Aroma Cafe
Jos jedan Izetov prilog iz Los Angelos-a:
Prilikom nedavnog boravka u Los Angelesu Rada i Jasko su nas odveli na cevape u Aroma Cafe koji drze Adem i Amra Slipac, nasi banjalucani.
Adem je dugo godina radio u auto servisu Centar dok je Amra radila kao trgovac u Zenitu na djecijoj konfekciji. Pred rat su u Bojica Hanu, do Taninog kafica, u zgradi nekadasnje poste, otvorili prodavnicu auto dijelova Opel.
Ratna sudbina ih je dovela do Los Angelesa i prije tri godine se odlucuju da pokrenu biznis sa restoranom koji nudi Bosansku kuhinju. Njhov marljivi i uporan rad je dao ploda i restoran je postao mjesto gdje rado navracaju ljudi iz bivse Juge a isto tako i Ameri kojima se jako svidjaju jela koje oni spremaju: burek i druge pite, sarma, filovane paprike, lonac a cevapi su nezaobilazan dio njihove kuhinje.
Ja i Jasna smo imali srecu da ih obadvoje sretnem u restoranu. Dok je Adem sa drustvom bezbrizno kartao u maloj basti ispred restorana, Amra je marljivo spremala jela u kuhinji. Ona nam je ispricala kako je to sve pocelo, a bilo je tu dosta hrabrosti i reklo bi se velike zelje da se dokazu u novoj sredini. Pokazala nam je plakete i nagrade koje su dobili za kvalitet njihovih jela.
U njihov restoran dolazili su Rade Serbedzija, Kemal Monteno, Karl Malden, Goran Visnjic, Vlade Divac a tu mozete sresti i glavog tuzioca tog dijela Los Angelesa. Uz ovih nekoliko slika vise o restoranu Aroma mozete saznati sa njihovog web site-a.
Iako ga je Emira ranije objavila ja ga ponovo objavljujem jer ce zanimati neke nove blogovce:
http://www.aromacafe-la.com/
 |
| Aroma Cafe. U prvom planu Adem (okrenut ledjima) karta s drustvom |
 |
| Poziranje za blog: Adem i Amra Slipac |
 |
| "Kombinacija" je na stolu. Miris se siri na sve strane |
 |
| Prici nikad kraja: znas li ovog, znas li onog... |
 |
| Dok zenski dio "traca", Jasko ne gubi vrijeme |
 |
| Aroma u prestiznim novinama "Los Angeles Weekly", maj 2005 |
 |
| Aroma u novinama: cevapi na engleskom "Balkan Burger" |
 |
| Rade Serbedjija ovdje rado navraca |
posted by co | 12:01 AM
2 Comments:
Rado, drugi put kad navratis kod Adema i Amre, pozdravi ih puno od mene.
Made
Svijet je zaista malen, to se potvrdjuje gotovo svakodnevno. Posebno u danasnje doba, kada covjek ima mogucnost da putuje ko ‘tica’, s jednog njegovog kraja, na drugi.
Evo jucer sam objavio Emirin prilog o Los Angeles-u, a eto istog dana sam setao nekim od dijelova ovog velikog grada da provjerim da li je istina ono o cemu to Emira pise. Jos veca slucajnost je bio susret s jednom poznatom licnosti iz umjetnickih krugova nase nam bivse domovine.
Naime, Sanja, Nera i ja svratismo predvece u kafe Aroma (ovaj o kojoj se u ovom prilogu pise) na banjalucke cevape.
Dan je protekao u razgledanju grada, te se izgladnilo a logican izbor su bili cevapi (u LA!). Poslije podne se spustila i nekakva dosadna kisa pa smo nasu setnju morali skratiti, iako smo uspjeli popiti kavu u jednom malom kaficu, sjedeci na trotoaru, zaklonjeni platnenom tendom. Ulicom su se smjenjivala skupa vozila a dame iz luksuznih i preskupih trgovina su prolazile ispred nas, obucene uglavnom u crne komplete: izgleda da je to u ovom dijelu grada ‘radna odjeca’.
U Aromu stigosmo vec kad je pao mrak. Kisa je sipila pa nismo mogli sjesti za stol u maloj basti ispred lokala. Udjosmo u lokal i za stolom, desno, prepoznadosmo gazdu u drustvo sa jos trojicom, kako igraju karte (cini se, njegov omiljeni sport).
Narucismo cevape (konobarica, mlada Bugarkinja, pomalo razumije nas jezik), i sjedosmo za jedan od stolova. Dok smo cekali cevape, ispricah Sanji kako u ovaj lokal znaju navratiti i neki poznatiji ljudi, i posebno spomenuh naseg poznatog glumca Radu Serbedziju. Sanja, naravno, o Radi ne zna nista, pa sam jos ojasnjavao kako je on jedan on nasih najboljih glumaca, kojeg smo gledali u mnogim filmovima i igranim serijama. Pricao sam joj kako sada uglavnom glumi u inostrantstvu i a je veoma cesto u Hollywood-u.
Pricajuci o Radi, u istom momentu zapazih jednog postarijeg gospodina kako se muva iza sanka: mislio sam da je to kucni majstor koji se nesto bakce oko struje. Malo se bolje zgledah, kad ono, Rade Serbedzija, glavom i bradom, u bukvalnom smislu rijeci. Prosijeda podugacka kosa nemarno pocesljana, brada isto tako poprilicno sijeda. Ko ga nije vidio zadnjih godina vjerojatno ga ne bi prepoznao.
Mozak mi poceti raditi. Eto zivio sam 45 godina u bivsoj Jugi, gledao Radu toliko puta u raznim ulogama, divio se njegovom glumackom umijecu ali nisam bio u prilici da ga sretnem izbliza, licem u lice, iako sam u Zagrebu bio nebrojeno puta. Sinoc prilikom slijetanja na aerodrom u LA gledam ona nepregledna svjetla i razmisljam kako li se nas covjek moze snaci u ovim prostranstvima. Samo nekoliko sati kasnije sjedim u jednom malom lokalu u ovom ogromnom gradu i u istom momentu, na istom mejstu se tu nadjosmo Rade, izbjeglica iz Zagreba, i ja, izbjeglica iz Banjaluke, kao da se radi onekakvom manjem mjestu u Bosni gdje svi zitelji svracaju u mjesnu gostionu.
Kada bi netko pokusao da izracuna vjerojatnocu da se nesto tako moze desiti, predpostavljam da bi bila daleko manja od vjerojatnoce da dobijem lovu na americkoj lutriji. A eto ipak stvari se dogadjaju iako je to ponekad neocekivano.
Sa Radom se nisam upoznao (bilo mi je neozbiljno da mu pristupam a i nisam od onih koji ‘padaju’ na poznate licnosti), ali mi se ovaj susret ocinio zaista neuobicajenim i vrijedan komentara. Prije 15 godina nisam ni sanjao da cu stici u Ameriku a evo danas u jednom od mnogobrojnih americkih gradova susrecem glumca koji je na neki nacin podijelio nasu sudbinu.
Zivot zaista donosi iznenadjenja.
Post a Comment
<< Home