Evo moradoh ovo napisati (sto rece Dubravka), jer to oktobarsko vece 92. mi se vrlo cesto vraca u misli.Napisah ovaj prilog ovako na brzinu, pa vjerojatno tu ima svega i svacega. Siguran sam da svi stalni posjetioci ovog bloga imaju mnogo toga sto bi mogli podijeliti s drugima uz ovu godisnjicu pa ocekujem da ce jave. Bilo bi mi izuzetno drago kada bi neke od svojih dozivljaja iz tih dana ‘bacili’ na papir, da se ne zaborave, da ih sacuvamo za mladju generaciju. Isto tako bi bilo lijepo ako bi s ostalima podijelili fotografije iz tog doba koje ste sacuvali, (znam da svatko ima bar neku), da napravimo nasu vlastitu izlozbu slika posvecenu zemljotresu. Hajde da vidimo da li sam u pravu.
Na kraju, evo prepisah jednu pjesmu, na koju veceras slucajno nabasah pretrazujuci Internet. Pjesma i ima i nema (odlucite sami) veze sa zemljotresom, ali mi se na prvo citanje dopala pa se nadam da ce se i vama.
Sto to trese našu Bosnu
Nisvet Halilovic
Šta to trese našu Bosnu, posnu.
Pjesnika neimara Maka Dizdara.
Od handžara, blentavih vladara.
Uvijek neki tres, možda Banjalučki zemljotres.
Trese li se to ruka, od gorskog hajduka,
ili dijete od strašnoga vuka.
Možda silni pali žele reći
da smrt ne hrli sreći.
Od turskog sultana, germanskog feldmaršala,
ruskog cara
il' još nekog vanjskog zulumćara.
Možda smo sami krivi
Što živimo il' što smo živi.
Dragi Bože, strah me ovog silnog tresa.
Strah me malo neimara i silnih hajvana.
Strah me novog ludaka koji će reći
da Bosna natrag ima teći.
Strah me kukavica, a i heroja
Slabe vjere velikoga broja
Il' stvar nije u tome:
Ko da Bosna može nekud ići
Gdje je kraj
Gdje li ćemo sa njom stići
Napomena: sve fotografije su 'ukradene' iz knjige Banjaluka u izdanju GLAS-a, 1970.
posted by co | 12:01 AM
1 Comments:
ja cu se javiti na ovaj dio, gdje je slika dzamije. zato sto sam upravo tu bila kad se treslo u 9 sati ujutro. dan prije bio je manji zemljotres oko 5 popodne.
nestalo je struje. sljedeci dan ujutro isla sam traziti svijece (za svaki slucaj). u prodavnicama su ljudi cistili razbijenu staklariju i sve sto je popadalo s polica.nista nije bilo otvoreno. i ja sam se tako, trazeci svijece, nasla tacno ispred dzamije, na trotoaru titove ulice.tlo pod nogama se pocelo ljuljati, kao brod na valovima.sve je to relativno dugo trajalo. dovoljno dugo da su mnogi ljudi, na ulici izgubili ravnotezu i nasli se sjedeci ili puzajuci na cesti. gledajuci kako se vrh minareta otkida, mislila sam da ce pasti na tacno nas, koji smo na trotoaru.naravno, ova losa procjena slobodnog pada je posljedica mog velikog straha.Vrh minareta je pao u dvoriste. meni je neki covjek pomogao da se dignem na svoje noge.bilo je dosta prasine okolo i poneki vrisak uplasenih zena. trcanje nazad kuci. kroz zagrebacku ulicu, zatim avde karabegovica. sjecam se dobro kuce BSK (biciklisticki klub). uska i dugacka kuca sa nekoliko dimnjaka. svi su bili sruseni.
to je sve sto sam mogla trceci primjetiti, sruseni dimnjaci.
nasla sam moje ispred zgrade u ulici djure jaksica (ulica u kojoj je skola "filip macura")i dugo ,dugo plakala.
poslije je bilo spavanje u grazama, prikolicama, barakama. jadan mjesec u elektro skoli u sarajevu i onada nazad u banjalucku elektro-skolu u vagonima. te godine nasa generacija je postajala punoljetna.jedna moja drugarica i ja smo cesto govorile:"vidis kakav je ovaj nas zivot.imamo vec 18 godina i nista uzbudljivo u zivotu nismo dozivjele osim zemljotresa".
sad smo se nasli na odredjenoj tacki zivotne linije, gdje smo dovoljno stari( da ne kazem prilicno)i veoma svjesni da je zivot relativno dug i nikad ne mozemo znati sljedecu tacku te linije.
pozdrav svima od dubravke kusmic
Post a Comment
<< Home