U posjeti profesoru

Posao me ovih zadnjih desetak godina odveo u mnoge krajeve USA i, vjerovali ili ne, gotovo u svakom gradu koji sam imao priliku posjetiti ‘naletio’ bih na nekog poznatog iz starog kraja. Kada sam nekada davno putovao po bivsoj Jugi, ne sjecam se da sam bio u slicnoj situaciji. Sva moja raja je, uglavnom, zivjela u Banjaluci i rijetko sam mogao sresti nekog poznatog, recimo u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, a o manjim mjestima po Bosni da i ne govorim. Rat je ucinio svoje i sada se na poslu hvalim kako kud god maknem po Americi, imam prijatelje ili poznanike. To mi je vec postalo nekako razumljivo i o tome ne razmisljam tako cesto. A razlog svi znamo, samo se neki prave da je sve to normalno.

Ovaj put me put odvede u Baltimore, MD, a tamo, negdje izmedju Baltimore-a i Washington D.C.-a vec negdje od 95. zivi familja Sirbegovic. Bilo mi je drago da se ponovo mogu sresti sa profesorom Sirbegovicem i njegovom ‘ekipom’, koja je, ovaj put bila ‘pojacana’ s nekoliko clanova iz Evrope. Naime, nedavno je Zevki i Sedatu u posjetu stigao sin Esad sa familijom iz Beca (suprugom Amilom i sinom Arminom) tako da je kuca bila punija nego obicno. Glavna atrakcija je bio unuk (upravo ‘napunio’ devet mjeseci), koji, kako mi se cini, uziva u paznji koja mu se posvecuje. Od momenta kada je usao u kucu (cijeli dan su proveli razgledajuci ‘capital’), osmjeh je bio na njegovom licu, osim u momentima kada je cekao da mu se pripremi njegova ‘klopa’. Na slikama koje sam uspio napraviti onako na brzinu, uhvatio sam ga sa njegovom ‘americkom’ glavnom zabavom, stukom mladog luka iz djedovog povrtnjaka. (Povrtnjak, nazalost, nisam imao priliku vidjeti, iako sam dobio zadatak da napravim par snimaka kako bih mogao napraviti poredjenje sa ‘povrtnjacima Pittsburgh-a’).

Vremena za pricu, kao i obicno u ovakvim prilikama, nikad dosta. Sjecanja na zbivanja u Banjaluci prije i za vrijeme rata, zgode u prvim danima zivota u Americi, informacije o poznatima iz starog kraja, diskusija o Esadovom poslu u Becu (radi za jednu veliku americku firmu koja je usko vezana za posao kojim se ja bavim)… Covjek bi htio toliko toga da cuje i kaze a vremena nikada dosta. Kada se u sve ovo uveze vecera uz Zevkine specijalitete (punjene paprike i sirnica) i specijalitete sa rostilja (glavni mestar je ovaj put bio sin Senad), uz par Haineken-a, moze se steci slika kako je sve to izgledalo.

Vrijeme je proteklo brzo ali je pao dogovor da se moramo ponovo vidjeti. Ovoga puta u Pittsburgh-u, cim se uhvati prilika.

Evo me sjedim na aerodromu u Baltimoru i pisem ovaj tekst (let kasni, vec je to postalo uobicajeno). Slike cu pripremiti kada stignem na aerodrome La Guardia, NY, a cim se docepam Pittsburgh-a prilog ide u ‘svijet’. Zao mi je sto nisam napravio vise snimaka ali i na ovih nekoliko se moze vidjeti da mi tih par sati nije bilo lose. A nadam se da ce prilika biti jos.