Biti čovjek

Raja se nakon Natasinog poziva polako budi iz polusna i prilozi su poceli pristizati (konacno). Ovaj Dubravkin nastavlja se (cini mi se), na onaj nedavni o jednom nasem plivacu, iako se na prvi pogled to ne bi reklo. Ako sastavimo sve kockice na kraju je u zivotu zaista najteze biti covjek: bilo to u Africi, Americi, ili na nasim prostorima. Da je vise ljudi na ovom svijetu, zivot bi bio drugaciji i ne bi se desavale strahote kojih je puna ova nasa planeta:

Zdravo Co,

evo mozda ovo moze biti interesantno za one koji vole dobru i izrazajnu fotografiju. Izlozba Presss Photo hoda po svijetu cijele godine predstavljajuci novinarske fotografije koje su obicno uznemiravajuce i sokantne. Ostavljaju nas u razmisljanju.

http://www.worldpressphoto.nl/

Ove godine, krajem avgusta, izlozba je bila u Montrealu u muzeju "Just for Laughs", ulica Saint Laurent. Zlaja i ja smo otisli da pogledamo. Prvu nagradu je dobio Kanadski novinar Finbarr O'Reilly za sliku, koja sama govori mnogo.

Ta mala djecija ruka sa smezuranom kozom, koja lici kao da je stara 80 godina, je ustvari ruka jednogodisnjeg gladnog djeteta.

Mislim da uz ovo moze ici jedan dio iz govora Ive Andrica, povodom prijema Nobelove nagrade. Govori se o tome da nije lako biti covjek: "Biti čovjek, rođen bez svog znanje i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek." (citat je izvadjen iz teksta objavljenog u internetu)

Puno pozdrava od Dubravke