Roses' Party

Ruže u punom cvatu

U subotu smo se ponovo lijepo družili. Pozvali nas Tufekčići na party. Roses Party, kako je pisalo u Jasninom pozivu preko Viber-a. I mi smo počeli koristiti nove tehnologije pa ponekad ulogu telefona preuzmu drugi načini komuniciranja. Ne damo se. Tehnologija nas gazi ali mi se borimo. Treba preživjeti u ovom dobu tehnoloških novotarija jer uskoro nećemo moći obavljati ni najuobičajene poslove bez mobilnog telefona.

Izet na radnom mjestu

Vrijeme je bilo promjenljivo ali bez kiše. Kada smo stigli do kuće naših domaćina, sve je već bilo spremno. Jasna je, kada smo javili da polazimo, ubacila krompir u rernu a Izet je čekao kao zategnut k'o puška da pripali roštilj. Jedva sam imao vremena da napravim koji snimak dvorišta u kojem su ruže dominirale. 

Lijepo su to Tufekčići zriktali pa sada kuda god pogledaš, ljepota. Vidi se da se puno vremena i pažnje posvjećuje cvijeću kojeg ima na sve strane. Dok se mi borimo s jelenima i drugim štetočinama koje pojedoše sve živo, kod Tufekčića je najveći problem jedan zeko koji, izgleda, najviše voli flox, lijepo cvijeće koje odlično napreduje na padinama koje u mjesecu maju pretvara u cvijetni tepih. Dok smo se mi borili s Jasninim i Izetovim specijalitetima, i zeko se bacio na posao. Odabrao je jadan žbun floxa i na naše oči ga počeo tamaniti bez obzira što smo se nalazili desetak metara od njega. Ni divlji zečevi nisu ovdje isti kao kod nas. Ne boje se ljudi. Kada ih poganjaš samo se malo pomaknu i čekaju da odeš pa da nastave započeto.

Sve zdrava hrana

Nekako u isto vrijeme kada su prvi šiševi bili spremni, u posjetu Tufekčićima je stigao još jedan Tufekčić, Muhamed, još jedan naš Banjalučanin koji je rodni grad zamijenio izbjeglištvom. Muhamed i Azra su sve do nedavno bili stanovnici Pittsburgha, Izetove komšije, ali su se prije par mjeseci preselili na Floridu, američku saveznu državu u kojoj živi mnogo penzionera. Muhamed je u Pittsburgh stigao na kratko, samo da pokupi stvari iz kuće koja je na prodaju.

Dok smo jeli i pili, pričalo se. O svemu i svačemu. O prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Većina nas je u ili pri penziji pa su teme šta i kako dalje veoma česte. Azra i Muhamed su se odlučili za Floridu a Tufekčići i mi još nismo donijeli odluke. Spominje se Bosna, Istra, neki drugi krajevi svijeta. Šta ćemo i kako ćemo, vidjet će se. Samo da je zdravlja a za ostalo će biti lako.

Muhamed Tufekčić

Većeru smo završili tufahijama a nakon toga je pala i kava. Stomaci se napunili a pala veče. Srećom, sutra je nedelje pa se ne mora raniti.

Kuću domaćina smo napustili pokasno, taman kada je počela sitna kišica. Trebalo je dida Danu uzgurati uz brdašce ispred kuće a to po kliskoj travi nije baš lako. Ali, sve je prošlo bez problema. Proveli smo još jedan lijep dan u društvu prijatelja, i to je najvažnije. Slijedeća runda je kod nas. Samo treba odrediti datum. 

Domaćin pazi da je sve kako treba

A evo i Jasninih tufahija

Dido nam je nešto slabog apetita

Muhamed i Izet. Razgovor uz kavicu

Čestitka

U zadnje vrijeme samo lijepe vijesti: Punta Cana, vjenčanje u Bostonu, Lea. Danas, još jedna, s malim zakašnjenjem.

Prošle subote je Aida, mlađa kćer Jasne i Izeta Tufekčića napravila još jedan veliki korak u životu. U ruke joj je uručena diploma po završetku postdiplomskog studija: MBA, Master of Business Administration. I kao što je to običaj u slučaju naše djece, Aida je studij završila kao najbolja u klasi. Mašala, što bi rekao naš narod. A mi, nažalost, nismo bili tu da radost i ponos Tufekčića podijelimo. Ali, bit će vremena.

Povodom ovog lijepog događaja, Tufekčićima je u posjetu stigla i Sunita, starija kćer, i unuk. Prvi put kod nane i dide. Razlog za još jedno slavlje.

Aidi i ponosnim roditeljima upućujemo najiskrenije čestitke povodom ovog lijepog događaja uz nadu da će ih biti još. Jer za našu mladost granice ne postoje. 

Od Portlanda do Los Angelesa

Sanja, na "zadatku"

Još dok sam ljetos bio u posjeti Sanji u Portlandu spomenu mi da razmišlja da napusti Nike i posveti se radu na projektu za kojeg misli da će uspjeti. „Imam dovoljo ušteđenog novca za najmanje dvije godine a ako projekat ne uspije sigurna sam da si mogu naći novi posao“ ubjeđivala me kada sam je pokušao odgovoriti od nauma.

Mislio sam da će od namjere odustati pa me njen poziv nešto manje od mjesec dana po mom povratku kući iznenadi. Odluku je donijela. Napušta Nike, ide petnaestak dana da se odmori na Filipine i vraća se u Los Angeles. Pokušah je ponovo ubijediti da razmisli, da radi na svom projetku u slobodnom vremena, ali bez uspjeha. Kada sam vidio da moja ubjeđivanja ne vrijede predložih joj da u Nikeu spomene da je spremna da im pomogne u njihovim projektima kao spoljni saradnik i obećah da ću joj pomoći u organiziranju prevoza namještaja. Auto će prevesti sama kada se vrati s odmora. Putovat će s kolegicom par dana i usput obići neka od interesantnih mjesta.

Isti dan kada je šefu na poslu rekla da odlazi javi se manager grupe za američki fudbal i re;e da ima projekat za nju koji bi trajao četiri mjeseca. Morala bi par nedelja raditi u Portlandu a nakon toga je slobodna da živi i radi bilo gdje. Nike će joj platitti sva putovanja i ostale troškove koja budu vezana za projekat, samo mu treba reći koliko traži za svoj rad. Znajući koliko Nike plaća za slične poslove reče mu cifru koja bi joj omogućila da lagodno živi godinu dana u LA-u. Pristade. Slijedeći dan se javi kompanija s kojom je poslovno sarađivala i ponudi joj projekat u trajanju od osam mjeseci za solidne pare. Sanja pristade. S ova dva posla mogla se posvetiti svom projektu bez potrebe da takne ušteđevinu. Bilo mi je lakše jer sam se bojao da od njenog projekta neće biti ništa a ušteđevina će se u međuvremenu istopiti.

Po povrtaku s Filipina vratila se u Portland i započe rad na projetku za fudbal. Nakon par dana nazva ju njen bivši šef i zamoli da preuzme veoma važan projekat s nekoliko najpoznatijih američkih košarkaša (Kobe Bryant, LeBron James, Kevin Durant...) koji treba završiti za mjesec dana. „Bit će puno putovanja ali je honorar odličan“, reče. Pristala je. Znala je da joj neće biti lako ali ga nije mogla odbiti. Bila je to još jedna šansa da učvrsti postojeće poslovne veze i stvori osnovu za buduću suradnju ako od njenog projekta ne bude ništa.

Zbog obaveza koje je prihvatila put od Portlanda do LA-a je pomjeren za početak novembra. Malo sam se bojao te njene avanture ali sve je prošlo bez problema. Put je to od oko 1500 kilometara i zahtijeva puno pažnje i izdrživosti. Vozile su pažljivo, odmarale se često, obilazile interesanta mjesta i spavale na unaprijed planiranim mjestima. Putovale su četiri dana i stigle na cilj prema planu. Bio je to mnogo manji napor od sličnog puta kojeg je Sanja prevezla sama jedne godine, putujući od Gainesvillea u Floridi do Pittsburgha, kada joj je za sličnu razdaljinu trebalo oko 14 sati neprekidne vožnje. Mladost je to, meni bi za isti put trebalo najmanje pet dana.

Kada mi je poslala prve fotografije s puta pitao sam je mogu li ih iskoristiti za blog. Rekla je da mogu i tako nasta ovaj prilog kao još jedna sličica o našim životima koji su, vjerujem, toliko drugačiji od onih koje bi živjeli da nas rat ne natjera da tražimo svoja mjesta pod kapom nebeskom.

Park ruža

Ruže na sce strane

U i oko Portlanda se ima mnogo toga šta vidjeti samo čovjek treba imati vremena i dobre volje. Za subotu sam planirao obilazak nekoliko interesentnih dijelova grada ali na kraju stigoh samo do parka ruža koji se smjestio u južnom dijelu Washington parka, onom najbližem gradu. Washington park je velika zelena porvšina, koja s još dva parka s kojima je povezan, čini oazu mira u ovom inače, čini mi se, mirnom gradu. Vrijeme nije surađivalo pa nas umjesto sunčanog dana dočeka oblačno nebo koje je prijetilo kišom.

Prekrasna priroda odmah prije ulaska u park

Iako vrijeme nije bilo najbolje, park je bio pun posjetilaca. Očigledno je da građani Portlanda i turisti vole prirodu jer im oblačno nebo nije smetalo.

International Rose Test Garden, kako mu je službeno ime, se prostire na površini od 18 hiljada kvadratnih metara i sadrži oko 7 hiljada sadnice ruža. Ima tu oko 550 različitih sorti tog lijepog bodljikavog cvijeća koje, kada je u punom cvatu, pruža pravo zadovoljstvu oku ljubiteljima prirode i zelenila. Moja posjeta Portlandu je pala u predsezonu kada mnoge vrste tek počinju da pupaju. 

Pokušao sam da okom kamere uhvatim nešto od te ljepote ali su slike u stvarnosti mnogo ljepše. Ako me put slučajno dovede u Portland u doba pune sezone cvata ruža, svakako ću u park svratiti ponovo jer je lako dostupan. Do njega vozi tramvaj a tokom vikenda i gradski autobusi.

Inače, dio parka koji smo obišli je zaista prekrasan, sa starim drvećem koje zahvata njegove velike površine. U parku se nalaze i mnogi drugi sadržaji koje vrijedi posjetiti. Za Japanski vrt, koji se nalazi u neposrednoj blizini parka ruža i koji je proglašen za najljepši Japanski vrt u USA, nismo imali vremena. Morali smo stići u posjetu dragim prijateljima a prije toga smo planirali svratiti u specijaliziranu Nike trgovinu, prije obilaska Nike kampusa.

Dok smo se vozili ka našem slijedećem odredištu, posmatrao sam okolinu koja odmara oči zbog mnogo zelenila kojeg je cijeli Oregon prepun zbog klime karaterizirane blagim temeraturama i čestim kišama. I okolina Pittsburgha je prepuna zelenila ali je ovo oko Portlanda bujnije, i čini mi se, svježije. Ima u ovoj Americi puno ljepote samo je mnogi od nas ne vide zbog razloga zbog kojih smo u nju stigli.

Kod Jasene i Mire

S Jasenom i Mirom sam se zadnji put sreo prije sedam godina kada me je službeni put odveo u Portland, Oregon, taj lijepi grad na zapadnoj strani USA. Više se i ne sjećam kako smo uspostavili kontakt (čini mi se da me je Jasena našla na blogu) ali se sjećam lijepog susreta s prijateljima koji se sretnu nakon dugo, dugo godina. Miru prije našeg prvog susreta nisam poznavao ali Jasenu poznajem od mojih srednjoškolskih dana. Sestra moga dobrog prijatelja Ize, bila je od velike pomoći u mojoj “muzičkoj karijeri”. Iako je u to doba išla u osnovnu školu odlično je znala engleski, tako dobro da mi je “skidala” riječi pjesama Beatlesa, Rolling Stonesa i drugih poznatih grupa čiju smo muziku svirali. U USA sam već više od dvadeset godina ali ni dan danas engleski mi nije toliko dobar da bih mogao “skinuti” riječi većine pjesama. Kako je to ona uspijevala samo dragi bog zna. A možda ni njemu nije sve baš najjasnije jer na zemlji nas je jako puno pa čisto sumnjam da i on ima vremena da vodi računa o takvim sitnicama. Bilo kako bilo, Jasena je svoj dio posla obavljala tako dobro da ću joj zauvijek biti zahvalan.

Domaćini su me pri prvom susretu prijatno iznenadili svojim lijepo, s puno ukusa uređenim, malim backyardom. Tog dana je vrijeme bilo prekrasno pa smo većinu vremena proveli u njemu, sjedeći na toplom proljetnom suncu. Ovaj put nas vrijeme nije poslužilo. Jasena i Miro su nam čak pripremili malu “logorsku vatru” ali je sitna dosadna kišica počela padati nekoliko minuta prije nego što je Sanja parkirala svoj Lexus u njihovom drajveju. Međutim, to nas nije spriječilo da backyard, koji su u međuvremenu proširili i koji je još ljepši nego prošli put, razgledamo i napravimo nekoliko snimaka za uspomenu (i blog, naravno).

Nakon meze i ukusne večere razvezla se priča. Tema koliko hoćeš. Od sjećanja na rodni grad, preko prvih dana izbjeglištva, do današnjih dana. Od naših sudbina bi se mogao napisati jedan veliki roman, toliko toga je svako od nas u godinama od početka devedesetih do danas prošao i preživio. Meni ti razgovori nikada nisu dosadni jer iz njih saznajem o različitim sudbinama i borbama da preživimo u vremenima za koje niko od nas nije ni sanjao da će doći. A došla su. I preživjeli smo. I guramo dalje i odlično se snalazimo u sredinama toliko različitim od onih u kojima smo odrasli.

Ostali smo kod Jasene i Mire do iza ponoći. Nismo ni primijetili kako vrijeme protiče. Tako je to valjda kada se sretnu ljudi koji se razumiju, čak i ako se ne viđaju često. Bilo bi krasno kada bi tih susreta bilo više, i da su češći, ali veoma često na to ne možemo uticati. Moramo se zadovoljiti onim što nam život pruža i nadati se da će u godinama koje dolaze druženja biti više.

Ako Sanja ostane duže u Portlandu nadam se da ćemo druženje ponoviti. Bilo bi mi drago jer čini mi se da je sve teže biti u društvu onih koji misle slično, koje događaji zadnjih dvadeset i kusur nisu promijenili. A Jasena i Miro su jedni od tih.

Dida Danin 87. rođendan

U subotu smo (s par dana zakašnjenja) skromno proslavili rođendan dida Dane. Ekipa standardna: Tufekčići i nas troje. Ovaj put smo umjesto restorana u drugim dijelovima Pittsburgh-a izabrali lokalni: PaPa J’s u glavnoj ulici Carnegie-a. Restoran je poznat u Pittsburgh-u i okolini, u njega svraćaju gosti sa svih strana, čak je i naša Sanja svoje prve dolare zaradila u njemu pripremajući salate kada je imala tek nešto više od 15 godina ali moja noga nikada nije prešla njegov prag.

Dame ispred ulaza u restoran

Restoran nas je prijatno iznenadio. S ulice se vidi samo jedan manja prostorija koja ne izgleda posebno privlačno. Kada smo ušli na glavni ulaz ugledali smo nekoliko prostorija koje su očigledno bile smještene u različite objekte koji su adaptirani kao jedan zajednički prostor. Prostorije su bile interesantne, lijepo uređene i obećavale su da ćemo se prijatno osjećati. Na samo ulazu je bio  pult na kojem su bile izložene različite vrste kruha koje prave u restoranu i koji gosti često kupuju kada završe s klopom.

Hrana je bila odlična, čak mnogo bolja nego što smo očekivali. Ja sam po prvi puta u USA pojeo šniclu koja se istina zove Milaneze ali koja je istog ukusa i na gotovo isti način pripremljena kao bečka a koju sam zadnji put pojeo u jednom restoranu u Austriji kada smo jedne godine, još dok je Davor bio mali, s Krka napravili malo putovanje po Sloveniji, Italiji i Austriji. Sjećam se da sam tada kupio svoj prvi foto aparat, Yashica, kojom sam zabilježio mnoge lijepe trenutke iz našeg života, sve dok ga pred sam početak rata u Bosni nije ukrao Žuti, Davorov drugar, koji je već u to doba pokazivao vrijednosti koje će ubrzo nakon toga pokazati mnogi iz našeg okruženja.

A evo i poklona

Nakon dobre večere koju smo zaliti bijelim vinom (ja sam pio Heineken), prošetali smo „našim malim mistom“ da ga Tufekčići upoznaju. Veče je bilo prekrasno a za divno čudo u gradiću smo sreli dosta svijeta (istina, ni blizu kako je to kod nas) što nas je iznenadilo. Didu smo ostavili na klupi ispred Caffee shop-a da gleda „mace“ a mi smo prošetali glavnom ulicom sve do njenog kraja. Kada smo prešli Chartiers Creek, ispred građevine u kojoj je smješteno manje pozorište, sretoh profesora s Pravnog fakulteta koji se u slobodno vrijeme bavi glumom. Obojici nam bi drago što smo se sreli jer sam s njim često razgovarao i osjećao sam ga kao prijatelja. Glumio je u jednom komadu koji je bio dio malog takmičenja organiziranog od strane vlasnika pozorišta. Popričali smo o svemu po malo a onda se svako zaputio na svoju stranu: on u pozorišta, da odradi svoj „posao“, a mi, kući, da rođendan proslavimo tortom koju je Nera napravila veče prije.

Bio je to još jedan prijatan dan u našoj novoj domovini koju još uvijek, nakon dvadeset godina od dolaska, upoznajemo. Po običaju sam napravio nekoliko slika da se ne zaboravi. 

A sada u šetnju

Evo i mene

Dame ispred murala u pozadini

I torta je tu