Kod Marinkovića na ranču

Ranč Marinkovića

Posjeta Banjaluci ne može proći bez susreta s Marinkovićima. Tako je bilo i ovaj put. Iako smo u gradu boravili samo dva dana, Jasna i Srđo su nas ugostili na svom ranču. Dan je ujutro bio oblačan ali je kasnije izašlo sunce pa smo uživali u lijepom ambijentu koji su Marinkovići stvorili svojim radom. Pali su i čevapi, i to odlični. Već ranije sam se uvjerio da su Lazini čevapi dobri, što se potvrdilo i ovaj put. Srđo se dobro ispraksao u pečenju ugošćujući mnoge koji uglavnom ljeti navraćaju u rodni grad.

Domaćin se već odavno ispraksao u
pečenju čevapa

Ovaj put smo malo popričali i o danima kada smo napuštali Banjaluku. Jasni i Srđi je to jako teško palo pa je podsjećanje izvuklo poneku suzu, na obe strane.

Rastali smo uz obećanje da se uskoro ponovo vidimo. Kada će se to desiti, teško je prognozirati. Do slijedećeg ljeta je ostalo dosta a ko zna šta će se sve do tada desiti.

Trpeza

I sunce se potrudilo da se druženje uljepša

Backyard u punom sjaju

Backyard Tufekčića

Jučer smo, po dobrom starom običaju, svratili kod Tufekčića na Bajram. Dan je bio lijep, sunčan, uz malo povišenu vlagu, ali nas to nije spriječilo da ostanemo na vani skoro do ponoći.

Nisam planirao da u ovom prilogu pišem o Bajramu već o dvorištu Tufekčića koje konačno dobija svoje planirane obrise. Jasna i Izet su duže vremena planirali da backyard preurede po svom ukusa i sada se vide rezultati. Na mjestu visokih borova koji su pokrivali zadnji dio okučnice sada su lijepo uređe kosine pokrivene molčom, cvijećem i ružama, uovičene velikim kamenjem. Neuobičajeno kišno vrijeme ove godine je pomoglo da sve što je zasađeno dobro napreduje pa se pred našim očima ukazao lijepo urađen prostor ugodan oku. Radovi u backyardu su gotovo privedeni kraju i Tufekčići sada imaju priliku da uživaju u ljepoti koja ih okružuje.

Po običaju sam napravio nekoliko snimaka koje evo dijelim s blogerima.

Dok mi razgledamo dvorište, dido čeka klopu

Tufe i Nera raspravljaju o povrtnjaku

Još jednom kod Vujinića

Vidimo se odprilike jednom godišnje. Nekada za 4. juli, nekada za Labor Day, naš američki 1. maj. Ovaj put smo mi skoknuli do New Milforda,udaljenog nekih sedam i pol sati vožnje autom bez stajanja. Za nas novopečene amerikance su to još uvijek prilične daljine iako nam je život u USA promijenio kriterije po pitanju mnogo čega pa tako i po pitanju šta je daleko a šta ne.

Iako smo planirali da na putu do Vujinića svratimo u Bushkill park kojeg zbog njegovih vodopada nazivaju pensilvanijskom Nijagarom, od posjete smo odustali jer je zbog nas iz Bostona kući stigla Dunja s Erikom pa nismo htjeli da kasnimo. Htjela je da nas vidi jer nam se putevi razilaze još od proslave Davorove diplome a od toga je prošlo već 11 godina.

Stigli smo na vrijeme, dobrano prije noći tako da smo rijetki dan bez kiše iskoristili da ručamo u lijepom backyardu Vujinića. Čađo je sve upicanio, nisam imao nikakvih primjedbi. Tu i tamo je pokoja travka izbjegla kosilicu ali mu to nisam zamjerio. Desi se to i meni kada nam dolaze pa ga ne mogu kriviti.

Veoma ukusna večera koju je pripremila domaćica je protekla u prijatnom razgovoru. Dunja i Erik su nam pričali o njihovom poslu, planovima. Odlično se snalaze u uzburkanim vodama biznisa i po onome što sam čuo, pred njima je svijetla budućnost. Pametna su naša djeca i uvijek se dočekaju na noge, bez obzira kuda ih život odvede. Nadamo se da će nas posjetiti jer imaju namjeru obići poznatu arhitektonsku atrakciju Fallingwater američkog arhitekte Frank Lloyda koja je na sat vožnje udaljena od Pittsburgha.

Ostali smo u backyadru sve dok se nije spustila noć a onda su Dunja i Erik otišli nazad za Boston. Mi stari smo se prebacili u dnevnu sobu i onda su na red došle naše teme: bolesti, zdrava hrana, penzija. Tako je to ovih dana kada se šezesetogodišnjaci sretnu. Teme su iste, samo se redoslijed mijenja.

Naše domaćine sam izmorio pričajući o penziji koja je ovdje u USA nauka za sebe. Prema važećim zakonima, postoji više od 50.000 načina na koje supružnici mogu uzimati penziju i kako Amerikanci kažu, odluka o penziji je jedna od najvažnijih u životu. Posebno sam izmorio domaćina kojem su se oči sklapale od umora. Te noći je spavao kao beba, što mu se nije desilo već godinama.

Za nedelju smo planirali odlazak u park koji se nalazi u blizini lijepog gradića Kenta. Jutro je osvanulo bez sunca a oblaci su postajali sve gušći i gušći. Kada smo sjeli u Čađinu Toyotu RAV4 kiša je počela lagano propadati, da bi putem postajala sve jača i jača. Uprkos kiši, odlučili smo da prošetamo parkom u kojem Falls Brook potok pravi veliki broj vodopada na svom putu do ušća u Houstanic River. Park je bio prepun posjetilaca, većinom južnoamerikanaca, kojima ni kiša nije smetala da proslave 4. juli, dan američke nezavisnosti. Lokalnih Amerikanaca nisam primijetio. Slične scene su nas zatekle i prije dvije godine kada smo na putu za New Milford posjetili nekoliko state parkova u državi New York. Broj posjetilaca koji su u USA došli iz južnoameričkih država je bio zapanjujući. Jednostavno su bili okupirali sve state parkove pa sam stekao utisak da „pravi“ Amerikanci za praznike uglavnom ostaju kod kuće, sklanjajući se od gužve koju imigranti stvaraju.

Kiša nam je pokvarila obilazak vodopada. Staza je bila mokra, ponekad klizava i blatnjava pa smo se kući vratili brže nego što smo planirali.

Poslije ručka otišli smo prošetati u još jedan obližnji park i uz jezeru uz koje su se smjestile lijepe privatne kuće. Na povrtaku nas je Čađo provezao kroz još jedan lijepi park a onda smo se vratili kući na večeru. New Milford i njegova okolina su okruženi prekrasnom prirodom i Vujinići imaju veliki izbor za reakreaciju. Kada stigne penzija bit će i više vremena za duge šetnje i odmaranje duše u ljepoti i miru. Pa i red je da je tako jer smo svojim životima to zaslužili.

U nedelju smo morali nazad za Pittsburgh. Dan je bio prekrasan, sunčan, pa smo odlučili da svratimo u Bushkill Falls park koji se nalazi samo malo dalje od naše rute. Vrijedilo je.

Društvo je veselo

Erik i Nera

Jedan od mnogobrojih vodopada u Kent parku

Gosti iz Pittsburgha

Domaćini

Najveći vodopad

Nera i Zlata u šetnji prema jezeru

Čađo k'o momak

Dame poziraju za blog

Lijepa kompozicija

Pogled uz jezero

Još jedna slika s Dunjom i Erikom

Nera ispred Čađinog ručnog rada

Kiša pada a nama lijepo

Autor i vodopad u pozadini

Visoko iznad grada

Pogled s trosjeda u dnevnoj sobi

Sanja se u Portland preselila prije dvije i pol godine a ja tek sada stigoh u posjetu. Malo neobično za jednog penzionera. Čovjek bi pomislio da s penzijom dolazi i slobodno vrijeme ali u mom slučaju izgleda da nije tako. Ne mora se svaki dan na posao, to je istina, ali u i oko kuće ima toliko posla da vrijeme prolazi istim tempom kao kad sam radio. Tako mi i ove tri i pol godine penzije proletiše brže nego što sam mislio pa u posjetu kćerci stigoh tek sada.

Portland je grad koji mi se svidio na prvi pogled još za vrijeme posjete prije desetak godina kada sam kao zaposlenik u biblioteci pravnog fakulteta bio na jednoj od redovitih godišnjih konferencija. Privukao me svojom evropskom atmosferom, mnogobrojnim restoranima i kafićima, ležernim načinom života. U to doba je u downtownu živjelo mnogo više svijeta nego u Pittsburghu pa je u gradu živo i poslije završetka radnog vremena.

Sanjin apartman je smješten na desetom spratu moderne zgrade u centru grada. Iz njega se pruža lijep pogled na okolinu što mi se posebno dopalo. Cijeli zid dnevne sobe je napravljen od stakla pa čovjek ima osjećaj da lebdi negdje visoko iznad zemlje.  Posebno je lijepo za sunčanog vremena kada cijela soba blješti obasjana suncem. i ovaj prilog pišem dok sjedim uz stakleni zid dnevne sobe posmatrajući grad ispod sebe i život koji teče njegovim ulicama.

Dok sjedim i posmatram grad razmišljam kako čovjek može jednako uživati u stvarima koje su veoma različite. U svojoj kući u predgrađu Pittsburgha prvi potez ujutro je izlazak na patio i uživanje u tišini i zelenilu dvorišta dok se jutarnje sunce probija kroz krošnje komšijskog drveća. Ako je kojim slučajem na vani kiša, čini mi se kao da sam zatvoren u kavez. Ovdje pak ne mogu direktno zakoračiti u dvorište ali prozori od poda do plafona i ljepota pogleda na grad me ne sputavaju, već me naprotiv privlače da cijeli dan ostanem u stanu iako bih se trebao upustiti u obilazak grada.

U Portlandu ću provesti nekoliko dana. Radujem se susretima s par prijatelja koje nisam vidio godinama. Ako me vrijeme posluži, nadam se da ću obići i neke od prirodnih ljepota kojim je ovaj grad okružen. Kamera je u džepu pa će biti i pokoja slika.

Pozdrav iz kišovite Bratislave

Vrijeme kišovito, ono pravo da se čovjek sjeti starih dobrih prijatelja što i činim.

Kada pogledate slike vidjet ćete moga starog prijatelja u posjeti našoj porodici kako sjedimo u našoj bašti, pomalo pijuckamo i šta drugo nego udri po sjećanjima.

Na prvoj slici u sredini je Pero Kolarevic sa svojim Kopanjom Dragom i naravno ja.

Sa Perom održavam kontakte pa moglo bi se reći cijeli život, od 1956. godine, i kako vidite na slici od tada pa do danas se ništa ili skoro ništa nije promjenio naš Pero. Divni, široki osmjeh, velike, krasne oči iz kojih izvire ona njegova ljepota, dobrota i prostodušnost. Uvijek sam ga obožavao i mnogo više nego što je on to i znao.

Pero je iz one gradske ulice Petra Kočića iza starog đackog doma a na tom mjestu je sagrađen novi Dom JNA. Ne znam kako se sada zove ta ulica ali to je ista ulica u kojoj je rođen I poznati banjalučanin Vilko Winterhalter. Jedan zajednički prijatelj, prognanik iz Švedske, kada sam mu rekao da idem da se javim našem Peri, reče: “Molim te ne zaboravi da napišeš da je Pero dečko, raja s Malte i svi će znati gdje je to i kojoj je on generaciji pripadao i naravno kojo raji”. Ja evo ispunjavam švedsku prognaničku želju.

Pero Kolarević je bio jedan od najpoznatiji atletičara u Banjaluci pa i u samom vrhu Jugoslavije te sam ga se sjetio i ovdje u Slovačkoj kada sam sreo i upoznao jednog velikog biznismena koji je bio ta generacija jugoslavenskih atletičara. Kada mu rekoh da sam iz Banjaluke odmah nastavlja sa pitanjem, “iz grada?”, te ako si, morao si poznavati te i te atletičare i naravno pomenu našeg Peru.

Pohađajuci Tehnišku školu u Banjaluci i idući na fiskulturu kod poznatog profesora, pedagoga Hamdije rahmetli Kadenića, odrediše i mene da se spremam na gimnastrijadu: neka vježba s balvanima, naravna malim. Normalno, tu je i Pero Kolarević, te Kolja Mičević, poznata knjižvna i prevodilačka evropska ličnost. Ide se u “hajvan” vagonima u Bihać. Spavanje u šatorima sa slamom a kiša pada li pada, danima. Najveći događaj je bio kada Pero prokuži dobijanje graha preko reda, onog poznatog vojničkog, te to Kolja, on i ja iskoristismo po nekoliko puta i sve preko reda.

Od tada pa do danas ljubav prema grahu je ostala trajna i draga tema za šale oko graha cijelog ovog našeg zajedničkog života.

Odlazimo i na gimnastrijadu u Zagrebu, stalno druženje, zezanje, Kolja, on i ja.

Obadvojica dobijamo stipendije i odlazimo na studije kao Čajavečki stipendisti, on na elektroniku a ja na kemiju. Za vrijeme raspusta se srećemo po igrankama u društvu budućih supruga i uvijek sam ga zezao da je dobio stipendiju po protekciji jer je njegova starija sestra Dušanka radila u kadrovskom odjeljenju našeg Čajevca dugi niz godina. Ja sam je sreo 1958 kada sam i počeo da radim.

Radimo u Čajevcu i na svim društvenim događajima Čajevca smo uvijek bili jedan uz drugog i uvjek sam uživao u njegovom laganom humoru i šarmu. Tu je povremeno i naš dragi Kolja Mičević, nevjerovatan čovjek, humanist veliki intlektualac.

Perina porodica i ja stanujemo u istom ulazu, rastu nam djeca kao vršnjaci, ja mu noćima pravim društvo u njegovoj kuhinji pomalo pijuckajući jer sin Srđan do 12 ili 1 noći ne spava. Putujemo po svijetu zajedno. Nezaboravno putovanje je s njim i Drčom u Minchen na Oktobarfest i o tome sam jednom pisao.

Počinje ovo ludilo naše kad nas bosanski pravoslavci, Srbi, progone sve redom sa radnih mjesta milom ili silom pa zatim i iz rođenog grada. Ja sa svojom porodicom u Čehoslovacku, a Pero sa svojom u Ameriku ali naravno nikad ne prekidamo onaj fini topli ljudski kontakt a posebno sada kada nam Amerikanci dadoše ovaj Skype i to onako ĐABALESKU i još sa slikom, te se siti ispričamo.

Kad je bio u Novom Zelandu u proljeće kod svoje Zane, često smo razgovarali i on mi je stalno prijetio da ce doći do Bratislave. Mome iznenađenju nije bilo kraja, a naravno i radosti. Na žalost, proveli smo samo jedan zajednički dan u krasnom druženju i divnim sjećanjima.

Ispričam mu tom prilikom priču kako sam našeg Mičevića sretavao u Banjaluci poslije Dejtona i jednom uz laganu večeru u Palasu upitah ga onako usput za stan, da li ga je vratio a on mi reče: “Znaš, ne možeš svatiti a niti se može odmjeriti šikaniranje koje doživljavam kod traženja povrata stana”. “Pa zašto da se ne naljutiš, pa i ti si njihov?”, ,a on mi odgovori “Nisam dobar Srbin, nisam ratovao a uzgred mi prebaciše da sam stanavao uz Predraga Matvejevića u Parizu a on je svašta pisao o ovim dogadjanjima”.

Teško je biti star ako nemaš uspomena i sjećanja. Posjeta našeg Pere je bila sva u laganom lijepom sjećanju na našu mladost kao i sjećanja na početne strašne dane življenja u progonstvu. Mi koji smo doživjeli progonstvo pa i ja i Pero, progonstvo iz svog doma, ulice, grada, domovine, to je jedan veliki dugi roman, jer progonstvo je teška životna škola u kojoj su prisutne stalno nostalgija, tuga i sjećanja.

Zavrašavam svoja zaista kratka sjećanja na svog dragog prijatelja na koga često mislim a i nedostaje mi.

Pozdrav svima, Ismet.

P.S. Prilog sam dobio krajem novembra pa ga s malim zakašnjenjem tek sada objavljujem. Vjerujem da u Bratislavi ovih dana kiša ne pada ali naslov nisam htio mijenjati. - Co

Uz Saimin komentar

Bile nam Žiške

Bile nam Žiške. Stigoše nam iz daleka. Već odavno ih nagovaramo da nam dođu a oni nikako da se otisnu preko velike bare. Ove godine se konačno ohrabrili pa stigoše u posjetu. Prvo skočiše do Chicago-a a onda, zajedno sa Jasnom i Esom doletješe do Pittsburgh-a.

U ovih zadnjih dvadesetak godina ovo nam je tek treći susret. Nakon što smo ih ispratili u Švedsku iz Zagreba 1994. godine, kada pojma nismo imali gdje ćemo mi završiti, jednom smo ih posjetili u njihovoj novoj domovini Norveškoj (gdje su završili nakon mnogo peripetija i neizvjesnosti), jednom smo se na kratko vidjeli na Jelsi, i zadnji put, opet na kratko, u Dublin-u.  

Odavno razmišljam kako ćemo se češće družiti kada stignemo do penzija ali nikako da uskladimo sve obaveze i skratimo daljine koje nas dijele. A nekada nas je dijelilo samo stotinjak metara ulicom Djede Kecmanovića.

Za ovaj naš susret sam planirao mnogo toga ali se nije imalo vremena za sve. Pokazao sam im Pittsburgh, odveo u obližnji park, skoknuli smo do Nijagare, posjetili Tufekčiće, žene su išle u šoping... I, naravno, cijelo vrijeme smo pričali, pričali i pričali, jer prošle su godine i puno toga se u međuvremenu desilo.

Kod nas u Americi gosti ne mogu proći da se samo odmaraju. Tako je bilo i sa Žiškama. Ženski dio je aktivno učestvovao u pripremanju hrane a muške sam zaposlio u dvorištu. Podsjetio sam ih kako se kosi trava a Esin zadatak je bio da svako jutro pomete lišće ispred kuće i na patio-u. Sudeći po onome kako su posao obavili, položili su ispit i spreman sam da im budem referenca ako im bude trebalo za posao.

U razgovoru smo se, pored izbjegličkog života, dotakli i devedesetih. To je u ovakvim susretima neizbježno jer da se nije dogodilo ono što se dogodilo naši susreti ne bi bili prava dragocjenost kao što su to danas. U ragovoru smo se podsjetili nekih događaja, nekih ljudi i njihovih postupaka iz dana kada niko od nas nije znao šta nam nosi sutra. Susret mi je pomogao da prikupim dodatne informacije za knjigu koju pišem jer sa ove vremenske distance teško se prisjetiti šta se kada događalo.

Žiške smo nakon desetak dana ispratili za Chicago, uz dogovor da je sada na nama red da se uputimo preko velike bare.  

Nadam se da opet neće proći godine do našeg ponovnog susreta.

Uz prilog sam zakačio dvadesetak slika, onako nasumice. 

Ručak

Kumin rođendan

Ferid i Aida u parku

Samo što ne poletim...

Provjera kvalifikacija

Na Duquesne Universitz

Jedna sa mojim radnim kolegom Raom

Gledam vas, gledam...

Station Square

Vožnja brodom s pogledom na downtown

Na Mt Washington-u

Stigao nam Tufe u posjetu

Al smo se smjestili...

Ispred nove sportske dvorane

Na Nijagari

Kume

Ispred kuće Tufekčića

U društvu sa Jasnom

A sad adio...