SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, November 14, 2006

In memoriam - Hozic Fikret

Danas evo izuzetno objavljujem dva priloga, jer jedan ne moze ici bez drugog. Izravan povod za ove priloge je bila fotografija koju dobih od Marija s nastupa grupe 27. dimenzija. Medju slikama naletih na jednu s imenima osoba za koje nisam bio siguran o kome se radi. Prazime je govorilo da sam u pravu, ali nisam bio siguran. Poslah Mariju upit, ali javi se Ljilja (Mario je negdje bio izisao) i potvrdi ono sto sam predpostavljao: na toj slici su bile supruga i kcerka naseg prijatelja Hozic Fikreta, koji je nesretno izgubio zivot tokom ovog posljednjeg rata.

Vjerujem da se mnogi od vas sjecaju Fikreta Hozica, naseg kolege iz Rudi Cajaveca, asistenta na Tehnickom fakultetu, dragog prijatelja i poznanika. Mnogi od onih koji su sada razasuti po svijetu su radili s Hozom (kako smo ga svi zvali) u OOUR-u RRT a jedno vrijeme smo Hozo i ja radili zajedno, u istom odjeljenju, prije mog odlaska i Cajaveca.

U onim ratnim danima, kada je normalan zivot stao, kontakti s vecinom raje su prestali. Djelokrug kretanja nam je vecini bio ogranicen (sjecate se kontrola i hapsenja raje po gradu), novosti su stizale samo od onih koji su imali potrebna dokumenta. Susreta gotovo i nije bilo, prijatelji su poceli napustati grad, veze su se gubile. Mene moja sudbina odvede prvo u Zagreb a onda dalje u Ameriku. Novosti o raji nije bilo, nije bilo nacina da se kontakti ponovo uspostave.

Tek nakon nekoliko godina boravka u Americi, kada se zivot vratio u koliko-toliko normalne tokove, pocele su se uspostavljati pokidane veze. Vijesti iz rodnog grada su pocele polako pristizati. Uglavnom su to bile tuzne vijesti, radosnih je bilo veoma malo.

Jednog dana od nekoga saznah da je moj i vas prijatelj Hozo poginuo negdje na bosanskom ratistu, gdje je bio prisilno odveden na kopanje rovove. Bio je to jos jedan od provjerenih nacina da se grad 'ocisti' od onih nepozeljnih. Kako se sve dogodilo, vjerojatno malo tko zna: biti na ratnoj liniji i kopati rovove na nicijoj zemlji, ispred imati 'svoje' a iza sebe one koji zele da te se rijese, nije dobitna kombinacija. Tako je eto zivot izgubio jedan od nasih prijatelja, ostavivsi iza sebe suprugu i dvoje maloljetne djece koji su trebali naci nacina da prezive u neprijateljskom okruzenju.

P.S. Fotografija je snimljena u Zaostrogu, 26. 4. 1970. na jednoj od Elektrijada.

Labels:

3 Comments:

Anonymous Canak said...

Hoza, tihi covjek, sa svojim karakteristicnim osmjehom. Ne pamtim ga ljutog. Cak i kad je bio ljut, on je to izrazavao drugacije. Tuzna ljudska sudbina. Ako postoji utjeha, onda je to prica koju je Ljilja ispricala. Tragicna i divna prica, u isto vrijeme. Budi nadu...
Na slici je , iza tebe Co , jos jedan nas kolega, umro nedavno, Jakara.
Neka im je obojici laka zemlja.

Tuesday, 14 November, 2006  
Anonymous Emira said...

Kako sad, nakon toliko godina da kazes nekom 'primite moje sucesce'. Izgleda glupo, ali ja ipak osjecam da treba uraditi ono sto je propusteno onda, jer u vrijeme kad je Hoza poginuo,nismo to ucinili, nismo cak ni znali.
Zato sad zelim da kazem Hozinoj supruzi i djeci 'primite nase saucesce, vas suprug i otac je bio divan Covjek. Tih, miran, uvijek sa osmjehom i toplom drugarskom rijeci za sve'.
Dzindic fam.

Tuesday, 14 November, 2006  
Anonymous Marina said...

I meni je zao za Hozom. Znam dobro kako mu je bilo na kopanju rovova, pricao mi je brat Zeljko koji je imao srecu da je prezivio.

Thursday, 16 November, 2006  

Post a Comment

<< Home