Jesen u Branescima
Danas jedan prilog za dusu. Jesen polako izmice, dani postaju kraci, hladniji. Mario nam posla prilog koji me vrati u neka davna, lijepa, bezbrizna vremena, pa evo da ga i vama predstavim:Miholjski adadjo ove jeseni me vise podsjeca na vrijeme djetinjstva kada je sve bilo nekako ugodno nego na smiraj kome tezi umorno tijelo. Tako je bilo nedavno u Branescima.
I ranije, to selo rasuto po blagim brezuljcima nije bilo daleko od Banjaluke, ali sada se nesto brze stigne: treba se odvojiti prije Celinca lijevo, pa preko Josavke, Mlinske Rijeke... i neposredno prije Ukrine skrenuti opet lijevo ka Vijacanima.
Selo ima farmu pilica i dobar put, bistu Danka Mitrova i grobove iz nekoliko posljednjih ratova, ali ipak su ljudi njegovo najvece dobro. Kako li je sada u Branescima? Da li je malaksalo sunce oduzelo sjaj mednom pejsazu? Nije li u dvoriste kod V. vec stigla 'vesela masina'? Nisam siguran da cu se odazvati na degustaciju kasne jeseni.
Skromno i tiho je u ovom lijepom selu. Ni dvoriste velike skole se ne odaziva djackom grajom. Vise je kosnica nego djecijih glavica. Ove godine se samo njih devetoro upisalo u prvi razred... ali zato je u Padovi tri puta vise Branescana u skoli. Prica se da je Branescanima zbog zanata koji ih tamo odveo gradonacelnik Padove obecao fabricicu gradjevinskog materijala. 'Padova je lijep grad, ali lijepi su i Branesci kako rece Vincenzo' - cuo sam od V.
I jos nesto, by the way, bundeve ovdje ne koriste za Halloween nego za tikvopitu!
Nekoliko lijepi slika mozete naci na ovoj stranici.
Labels: banjaluka
posted by co | 12:01 AM
9 Comments:
Moj dragi romanopisac me zainteresovao za Blogger pa sam ga pocela listati od Januara 2005,dosla sam do Juna,a nastavljam cim mi vrijeme dopusti.Puno je lijepih priloga,komentara i slika pa mi treba i vremena da sve detaljno prelistam.Mnogo poznatih lica i zajednickih uspomena ispunilo me toplinom,nostalgijom i tugom za ljudima kojih vise nema(Srebrenka i Dusko) i za dobrim starim,spokojnim zivotom kojim smo zivjeli.Neka nasa djeca nastave nasa prijateljstva tamo gdje smo mi stali,a tu im mozemo pomoci.Pozdravljam sviju,a posebno teta Anku,Marinu,Zeljku,Srebija i prelijepi podmladak,Plicanice i...
Davorov komentar me je obradovao,upravu je: Nase djevojke su najljepse!Bila bih sretna da se moje kcerke udaju za nase ljude,ali to obicno ide u suprotnom pravcu,pa zivimo u North America!Mozda Blogger nesto i uradi za tebe,Davore,a i za ostale!Nikad se ne zna.
Pozdrav,Biljana Canak
Mario svdja se tvoj prilog. Uvijek sam voljela pobjeci iz grada u sela i sume oko Banjaluke. Oduvjek me je odusevljvala ta mirnoca i spori nacin zivota. I ovdje ima sela i suma koji prekrasno izgledaju pogotovo u jesen. Ja cesto odem na jedan farmer's market koji je izvan grada. Za Hallowween obavezno kupim dve do tri bundeve koje stavim pred vrata kao ukras. Kasnije one zavrse u piti misiracnici. Vuk sit a ovce na broju.
Bilo je lijepo u rano nedjeljno jutro u svom domu, vidjeti umirujucu ljepotu miholjskog adadja u Branescima, upotpunjenu bozanstvenim zvucima adadja
T. Albinonija.
Hvala na ljepoti dozivlja, gotovo jednakog, kao da sam bila tamo.
Mario, divnim pejzazima i pricom o Branesacima podjetio si me na davne sedamdesete kada sam, po prvi put uopste, proveo nekoliko dana na selu. Moja sestra Boba bila je tada uciteljica u skoli koju pominjes. Jos uvijek su mi svjeza sjecanja na taj moj izlet u Branesace. Ranim jutarnjim vozom do Celinca. Bila je strasna zima, nozdrve se lijepile.
Svi putnici u vagonu drugog razreda se poznaju, pozdravljaju, razgovaraju. Svi oni, vecinom ucitelji, zive u Banjaluci a putuju do svojih 'poslova'. Neki izlaze u Snjegotini, drugi u Celincu. Do tada nikada nisam sreo toliko vedrine, veselih osmijeha, razdragane price u tako rano jutro.
Od Snjegotine do Branesaca islo se pjesice. Sest kilometara snijegom pokrivenim putem, koji se postepeno suzavao, prvo u stazu, a kasnije u prtinu. U jednoj dolini morao se preskakati i poluzaledjeni potok. Jos i sada vidim malu skolsu zgradu, dvoriste, prepuno drva za lozenje. U skoli je tada radilo pet ucitelja i direktor. Evo, sad mi iz nekog ugla memorije izlaze imena: Nada Milosevic, kasnije bila kuma mojoj sestri i radila kao sekretarica na Ginekologiji, ucitelji Djuro i Branko, uciteljica Ilinka, direktor Vito, a posebno sam zapamtio dobrog covjeka, podvornika Vida, koji se tih dana najvise zanimao cijepanjem drva i lozenjem vatre u ucionicama i pricam sa mnom. Pamtim i bistre poglede te skromne i predivne djece, koja su svako jutro prelazila kilometre, stazama do skole.
Taj izlet u Branesce promijenio je moj odnos prema selu i prirodi. Od tada sam poceo zapazati ljepote nasih krajolika, brda i brezuljke, koji mi ovdje u Kanadi veoma, veoma nedostaju. Poceo sam uocavati dobrotu i toplinu duse ljudi koji tu zive.
Predraze, upotpunio si mi vidjeni pejsaz i napunio oci suzama i meni i Ljilji, prosvjetnom radniku. Tvoje slike daju snagu, ti imas dusu do horizonta, i dalje.
Ostani nam jak!
Pozdrav tvojoj familiji.
Mario,
Kako ti uspijeva da u dvije recenice kazes toliko. Meni uvijek treba bar prica da izrazim ono sto mislim i osjecam.
Koliko malo treba da obradujes covjeka, zar ne! Malo rijeci da izazoves buru lijepih osjecaja, suze... Koliko svi mi to zelimo, a rijetko cinimo...
Hvala tebi i tvojoj Ljilji.
Slučajno naletih na nekoliko novinskih redaka vezanih za Branešce, selo čije ljepote nisam mogao prešutjeti ni našim blogerima. Kratko ljetovanje i isključenje iz svakodnevnog priliva informacija učiniše mi potpuno nejasnom jednu novinsku rečenicu. Međutim, danas ja službeno u Ukrini i V. me dočeka s pričom u kojoj je glavni junak Dragan Cigan:
''Dragan je sa kolegom iskoristio jedan od rijetkih slobodnih dana i nakon osam godina rada u Italiji prvi put otišao na more.'' ...''Pričaju da su u Jesolu talasi često veći od dva metra. I jedan od njih je povukao dvoje male domaće djece. Svi stoje i gledaju, a naš Dragan bez razmišljanja skače. Kao da su njegove Marijana i Milica u pitanju... Pokupi ih i dovuče do neke stijene, preuzme ih neki prijatelj, a njega povuče drugi talas... Izgleda da je glavom udario u stijenu... Nikad većeg sprovoda u Branešcima, nema ga ko nije zaplak'o! Talijani ga odlikovali, skupili pomoć porodici, pišu o našem Draganu...''
Vratile su mi se slike pitomog sela i dobrih ljudi; morao sam predstaviti ovog heroja iz Branešaca.
I još da prepišem rečenicu iz novina: ''Sva Italija se klanja Draganovoj hrabrosti i požrtvovanosti, svaki Italijan koji me sretne i koji zna da sam iz Bosne i Hercegovine me poštuje još više upravo zbog njega.'' (u potpisu mail adresa)
Mario, da nam nisi napisao ovaj mali prilog, nikad ne bi saznali za Dragana Cigana i njegovu sudbinu. Potresno. Bolno do srzi. Cin istinske hrabrosti koju je on nazalost platio zivotom. Slava mu.
Iskreno saucesce njegovoj porodici.
Dragi moji blogeri. Ja sam Zeljko Derajic novinar Nezavisnih novina koji je do sada napisao nekoliko clanaka o prelijepom selu Branesci gdje sam i ja rodjen. Ovih dana cu vam i poslati tekst na blog, a evo blizi se i godina dana od smrti naseg heroja Dragana Cigana, sto cemo takodje propratiti tekstom. Evo uzeo sam na sebe zivotnu obavezu da se Draganovo djelo nikada ne zaboravi.Mozda necemo moci ove godina ali narednih cemo sigurno odrzati par kulturnih manifestacija u cast Dragana Cigana i trudicemo se da to postane tradicija. Svima zelim dobrodoslicu u Branesce, selo za koje ce se jos vise nadaleko cuti i to vrlo brzo.
Post a Comment
<< Home