Potrazi me u Predgradju

Zvucnici ukljuceni!!!

Dok se odmaram u hladovini u svom ‘cardaku ni na nebu ni na zemlji’, (zacudo, imam pristup Internetu iako sam prilicno daleko od access point-a), razmisljam da li da pripremim nesto za blog ili da se okrenem necem vaznijem. Raja se ulijenila (da li je lijepo vrijeme razlog ili nasa zasicenost ovim druzenjem), nitko ne salje ‘materijal’. Valjda svako ocekuje da ce se netko drugi potruditi pa da bude nesto za citanje. A bez ‘materijala’ nema ni priloga. Logicno. i zalosno. Ali tako je.

Za one koji jos uvijek vjerno navracaju na ove stranice evo bar jedna muzicka numera. Nastavak ‘serije Po vasem izboru’. Istina, nije po vasem, vec po mom.

A pjesma je iz nasih krajeva, meni veoma draga. U izvedbi koja mi je posebno draga. Da budem iskren, mislio sam da se sjecam originala, ali mi, evo, dok ovo pisem , lik (I ime) pjevaca koji je pjevao ovu pjesmu na zagrebackom festival ne dolazi pred oci. Dokaz da se stvari zaboravljaju i da se jedno vrijeme, kojeg se vecina mojih vrsnjaka sa sjetom sjeca, polako gubi s godinama koje prolaze sve brze i brze.

Predgradje je dio grada (pitanje, da li se radi o dijelu grada kada je u pitanju predgradje?) u kojem sam se rodio i prozivio dobar dio svog zivota. Mnogo je uspomena iz moje mladosti o kojima bih sada mogao raspredati do beskraja (mozda jednog dana to i uradim, onako, sebi za dusu, i za moju djecu, da imaju nesto ‘crno na bijelo’, kada ih jednog dana uhvati nostalgija i zelja da saznaju nesto vise o gradu i drzavi iz koje su otjerani) i trebalo bi mi mnogo vremena da sve to stavim na papir.

Kada banjalucani spomenu Predgradje, vecina u stvari misli na zeljeznicku stanicu koja je imala znacajno mjesto u historiji grada. Izgradjena za vrijeme vladavine Austro-Ugarske, nalazila se na vaznom putnom pravcu Bosne. U vremena kada su dobri putevi bili rijetkost (nisam siguran da je i sada situacija po tom pitanju mnogo bolja), zeljeznicka pruga je bila od posebne vaznosti za napredak nekog grada, pa tako i Banjaluke. Sva moja putovanja u mladosti su pocinjala i zavrsavala tu: bilo da sam isao u Zagreb u posjetu rodbini, bilo da se putovalo na more (sjecate se cire od Sarajeva pa preko Igman planine i spavanja u prostoru za prtljag!), stizalo se do Evrope (‘Trst je nas’). Stara zgrada zeljeznicke stanice, sa karakeristicnim korpama sa cvijecem, koje su se mogle vidjeti na svim zeljeznickim stanicama bivse Juge, mi je jos uvijek prisutna pred ocima, iako je godinama nema. Ono ruglo napravljeno nakon zemljotresa nikada je nije moglo zamijeniti.

Pored stanice, bilo je tu jos gradjevina izgradjenih u ista vremena. U zgradama zeljeznicke kolonije zivjele su porodice onih ciji su ocevi radili na zeljeznici. U ta neka davna vremena bilo je logicno da zivis u blizini radnog mjesta. Kako se ‘zeljeznicki biznis’ sirio, gradjene su nove zgrade za nove radnike. Tako se i Predgradje sirilo i dobijalo nove sadrzaje. Izmedju ostalih i nogometni stadion, na kojem je utakmice igrao nogometni klub, pogadjate, Zeljeznicar.

Kada se pise o Predgradju, ne moze se zaobici ljevaonica celika Jelsingrad. Smjestena, po logici, uz samu zeljeznicku prugu, i ona se vremenom sirila i zauzimala sve vise prostora. Veliki dio livada na kojima smo se igrali nogometa do kasno u noc su progutala nova postrojenja ljevaonice a mi smo se morali zadovoljavati nekim drugim ‘terenima’.

Vremena su se promijenila, svijet ide naprijed, ali cini mi se da se na Predgradju to nije dogodilo. Zeljeznica je izgubila svoju vaznost, a uz svu glupost koja prati zivot u dijelovima Bosne koje Sajma u jednom svom javljanju lijepo nazva blentitetima, zeljeznicka stanica na Predgradju postade mjesto na kojem se malo toga sta dogadja. Putnika je malo, putuju samo oni koji jos nisu nasli nacina da se ‘prebace’ u grad. Nema medjunarodnih vozova, samo ‘lokali’. Istina, jos uvijek se moze stici do Zagreba ili Mostara, ali svako putovanje traje vjecnost, u to sam se imao priliku sam uvjeriti prije nekoliko godina. Ljevaonica Jelsingrad je jos uvijek tu, ali, kako ‘cujem’, malo se sta u njoj proizvodi. Celik i proizvodi od celika nisu profitabilni u ova suvremena vremena: sada se lova zgrce na drugim stranama, mnogo lakse i brze. Novopeceni biznismeni znaju znanje: od postenog rada se niko nije obogatio.

Stare zeljeznicke stanice Banjaluka – Predgradje nema, ali ima jedna pjesma koja ce me uvijek podjecati na nju i mladost provedenu u njenoj blizini. Napisana je, istina, za neko drugo predgradje, ali cini mi se da su sva predgradja bila nekako ista. Pa zato je evo ‘pustam’ sebi za ceif a i za one koji ce se mozda sjetiti nekih mirnih davnih vremena provedenih na predgradju jednog grada koji je nekada to i bio.