Novi pocetak

Listajuci albume naletih na jednu sliku napravljenu na jednom, za mene, historijskom mjestu: Pittsburgh, Strip District, ja ispred zgrade Parma Sausage Products, firme u kojoj sam zapoceo svoj radni vijek ovdje u Americi. Parma Sausage proizvodi suhomesnate proizvode i eto ja sam bio te srece da sam svoj prvi posao dobio u firmi na pripremi tih istih suhomesnatih proizvoda uz satnicu od $5 (minimalna je tada, 1994 bila $4 i 25 centa).

Za trenutak mi se ucini da bi ovo mogao prilog koji ce zinteresirati i druge da se ukljuce jer je tema, po mom misljenju, zaista aktuelna. Iako sam mislio primpremiti prilog o 1. novembru, kada katolici (a u novije vrijeme i mnogi drugi) posjecuju groblja i odaju postu umrlima, odlucih se za nesto drugaciju temu. Po meni, Dan mrtvih i Novi pocetak imaju neku simbolicnu vezu. Vecina nas, nakon sto su nam normalni zivotni tokovi bili nasilno prekinuti, morali smo zapoceti novi zivot: kao da smo nakon nasilne smrti ozivjeli u nekom novom svijetu u kojem je trebalo poceti sve od pocetka.

Sjecam sa kao da se to desavalo jucer kako je sve pocelo. Nakon dolaska u USA kao izbjeglica, dugo sam trazio posao. Nitko me nije htio primiti cak ni na mjesta na kojima nije bila potrebna nikakva stucna sprema: kosenje trave, rad u trgovini,…Vrlo cesto odgovor je bio da sam prekvalificiran za posao (vjerovatnoca da cu brzo otici ako mi se ukaze prava sansa), iako sam vremenom naucio da se pri trazenju posla prilagodim situaciji. Vec sam poceo gubiti nadu da cu uspjeti naci bilo kakav posao ali kako to obicno biva, sansa se pojavi kad je najmanje ocekujes.

Jedno vece smo bili pozvani na veceru kod jedne familije iz Hrvatske (u to doba je to bilo uobicajena praksa u slucaju izbjeglica iz Bosne) i tokom razgovora dodje se do teme posla. Rekoh im da ne radim, da vec dugo pokusavam naci posao i da me je sramota zivjeti na drzavnoj pomoci, ali da do sada nisam imao srece. Domacin me upita kakav posao bih htio raditi. Ja mu odgovorih da nemam nekakvih posebnih zahtjeva i da bi mi bilo bitno samo da se zaposlim. On mi, sav sretan, ponudi posao u firmi gdje on radi: u vec spomenutoj Parma Sausage, gdje on radi vec 20-tak godina i gdje je vrlo zadovoljan poslom. Rece mi da samo dodjem u ponedeljak u 7 sati ujutro i da se za ostalo ne brinem. On ce vec srediti s vlasnikom da me primi.

Ostatak veceri prodje u zanimljivom razgovoru tako da u tim trenucima nisam razmisljao na sta sam pristao. Tek pri povratku kuci postadoh svjestan da u ponedeljak idem na posao u firmu koja proizvodi suseno meso. Kada sam razmisljao o mogucim poslovima u Americi, rad s mesom mi ni u jednom trenutku nije padao na pamet. Rangirao sam poslove koji bi me mogli zapasti ali mesnica, to nisam ni u snu pomislio. Od svih poslova odabrao sam onaj koji je za mene bio najgori: rad s mesom kojeg sam se oduvijek gadio. Ali sta da se radi, ponudu sam prihvatio i nije se moglo natrag.