SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, July 11, 2008

Josipov vremeplov


Evo me ponovo na aerodromu i dok cekam let, provjerih email. Kad tamo, novi prilog od Josipa Matosevica. Odlucih da ga odmah objavim. Nadam se da cu stici jer vec najavljuju moj let.

Upravo sam se spremao za mali prilog o gimnastici, a onda me Nenad Vidovic pretekao. Stoga ono sto je vec receno, necu ponavljati. Iskoristiti cu priliku da se podsjetimo nekih ljudi i dogadjaja vezanih za ovaj sport i nasu generaciju, i tako ih pokusamo otrgnuti od zaborava. Duzan sam predstaviti Nenada Vidovica koji je poslao obavjest o okupljanju gimnasticara u Sarajevu 17 i 18 jula. On je u stvari inicijator tog okupljanja. Nenad je nas banjalucanin; gimnasticar reprezentativac iz zlatne generacije: Cerar, Brodnik, Srot, Petrovic, Kersnic; ucesnik Olimpijskih igara u Tokiju 1964. god. Njegov brat Bogdan (Buco) isao je u Tehniku, elektro odsjek, generacija iza nas.

Nenad je poceo kao clan slavne generacije banjaluckih gimnasticara, koji su 1957 u Osijeku osvojili naslov omladinskog ekipnog drzavnog prvaka Jugoslavije. Na tom prvenstvu naslov pojedinacnog omladinskog prvaka Jugoslavije, osvojio je banjalucanin Miroslav Nikic. Kada je Cerar presao u seniore, Nikic je zauzeo njegovo mjesto. Daleko bi dogurao da iznenada, iz nepoznatih razloga, nije prestao vjezbati. (Pricu o Nikicu, Nenad je opsirnije opisao u sarajevskom blogu Vlade Kaluze - dovla.net.)

Lijepa gesta je bila spomenuti Rudija Sarafina, povodom proslogodisnjeg Dana mladosti. Za one koji ne znaju, Rudi je pedesetih bio pojedinacni prvak Jugoslavije u gimnastici. Otuda i njegove zasluge za veliku cast predaje stafete Titu. Kasnije se posvetio sletskim vjezbama. Sa suprugom Irinom komponirao je mnoge sletske vjezbe, u kojima smo i mi ucestvovali. Imao sam cast poznavati tog tihog, skromnog gospodina i sportasa dzentlmena.

Ovom vremeplovu potrebno je naglasiti tradiciju gimnastike u Tehnickoj skoli. I ti Co si jedno vrijeme bio vjezbac, cak si i mene nagovorio da pocnem trenirati gimnastiku, iako sam vec bio prerastao neke normative. A onda je gimnastika na neki nacin postala stil mog zivota. Gdje god sam se zaustavio, nasao sam se u toj bransi.

Gimnastika kao fenomen u Tehnickoj skoli sezdesetih godina, dostigla je vrhunac pod rukovodstvom Camile i Pikija.

Sportski novinar Limun Papic je u Sportskim Novostima izvjestavao da je na Tehnickoj skoli u Banja Luci ucestvovalo oko 1000 gimnasticara i gimnasticarki. To je bilo najmasovnije gimnasticko takmicenje u Jugoslaviji. Mozda je netko sacuvao primjerak tih novina iz tog vremena. Sjecam se velikog uvodnog naslova „Branimir Smit apsolutni prvak“. Za jednog susreta Smit mi je obecao dati kopiju tog clanka. On sada zivi na otoku Ciovu. Ako ovo cita, a ima u posjedu taj clanak, molim ga da ga objavi.

Sa Camilom sam se sreo u Banja Luci prije mog putovanja u Australiju. Dogovarali smo da se i tamo sretnemo, ali nije bilo usputno. S Pikijem se obavezno vidjam ili cujem. Uvijek onako elegantan i uspravan u hodu, zraci vedrinom, dobro se drzi. Na radio Banja Luci uredjuje sportski vremeplov.

Pokusat cu se sjetiti nekih imena starije generacije: Corni (Dasa), Zivkovic (Zivan), Nalic, Trtic, Pupic, Kemenc, Smit, Kreso, Tankosic, Bjelajac, Havrlenko...

Od dama se sjecam: Camila, Mima, Zara, Vesna, Milkica, Natasa, Pupicka, Stana, Licina, Cicak (nadimak)... Mozda se netko od njih javi i posalje koji foto.

Sa Vidovic Nenadom i Rafajlovic Batom sam se sreo u Torontu, gdje sada zive. Bato je takodjer bio vrhunski gimnasticar reprezentativac, sarajlija, iz skole Vladimira Peleksica-Kekea. Prenio sam im pozdrave iz Zagreba od kolega vjezbaca njihove generacije. Zagrepcani ih se rado sjecaju, jer su njih dvojica sluzili kao pojacanje zagrebacke ekipe u nedostatku kvalitetnih vjezbaca. Visnja i ja smo bili ugosceni u njihovim domovima u Torontu. Na slici je Nenad lijevo a Bato desno.

Nenad je doktor nauka i u Canadi priznat znanstvenik u oblasti zastite suma. Bato je direktor gimnastickog centra u Torontu i uspjesan trener.

Vlado Kaluza, urednik sarajevskog bloga dovla.net, posvetio je gimnastici veliki prostor, hvala mu u ime moje generacije. Sarajevo je jedno vrijeme bilo centar vrhunske gimnastike.

1977 u Banja Luci je odrzano drzavno prvenstvo u gimnastici. Bio je tu i Cerar kao pocasni gost. Nas nekolicina uspjeli smo se izboriti za jedan foto s njim. Na tom takmicenju je nastupila i izjesna Olivera, ljepuskasta dama, koja je kasnije postala supruga Djordja Balasevica.

Moram napraviti malu digresiju i u ovom prilogu spomenuti jednog Cajevcana, koga srecem u Zagrebu, na Jarunu, na atletskim stazama i gimnastickim spravama. To je Miso Vukovojac, bivsi direktor SOUR-a Cajavec. Ljubitelj gimnastike, rekreativac, muzicar i uspjesan poslovni covjek. Iako je presao sedamdesetu godinu, zadivljujucom upornoscu i treninzima uspijeva zadrzati vitalnost. Pokusat cu ga nekako dovesti u blog.
Dragi Co, da sam kod kuce, vjerovatno bih se prisjetio vise detalja, dogadjaja i ljudi, ali neka ovo bude povod za neka nova javljanja, da spomenemo i one kojih se nisam mogao sjetiti.

Pozdrav svim gimnasticarkama, gimnasticarima i blogovcima, sirom svijeta.

Josip Matosevic-Mate.

Labels:

6 Comments:

Anonymous Cadjo said...

Koristim priliku da pozdravim sve Dobre 'jude i zahvaslim Josipu na predivnoj lekciji iz gimnastike i istorije.
Svako vam dobro Dobri Ljudi,
Cadjo.

Monday, 14 July, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Moze se primjetiti da su ozbiljni momci jos uvijek u dobroj formi.
I ovako kad se is ovog vremena gleda u nazad, moze se zakljuciti o visokim stanardima fizicke kulture u Tehnickoj skoli. Ne mogu govoriti o drugim skolama.
Nisam bila sportski tip i Camila mi je svojim ocjenama uvijek kvarila prosjek.
Ali bila je postovana jer se drzala vec postavljenog strogog kriterija. U mojoj generaciji su dva momka u zavrsnom cetvrtom razredu isla na popravni iz fizickog kod Pikija.
Tako je to nekad bilo.
Ne mogu a da ne spomenem jos nesto. Moja drugarica Jaca i ja smo uvijek bile zadnje , bilo da se radi o trcanju na kastelu ili penjenu uz konopac ili vjezbanju na spravama.
Posto je Tehnicka skola imala malo djevojaka , isle su sve zajedno na casove fizickog. Tako da smo bile zajedno sa Nerom i njenom kumom Aidom. One su za mene i Jacu bile nesto specijalno. Tako su lijepo radile gimnastiku na spravama i imale idealnu tjelesnu gradju. Svaki put kad su bile vjezbe one su bile predmet naseg divljenja. A bile su i Camiline mjezimice.
Isto tako sad mogu reci da mi je drago da sam imala cast ucestvovati u dva sleta koja su postavili Rudi i Irina Sarafin.
Lijepo je sjetiti se tih vremena sportskog entuzijazma.

Puno pozdrava od Dubravke Kusmic

Tuesday, 15 July, 2008  
Anonymous Emira said...

Divno sjecanje na banjalucke gimnasticare i nase profesore. Moj uspomene su drugacije.Bila sam ista kao Dubravka iz fiskulture kod profesorice Camile. Visoka 175 i pokrupna za svoje godine sa svojih tadasnjih 70 kg nisam bila ni za kakve gimnastike. Ni 'loptasti' sportovi mi nisu isli od ruke jer sam imala 'suplje ruke' kako su mi se djeca rugala kad sam bila mala. Jedino sto je meni islo bilo je trcanje i skokovi uvis i u dalj. A to opet nije bilo njen 'favorite'. A tek moje muke kad se trebalo popeti uz konopac. Bolje da ne pricam. Do polovice je moj olimpijski uspjeh. Najgore od svega je sto mi je visina odredjivala da moram stajati medju prve tri u vrsti, a to je znacilo i prva na nekoj od sprava predvidjenih za taj cas. Tek je onda pocinjala muka. Jednom je tako iznervirana s mojim umijecem profesorica 'prorekla' da se necu moci kretati kad budem imala 30 godina. Srecom ne ostvarise se ta njena predvidjanja pa evo jos i danas hodam normalno. Medjutim, iako je bila stroga, nikad nisam osjecala da me ne voli ili mrzi kako su to djeca znala reci. Jedino sam jedva cekala da se nje kotarisem. Najsretnija sam bila kad sam saznala da na fakultetu nema fiskulture kao obaveznog predmeta.
Valjda zbog vlastitih teskoca sa fiskulturom, znala sam vise da cijenim one sto su bili dobri u bilo kom sportu.

Thursday, 17 July, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Ha ha jos jedan clan naseg kluba smotanih
Draga Emira, po Camilinim pravilima ti si imala idealnu tezinu (visina u cm minus 100 do 105). Ustvari na gornjoj granici.
Ona je takve kao ti ganjal da igraju kosarku.
Nju je nerviralo kad se djeca ne trude puno. Zato je i na mene uvijek galamila. ja nisam bila tako losa u gimnastici jer sam niska i dobro su isle stvari na parteru i gredi, ali na razboju nikako. nisam imala snage u rukama. a konopac je ostao neostvareni san. nikad nisam stigla do vrha.
Na kraju osnovne ja sam isla sa drugaricama u partizan kod Pikijeve cure Vesne, i tamo je bilo lijepo.
Camila je ucinila mnoge djake da mrze fizicko.
Najsmjesnije je bilo kad smo trcali "maraton" na kastelu. ja sam totalno smotana za to , tako da smo ja i moja kume dosle na cilj mnogo kasnije od ostalih. i onda camila nas poreda i kaze: "samo jedna od vas je trcala i disala pravilno"
kad mi pogledamo curu a njoj koza pobijelila oko ociju, i po obrazima sa strane.
eto bas sam jutros vidjelu u ogledalu moje lice s tim bijelim flekama i sjetila se Camile. kako sam ti rekla ja hodam 45 minuta onda idem vozom 10 minuta, onda opet hodam oko 5 minuta. Kad dodjem u fabriku moram presvuci majicu, jer sam prilicno mokra a nekad ponesem i suknju. presvlacim se u WC i ne gledam se puno ogledalu jer mi se na svidja moja prilika. ali eto jutros sam to uradila i primjetila bjelinu oko ociju. moram poslije otici da provjrim da li mi se vartila boja.
Camila bi bila ponosna na tebe da te sad vidi kako si u dobroj formi, a i na mene kad bi znala kako se trudim sa hodanjem a ponekad i plivam haha.
Poslije zemljotresa ona se brinula o djacima mnogima je nasla privremeni smjestaj u raznim barakama. znam po jednoj curi iz naseg razreda koja je dolazila iz Ljubije, Bila je bolesna i mi smo je posjecivali u nekoj baraci. Camila se o noj brinula kao da joj je mama. .Poslije sam saznala za jos neke djake koji su bili pod njenom brigom.
Od tada, Camila ima moje veliko postovanaje.
mogli smo ovo sve poslati i na blog, sta fali

puno pozdrava od Dubravke koja kao i ti jos uvijek ima neizlijecenu traumu od casova fizickog vaspitanja

Thursday, 17 July, 2008  
Blogger vlado kemenc said...

Josipe,
za vrijeme boravka kod djece u Londonu, otvorih tvoj blog i nadjoh članak o gimnastici u Tehničkoj školi pod vodstvom Ćamile i Pikija.
Moram ti reći da ne očekuješ članak o Šmicinom prvom mjestu kako Ti je on obečao poslati, jer na žalost on nas je napustio polovinom prošle godine.
Posljednje godine živio je i radio na Čiovu ali njegov odlazak je bio brz i iznenadan, za samo dva dana.
Samo se ugasio.Mogu ti poslati njegove fotografije snimljene 2005 na sastanku u školi za 40.god od mature.
Pozdrav svim Banjalučanima
Vlado Kemenc-spomenuti gimnastičar
stare generacije
Pozdravi mi Nenada i Batu, jer sam s njima vježbao u Sarajevu doduše u kategoriji, ČLANOVI II.

Wednesday, 07 January, 2009  
Anonymous Anonymous said...

PRILIKA ZA POZDRAV !!!!!!!!

Poslije neznam kolko godina koristim
prilku da posdravim Vladu Kemenca koji mi je ostao citav zivot u lijepom sjecanju. Bio i ostao gospodin, kako mi kazemo. Vlado,
mnogo pozdrava od Mirsada-Sege
Slijepcevica koji je odrastao na
Predgradju!

Sega
p.s. pozdrav svim gimnasticarima sa
rukometne strane! hahaaaaa.....

Wednesday, 07 January, 2009  

Post a Comment

<< Home