Ubrzo nakon zemljotresa u grad je pocelo doseljavanje sa svih strana. Struktura stanovnistva se brzo mijenjala i primitivluk je polako uzimao maha. Sjecam se ulice u kojoj sam rodjen i odrastao, koja je u nekoliko poslije zemljotresnih godina dozivjela potpun preobrazaj: zivalj sa okolnih sela (i sire) je polako ali sigurno uzimao stvari u svoje ruke a da toga vecina nije bila svjesna.

Slicno je bilo u svim dijelovima grada. S promjenom strukture stanovnista mijenjala se i ukupna atmosfera u gradu. Mi to tada nismo primjecivali ili nismo htjeli primjecivati. Pitam se da li bi ista bilo drugacije a da smo i primijetili? Vjerojatno ne bi, jer se nista nije moglo uciniti. Cini mi se da smo bili i ostali naivni i da nam se ta naivnost jos uvijek odbija od glavu.

Kasnijih godina je trend cak bio ubrzan. Vjerojatno vecina od nas danas shvata sta se desavalo, na primjer, u nasim firmama. Dolazili su ‘kadrovi’ sa strane i zauzimali najvaznije pozicije (o jednom sam nesto malo vec napisao, o nekim drugim cu nekom drugom prilikom). Kadrovski stanovi u centru grada su dijeljeni opet tim istim ‘kadrovima’ a nasa, banjalucka, raja se morala zadovoljavati onim sto im se ponudi. Mogao bih o tome mnogo toga napisati ali moram nesto ostaviti i za druge (mada se mnogi bolje osjecaju u hladovini, lakse se dise).

O duhovnoj propasti naseg grada ce mozda nesto reci i jedan dogadjaj iz onih gadnih ratnih godina koji mi se veoma cesto vrzma po glavi. Bilo je to u danima kada je jos bilo struje pa se ponekad mogla poslusati pokoja emisija na radiju ili pak pogledati TV (o ratno-huskaskoj propagandi bi se opet moglo i trebalo napisati mnogo toga).

Sjecam se veceri oktobra 27. 1992. godine kada sam slusao radio BIG (mislim da se tako zvao?). U to doba je vec jedan znacajan dio banjalucana napustio grad, a po ulicama su se muvali sumnjivi tipovi i grupe radeci svoj prljav posao. Emisija je bila posvecena zemljotresu i voditelj je na sve nacine pokusavao animirati slusaoce da evocirajuci uspomene iz tih dalekih zemljotresnih dana. Telefoni su bili otvoreni ali se nitko nije javljao. Prolazile su minute, cak sat i vise, ali ne bi ni jednog poziva. Voditelj je pokusavao sve ne bi li se netko ipak javio, ali bez ikakvih rezultata. Slusao sam emisiju i razmisljao da se javim da mu kazem da se badava ne trudi jer se od silnog tadasnjeg zivlja nema ko javiti. Vecina onih koji su se sjecali tog dogadjaja vise nisu bili tu a i ono malo sto je ostalo je imalo preceg posla od javljanja. Trebalo je razmisljati kako prezivjeti, kako sacuvati zivu glavu, kako djecu izvuci iz kandzi zla.