I kao da se nista nije desilo

Kada sam tamo negdje u proljece 93-ce ‘dobrovoljno izlazio’ iz Banjaluke (kao i vecina onih koji tamo vise nisu), prvi put sam se u zivo suocio sa ratnim razaranjima na onim nasim prostorima. U gradu, osim porusenjih dzamija i ostecenja na kucama nepodobnih (koje, zbog ‘opravdanih razloga’, nisam imao prilike licno vidjeti, a kamo li uslikati), nisu se primjecivale posljedice ratnih dejstava jer ih u gradu nije ni moglo biti. Oruzje je bilo u rukama samo jednih (danas svi znamo ko i kako je njegovo doturanje bilo organizirano), a oni drugi nisu ni u snu mogli sanjati kakva sudbina ce ih docekati. Zbog toga je poruseni Novi Varos, mjesto u Hrvatskoj odmah kada se predje Rijeka Sava, na mene ostavila dubok utisak: mnogobrojni restorani s obe strane puta, u koje se svracalo na putu u Zagreb i nazad, su pruzali stravicnu sliku. Na sve strane su se mogla vidjeti samo zgarista. Od samog mjesta nije ostala citava gotovo niti jedna kuca.

Sjedeci tako u autobusu na putu u nepoznato nisam razmisljao o kuci i dvoristu u kojoj sam odrastao i prozivio pola svog zivota. Moje misli su bile okrenute buducnosti iako u tim momentima nisam imao nikakvih planova. Nisam znao sta donosi sutra i gdje cu na kraju puta zavrsiti. Glavni cilj je bio pobjeci iz okoline zagadjene ljudskom podloscu i dvolicnosti, u kojoj veliki komunisti postadose najveci ‘vjernici’, a dojucerasnji prijatelji balije i ustase. Ono malo ljudi (bilo je i takvih, nisu se bas svi uhvatili u kolo nacionalizma) je bilo nemocno da se oduprije zlu koje je prevladalo. Grad je pao u ruke onih koji su svoje planove ostvarivali ne obaziruci se ni na sta: vazili su neki novi arsini po kojima su se ljudi poceli dijeliti na nase i njihove. Postenje je izgubilo svoje znacenje. U gradu je svakim danom sve vise i vise zgrada, ulica i naselja postajalo etnicki cisto, ocisceno od onih koji se nisu uklapali u davno isplaniranu sliku grada, sliku gdje ce svi biti svoji i gdje ce svi misliti isto. I gdje ce, jednog dana, kada nepodobni budu otjerani, teci samo med i mlijeko, jer nece biti onih koji su bili razlog za njihove ‘nevolje’ (tako su govorile ‘vodje’-pastiri a stado je slusalo).

O svojoj sudbini, pa tako i o kuci i rodnom dvoristu, sam poceo razmisljati mnogo, mnogo kasnije. Zaokupljen borbom za prezivljavanje, nisam imao vremena da razmisljam o starom kraju. Zivot u novoj ‘domovini’ je bio (i sada je) mnogo intenzivniji nego onaj u staroj Jugi i covjek nije imao vremena da razmislja o onome sto ga je zadesilo. Kako se situacija pomalo stabilizirala, tako se imalo sve vise slobodnog vremena, a kada covjek ima vremena, po glavi se pocnu vrtiti svakojake misli. I tako su mi misli sve cesce i cesce zavrsavale u dvoristu u kojem sam odrastao, uz raju iz komsiluka, kao i mnogi drugi u nasem gradu.

Sjecao sam se dana kada sam dobio prvu pravu fudbalsku loptu i kada sam sa svojim prvim komsijom Bodom (o njemu i njegovoj ulozi u gadnim vremenima ne bih htio ovom prilikom) provodio sate i sate sutirajuci je na gol oznacen ulaznim vratnicam. Sjecam se kada smo zasijali prvu travu (prije je to dvoriste bilo kao i vecina drugih, samo zemlja i nekoliko betoniranih staza), kada smo nabavili rucnu masinu za kosenje trave, pa kada je brat kupio prvu ‘pravu’ motornu kosilicu (‘made in Germany’). Sjecam se kako sam travu uz betonske staze poravnavao obicnim magazama jer sam su staze tako izgledale ljepse. Sjecam se ruza koje smo u pocetku gotovo svake godine ‘premjestali’ na novo mjesto, dok im nismo nasli pravo, ono koje nece biti ni na cijem putu. Sjecam se zumbula u snijegu, koji je ponekad znao zapadati iznenada u proljece. Sjecam se raznog vrsta cvijeca koje je moja mama sa ljubavlju uzgajala. Tulipani su jedno vrijeme zauzimali ‘centralno mjesto’. Sjecam se visecih pelargonija, a posebno stabala limuna posadjenih u velike drvene saksije, koje smo svake zime morali unositi u kucu da bi ih sacuvali za slijedecu godinu (zahtijevalo je to sve vise i vise vremena i snage jer su limunovi svake godine rasli sve veci i veci). Bila je tu i vinova loza, mirusavka (ako joj je to pravo ime), koja je u tople ljetnje dane pravila hlad a ujesen donosila obilje ukusnih plodova. Bilo je tu i tresanja a kasnije su zasadjene kruske, jabuke i drugo voce. Nije nedostajalo ni ljesnjaka, grmova visterije, japanske dunje, pa cak i olijandera, donesenih sa Jadrana.

Bilo je to dvoriste u kojem se okupljala cijela familija, narocito u tople ljetnje dane kada bi se skole zavrsile i nastupio skolski raspust.

Bilo je to dvoriste kao mnoga druga u nasem gradu (Banjaluke je bila poznata po tome), gdje su se posteni ljudi trudili da svoj zivot uljepsaju uzivajuci u plodovima svoga rada.

Bilo je to tako sve dok ne dodjose neka gadna vremena i neki pokvareni ljudi, kojima nista nije bilo sveto (iako su se svi odreda zaklinjali u boga) i koji unistise sve ono sto su drugi godinama stvarali. U kucu i dvoriste negdje 95-te na silu udjose neki drugi ljudi (ako ih se tako moze zvati) i nitko od familije nije imao pristupa sve dok si uljezi nisu nasli novi smjestaj mnogo godina kasnije (kako i ko im je to omogucio, nije mi poznato). Sta je ostalo od nekada mirnog kutka na Predgradju, gdje je nekad zivjela jedna postena familija kojoj je jedina mana bila da su im imena bila ‘pogresna’ (da li se neko moze sjetiti nekih slicnih vremena iz malo dalje proslosti u kojima su u jednoj drugoj drzavi vladali slicni ‘zakoni’?), moze se vidjeti na ovih par fotografija (istina je, sve to izgleda mnogo bolje nego sto sam ja imao priliku vidjeti pri mojoj prvoj posjeti rodnom kraju). Nema tu vise cvijeca, trava je podivljala, vocke istrule a drvece otelo kontroli. Kada sam ja stigao u prvu posjetu Banjaluci nakon ‘dobrovoljnog izlaska’, u dvoriste se nije moglo uci. Licilo je vise na prasumu nego na mjesto gdje je nekada sve bujalo od zivota. Bio sam toliko sokiran da se nisam sjetio da napravim par snimaka, da mogu pokazati svojoj djeci sta ljudsko bice moze napraviti u samo nekoliko godina. Zato sam nedavno zamolio svog dobrog kolegu da ‘skokne’ do Predgradja i napravi par snimaka. Na srecu, sacuvao sam nekoliko snimaka iz nekih drugih, boljih vremena koje me vracaju u doba kada nam nije bilo bitno ko smo i sta smo i kojem se bogu molimo (za mnoge danasnje bogoljupce, svevisnji u ta vremena nije ni postojao). Tako sam uspio napraviti ovaj danasnji prilog koji je moj skromni doprinos sirenju istine o nasem gradu jer ga neki danas pokusavaju predstaviti u sasvim drugacijem svjetlu. Danas su nekima puna usta evropske Banjaluke, otvorene za svakoga, uz precutkivanje svega onoga sto se u tom gradu dogadjalo.

Znam da bi se ovakvih priloga moglo napraviti jos mnogo, samo nam treba malo vremena i zelje da neke stvari ne prepustimo vremenu i zaboravu. Jer istina se mora govoriti da lazi ne bi jednog dana postale neke nove istine (primjera iz proslosti ima na pretek, i sami smo se u to mogli uvjeriti).

A svi su izgledi da ce se to desiti.