SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, July 23, 2008

Jasena i Miro

Sticajem okolnosti sam u prilici da svake godine prisustvujem dvjema konferencijama koje se svake godine odrzavaju u drugom gradu USA. Ne bunim se, cak naprotiv. Prilika je to da posjetim razne dijelove USA, a kako nas sada ima na sve strane, i prijatelje i poznanike iz rodnog kraja. Ovaj put me put odvede na zapadnu obalu u drzavu Oregon, a grad Portland. A u Portlandu, opet raja iz Banjaluke. Moji s posla ne mogu da vjeruju da gotovo nema grada u USA a da ja nemam nekog iz starog kraja. A meni je u isto vrijeme i drago, i nije. Lijepo je sresti se sa starim prijateljima i poznanicima, ali tuzno je sto ih srecem u gradovima o kojima niti oni niti ja nismo nekada ni sanjali. Ali, to je nasa stvarnost i od nje se (za sada) ne moze pobjeci.

Svaki susret sa starom rajom me uvijek i iznova prijatno iznenadi. Prosto je nevjerojatno kako je vecina prognanih uspjela da ponovo stane na noge nakon sto im je zivot prekinut ratom i sve ono sto su godinama stvarali unisteno ili oteto. Da li je to nekakav inat ili smo mi jednostavno tako rodjeni i odgojeni da nas nista ne moze izbaciti iz kolosjeka, ne znam, ali svaki susret s nasom rajom me ponovo nagna da iznova razmisljam o cemu se tu zapravo radi. Cini mi se da se posteni ljudi lako snalaze ma gdje da ih bacis. Oni pokvareni su navikli da uvijek zive na tudji racun a to ne pali svagdje.

I moram priznati da mi je drago da je tako. Kada sretnem nekog naseg, sa svakog puta se vracam s nekim novim elanom i novim idejama. Kada vidim kako su se snasli u novom svijetu, u meni se javlja zelja da se i sam jos vise potrudim da si zivot ucinim jos ljepsim.
U Portlandu sam sreo dvije familije. Danas, mali 'izvjestaj' o prvoj.

Jasenu Lovric (rodjenu Nalbantic) sam zadnji put vidio veoma, veoma davno. Cak se i ne sjecam kada i gdje je to bilo. Znam da je to bilo u onim danima kada smo trazili nacina da se izvucemo iz onoga sto su nam nasi sugradjani priredili. Cak godinama nisam znao ni gdje je ni kako zivi. Mozda bi tako i ostalo da jednog dana nisam poceo da piskaram na Internetu. Rezultat moga piskaranja je bio jedan email, pa telefonski poziv, pa na kraju evo ovih dana i susret.

Mozete zamisliti kako je to izgledalo kada se sretnete s nekim nakon toliko godina. Vrijeme proleti a da to ne osjetite. Taj dan, subota, je vece bila rezervirana za tradicionalni party koji se organizira na prvi dan konferencije: to vece se, nakon vecere, svi ucesnici konferencije (ovaj put oko dvije hiljade) okupe uz muziku za ples na tkz desert party. Bude tu kolaca da ti mozak stane. E ove godine sam ‘kolacijadu’ preskocio. Krivac su Jasena i njen suprug Miro. Bilo nam je tako lijepo da sam odlucio da na kolace odem slijedece godine. Ako me do tada zdravlje posluzi.

Jasena i Miro su se nakon dugogodisnjeg lutanja skrasili u jednom lijepom predgradju Portlanda. Kupili su kucu, uredili malu okucnicu i zive jedan miran zivot. Mali backyard su pretvorili u lijepu cvijetnu oazu gdje provode jako puno vremena. Cijeli dan sam proveo u ovom malom vrtu uz mezu i pivo, i beskrajno evociranje uspomena. Toliko je toga ispricano u tom jednom danu da ce mi trebati nedelje i nedelje da sve skupa povezem. Jasena i Miro su se, nakon odlaska iz Banjaluke, naravno, ‘dobrovoljnog’, vise puta selili. Nakon Njemacke, u kojoj su se prvo obreli, stigli su, kao i mnogi drugi, u USA. U pocetku je to bio New York, a zadnjih nekoliko godina (od 2000.) su u Portlandu. Kako mi se cini, tu ce vjerojatno ostati, jer covjek se ne moze vjecno seliti. A ako bi se mene pitalo, ja bih Portland veoma rado izabrao za mjesto u kojem bih proveo svoje penzionerske dane. Grad je veoma lijep, uredan, pun zelenila, uz mnogo sitnica koje me podsjecaju na evropske gradove. Kavana i restorana na pretek, MAX (naski tramvaj) uvijek pun raje, parkovi, setalista uz obalu rijeke... A i vrijeme je za mog boravka bilo prekrasno, toplo, bez vlage.

Jasa i Miro rade u jednom od muzeja u downtown-u, i cini mi se da su zadovoljni. Miro se bavi slikanjem i dosta vremena provodi u svom ateljeu na spratu. Miro mi je priredio malu privatnu izlozbu a ja sam iskoristio priliku i pokusao da fotografisem neka od njegovih platna. Nadam se da se Miro nece naljutiti jer pojedini fotosi ne odrazavaju svu lepotu njegovog rada.

Sa Jasom sam se ponovo vidio na sam dan povratka u Pittsburgh (njen muzej je nalazi odmah do hotela u kojem sam bio smjesten pa smo se vidjeli tokom pauze za rucak). Proveli smo par sati uz setnju gradom i uz kavicu u kavani na obali rijeke. I opet nova sjecanja na neke druge dane i neka druga vremena. Na kraju je pao dogovor da se ponovo vidimo, a na cijem ce to terenu biti, jos ce biti govora.

Po svom obicaju sam skljocao aparatom pa rezultate moga ‘rada’ mozete vidjeti ako slijedite linkove ispod. Ovaj put sam pokusao da albume grupiram prema ‘temama’: posjeta Portlandu, kod Lovrica u kuci i u backyard-u, Mirin atelje, i izlozba Mirinih radova.

Jaseni i Miri se zahvaljujem na gostoprimstvu uz nadu da cu biti u prilici da se ‘oduzim’. A vjerujem da hocu: sta je to za nas amerikance, samo nekoliko hiljada kilometara ili 7-8 sati leta avionom.

Labels: , , ,

1 Comments:

Blogger Милица Предраговић said...

Co ja sam Kićina sestra Zorica (Antonović). Vidim da si bio kod mojih vjenčanih kumova. Voljela bih s njima stupiti u vezu, moj mail je zorica.predragovic@hotmail.com. Veliki pozdrav! Hvala unaprijed.

Monday, 29 October, 2012  

Post a Comment

<< Home