SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, February 25, 2020

Vrijeme je da se ide...

Penzionerski dani
Sa Ellom i Harlow u Playa Del Rey

Kada smo u junu 93. dobrovoljno napuštali Banjaluku nisam znao šta nas čeka i gdje ćemo završiti. Čak nisam ni razmišljao da li je taj odlazak zauvijek ili je to privremeno, samo dok se situacija ne smiri, kako su mislili mnogi koji su grad napuštali masovno. Miran život u gradu gdje smo svi bili izmiješani, gdje nismo razbijali glavu ko je ko, da li neko vjeruje ili ne, kako se ko zove, uspavao nas je. Dolazak na vlast nacionalista, masovna euforija naroda koji ih je, kako se ispostavilo, godinama željno očekivao, bio je šok za mnoge iz našeg okruženja. Teško smo prihvaćali da su neki s kojima smo bili jako bliski i za koje smo mislili da misle isto ili slično kao mi, odjednom počeli podržavati nacionalne vođe i nacionalizam. U početku su to činili stidljivo, a kasnije sve otvorenije i otvorenije, svjesni da je sila na njihovoj strani. Naše sudbine im nisu bile važne i nisu ih zanimale.

Šok da je neko za koga si mislio da ti je prijatelj, da isto mislite i da dijelite iste životne vrijednosti, u stvari podržava nacionaliste i laži koje su mediji širili, bio je još veći. Za one koje nismo poznavali, te za one manje obrazovane, lakše smo nalazili opravdanje. Ali za one s kojima smo živjeli svakodnevno, bilo da je to bio komšija, radni kolega, drugar iz škole ili fakulteta, a koji su iznenada promijenili svoju priču, bilo je teško naći objašnjenje zašto se to desilo. Za neke sam kasnije saznao zašto su preko noći okrenuli glavu a za neke ni do današnjeg dana nemam objašnjenja.

Promjene koje su se desile u to vrijeme, pored razočarenja u mnoge, pokazale su da nismo bili svjesni koliki je broj primitivaca među svijetom, čak i među onim obrazovanim, kojima završene škole nisu pomogle u proširenju životnih vidika, već su svoj svijet ograničili samo na svoju naciju (i vjeru), zanemarujući sve ostalo. Prihvaćanje nacije kao osnove svega, a uz to iznenadno vraćanje Bogu, je bilo teško razumjeti. I još uvijek je.

Prošlo je puno vremena od tog juna kada sin, dječak od 13 godina, u trenutku polaska autobusa s parkinga iza zgrade Crvenog krsta (organizacije koja je aktivno učestvovala u etničkom čšćenju grada), a koji je svo vrijeme ćutao, reče: Nikada se više neću vratiti ovdje. Čini mi se da je njemu bilo jasno šta se u našem gradu događa dok smo mi stariji naivno mislili da će ludilo prestati i da će sve opet biti po starom. Ni vijesti o zločinima, ni sistematsko ubijanje Sarajeva koje smo gledali na televiziji, nisu bili dovoljni da shvatimo da povratka na staro nema. Da li smo tako razmišljali zato što nas je život u relativno sretnoj sredini uljuljkao, što nam nacija i vjera nisu bili važni, što zaista nismo obraćali pažnju na to ko je ko, teško je reči?

Godine su prolazile a mi se nismo vratili.  Pokazalo se da je sin bio u pravu. Mržnja prema nama, iako je od tog junskog dana prošlo godina i godina, nije splasnula. Tu je i dalje, prisutna, samo je malo prikrivena, ušuškana, pa se čovjeku ponekad čini da su neki shvatili da su pogriješili i da se kaju. Ali za ovih dvadeset i kusur godina riječi kajanja sam čuo rijetko, i to uglavnom od onih koji nisu učestvovali u našem progonu. Oni drugi, koji su, svako na svoj način, bili dio mašinerije koja je grad očistila od nepodobnih, sada se prave da se ništa nije dogodilo. Priča se u rukavicama, pazi se šta će se reći, teme se oprezno biraju. Rat se ne spominje, kao da ga nije ni bilo i kao je sasvim normalno što smo sada u Švedskoj, Norveškoj, USA, Holandiji, Austriji, Australiji i mnogim drugim zemljama svijeta.

U novoj domovini su nas dočekali lijepo. Ljudi su bili ljubazni, trudili se da nam pomognu. Na fakultetu gdje sam radio svi su znali za Bosnu, za rat i strahote kroz koji su mnogi u Bosni prolazili. Primili su me kao da sam njihov, kao da sam tu rođen. Na poslu mi je bilo lijepo, moram priznati ljepše nego u starom kraju. Znajući šta se kod nas dogodilo, bio sam oduševljen činjenicom da smo bili izmiješani, da nas je bilo iz raznih država svijeta, različitih jezika, boja kože, kultura, religijskih shvatanja. Pitao sam se šta je to kod nas na Balkanu pa da se toliko mrzimo a teško nas je razlikovati, navike su nam slične, jezik također.

U USA smo brzo stali na noge, skućili se, živjeli dobro, čak bolje nego mnogi domaćini. Mijenjale su se partije na vlasti, predsjednici. Kada je prije desetak godina za predsjednika izabrana osoba crne boje kože, shvatio sam to kao potvrdu da je američki narod prevazišao mračnu prošlost i doba kada je boja kože određivala nečije mjesto u društvu. U tom trenutku sam još više razbijao glavu razmišljajući o nama i mržnji među našim narodima. Bio sam ponosan što je Amerika napravila taj veliki korak kojem sam i sam svojim glasom doprinjeo.

Ali, čini mi se da sam ostao naivan, da ništa nisam naučio, da me događaji u našem kraju s početka devedesetih nisu opametili. Kritike novog predsjednika crne boje kože, koje sam, tu i tamo čuo, nisam shvatao ozbiljno. Nisu bile otvorene, dolazile su od manje obrazovanih osoba, dok je većina radnih kolega, a posebno nastavni kadar, čvrsto podržavao Obamu. Mislio sam da je razlog kritikama vezan za ekonomsku krizu koju je novi predsjednik naslijedio od svog prethodnika, osobe koja je, bilo je to očigledno svakome ko je to htio da vidi, bila ograničenih intelektualnih sposobnosti, manipulisana od nekolicine koja ga je iskoristila da ostvare svoje lične ciljeve. Ali ni izlazak iz krize nije promijenio mišljenja kritičara o predsjedniku crne boje kože. Objašnjenja sam nalazio u pripadnju partiji koja je izgubila izbore, a oni koji gube imaju pravo da su nezadovoljni pa svoje nezadovoljstvo iskazuju kritikom onih koji su na vlasti.

Lampice mi se nisu palile ni kada je jedan naš dobar prijatelj, Amerikanac, jedne prekrasne ljetnje večeri, dok smo sjedili u našem backyard-u uz čevape i pivo, u jednom trenutku izjavio kako Obamu treba ubiti, tj izvršiti atentat na njega! Šokiran, tu njegovu izjavu sam povezao s tih nekoliko popijenih piva, ponovo ne shvačajući o čemu se radi. Jer, naš prijatelj koji je to izjavio, svojim dotadašnjim postupcima ničim nije pokazivao neprijateljstvo prema drugima i drugačijima, a prema nama, izbjeglicama iz Bosne, je bio posebno osjetljiv i pomagao nam kad god je to trebalo.

A onda su došli izbori prije tri godine i pobjeda Trump-a. Šok! Nevjerica! Amerikanci su, bar oni koji su izišli na izbore, izabrali kompletnog idiota, čovjeka bez ikakvih moralnih vrijednosti, koji tako postade predsjednik najjače i najrazvijenije države svijeta. Njegova pobjeda na izborima mi je konačno otvorila oči. Tek tada sam shvatio da postoje dvije Amerike. Jedna, otvorena prema svima, širokih pogleda, koja je otvorenih ruku prihvatala ljude iz cijelog svijeta, a posebno one koji su bili prisiljeni da napuste svoja mjesta rođenja, bježeći od zla koje ih je snašlo. Trump-ovom pobjedom se ohrabrila ona druga Amerika, rasistička, koja ljude dijeli prema boji kože, a koja se vješto skrivala od javnosti sve dok se nije pojavila osoba koja im je dala pravo glasa.

A to se upravo dogodilo kod nas, nakon relativno mirnog perioda poslije drugog svjetskog rata, kada su mnogi od nas bili ubijeđeni kako svi mislimo slično i kako nas niko ne može zavaditi. Dolaskom na vlast nacionalista, maske su pale. Na svjetlost dana su izišli naše komšije, poznanici, radne kolege, i pokoji prijatelj, i pokazali pravo lice. Rezultati su poznati.

Pored šoka zbog izbora Trump-a, još veći šok je bilo spoznaja da je nekolicina onih s kojima sam nekada radio i družio se, u početku stidljivo, a s vremenom sve otvorenije, pokazala da podržavaju politiku čovjeka koji je podijelo Ameriku, koristeći se poznatom taktikom zavadi pa vladaj, baziranoj na rasizmu koji je, sada je to više nego očigledno, bio vješto skrivan. Ne govorim o ruralnoj Americi koja mrzi obrazovanje i koje godinama žive u prošlosti, već o obrazovanim osobama (istina je, većina ih nije završila fakultete), za koje se ne može raći da ne razumiju o čemu se radi.

Očigledno je da Trump svoju popularnost bazira na mržnji prema drugima i drugačijima, koristeći se lažima koje njegovi sljedbenici prihvaćaju kao istine, ne obazirući se na činjenice koje su, posebno u danjašnje doba opće digitalizacije, veoma lako dostupne. Objašnjenje za njegovu popularnost je samo jedno. Rasizam je osnova svega.

I kada sam mislio da smo konačno dočekali zasluženu penziju u kojoj ćemo uživati sve dok nas zdravlje služi, shvatio sam da je došlo vrijeme da se ponovo ide, da se traži mjesto na zemaljskoj kugli gdje ćemo ovo malo godina što nam je ostalo provesti u miru, kao što bi to bio red. Srećom, svojim poštenim radom smo stekli penzije koje bi nam trebale omogućiti bezbrižan život, za razliku od onoga što nam se desilo početkom devedesetih, kada smo na put u nepoznato pošli bez dinara u džepu.

Tuesday, February 18, 2020

Ljubičasti mrak


U nedelju pred veče 16. februara vozili smo se prema zapadu cestom uz dio zaljeva St-Laurant koji se is nekih razloga zove jezero St-louis. Led je prilično debeo uz obalu, a u sredini je uvijek brza voda koja teče. Vrijeme oblačno, negdje oko pola šest navečer.

Sunce još stoji tačno na površini jezera kad se gleda iz naše pozicije. Još uvijek se nije smrklo, i mi sa zadovoljstvom  zaključujemo da se dan produžio bitno, što je velika stvar ovdje na sjeveru.

Ima još nešto lijepo, u meni se bude lijepa sjećanja u tim trenucima kad gledam zalazak sunca. Boje pri zalasku su uvijek crvenkaste, malo boje rdje, malo narandžaste, ali je mrak ljubičast. Nije tama, nije dan, nego je neki prelaz, koji se zove ljubičasti mrak. To je boja vazduha oko nas, nešto što mi osjećamo. Kad o tome razmišljam dolazi slika lijepe djevojčice koja se smješi sa rupicama na obrazima. To je Sanja, kćerka Nere i Co-a. Igrala se s mojom Anom i kad bi je upitala ‘’Šta je mama rekla, do kad se možeš igrati ?’’ ona bi odgovorila ‘’Do ljubičastog mraka’’.

Vjerovatno sam ovo vec spominjala, izvinite. Bitno je da je to ponovo došlo sad u nedelju i da je bilo ugodno sjetiti se.

Bilo bi lijepo da smo uspjeli uslikati taj trenutak, to traje par minuta. Kako nismo to uradili šaljem jednu sliku, napravljenu nedavno, nedaleko od našeg mjesta (posudjeno u internetu).

Stavila sam još nekoliko slika iz naše okoline, ovdje je zima prava, još uvijek.

Molim vas prenesite moje srdačne pozdrave Sanji, njeno nasmijano lice uvijek zablista u mojim sjećanjima kad sam u prilici da osjetim taj ljubičasti mrak.

Puno toplih pozdrava svima.

Dubravka

Thursday, February 13, 2020

Top sport u Nizozemskoj – PAPENDAL

Sportski kompleks Papendal

Malo o sportu u ovoj zemlji tulipana, vjetrenjaca, sira, kanala, prijatnih ljudi i ………
.... ako je rijec o sportu ovdije, moj komentar je uvijek …. prvo je futbal pa zatim sve ostalo. Futbal je sve, ima novac, organizaciju, koristi sve medije i osim futbalera jos mnogi, mnogi dobro zive od futbala. Futbal ima i svoj poseban centar …. Zeist ! Ali ipak i futbaleri odlaze u ‘’pecalbu’’, jer je mnogo vise placen u Engleskoj, Spaniji, Italiji, Njemackoj, Francuskoj.  Ali ja cu da pisem o onom ostalom, kako je u Holandiji (zvanicano ime Nizozemska, ali nama je lakse i brze Holandija) sport organizovan, kako se finansira, koji sportovi su popularni. Mislim (sada) kao i svigdije, top-sport je profesionalan pa tako i ovdije: futbal, klizanje, odbojka, plivanje, sportovi na voidi, atletika, biciklizam, rukomet (u zadnjih 10-tak godina) .... ovdije mislim na sportase koji imaju ‘’status’’....tj. ucesnici ili kandidati za olimpijske igre, svijetska prvenstava, evropska prvenstava .... i pod ‘’kapom’’ su olimpijskog komiteta. Kako i gdije se ‘’proizvode’’ ti sportasi ?? U Holandiji, trenutno postoji 5 centara za top-sport, za mlade ! Ukratko cu ih navesti:

1.       Heerenveen (klizanje), veoma popularno u Holandiji a na Balkanu ‘’nepoznat’’ sport.
2.       Amsterdam (veslanje, honkbal, kosarka, vaterpolo, plivanje)
3.       Eindhoven (plivanje, vaterpolo)
4.       Metropool (regio- Rotterdam, Den Haag i Dordrecht….. rukomet i odbojka na pijesku, jedrenje, veslanje)
5.       Arnhem – Papendal – top-sport centar smijesten u sumi na rubu Arnhem-a i o tome cu napisati par rijeci uz priloge (slike).

Papendal .....  je top-sport centar sa najvise zastupljenih sportova (atletika, bagminton, Bmx-bicikl, boks, rukomet, streljastvo...luk i strela+vatr. oruzje, hokej na travi, dzudo, korfball, stoni tenis, odbojka, skijanje... fiz. pripreme, odbojka i kosarka za invalide). S obzirom da je Holandija mala zemlja, centar je smjesten moze se reci ‘’centralno”, skoro sa istim udaljenostima na sjever, jug, istok, zapad. Osnovala ga je Holandska sportska federacija 1959.godine. U to vrijeme centar je zauzimao oko 93 hektara zemljista, u sumi, na rubu grada Arnhem-a. 1980-e godine Papendal je prosiren na 160 hektara i modernizovan posto su u njemu iste godine odrzane para-olimpijske igre (za invalide). Od 2009-e godine je u kategoriji navedenih (5) top-sport centara za mlade. Centar sadrzi sve uslove za vrhunski sport, tacnije u njemu mozete trenirati, stanovati i studirati !!
Kapacitet centra je za boravak 550 sportasa, od kojih 400 istovremeno moze koristiti unutrasnje i vanjske trening-objekte i povrsine.

Mladi talenti posebnom selekcijom iz klubova dolaze u navedene centre, gdije imaju uslove za min. 2x dnevno trening (prema programu trenera), ljekarski nadzor i revalidaciju, obezbijedjen im je smijestaj i mogu istovremeno studirati. Sve navedene uslove, klubovi im nisu u stanju obezbijediti.
Spomenuti top-sportcentri se finansiraju sredstvima olimpijskog komiteta (dio) a drugi dio od rekleme (firme-privatni kapital).

Rukomet
Ponovo cu se osvrnuti na rukomet. Negdije do godina 90-tih, ovdje je rukomet bio ‘’druga evropska liga’’. Nije imao sufinansiranje od strane Olimpijskog komiteta, jer jos nije imao vidnije rezultate. U periodu 1995/2000, holandski rukometni savez povlaci sve tadasnje reprezentativke iz klubova u Papendal. Tu su zajedno trenirale, igrale turnire i razlicite kvalifikacije za EP ili SP. Medjutim, plan je propao, jer ipak nisu imale dovoljno utakmica i iskustva da se suprotstave Evropskim jakim reprezentacijama. Iz tih razloga (a zeljni uspijeha) Holandjani mijenjaju plan, naime ucvrscuju saradnju sa Danskim bondom, vecina reprezentativki odlazi igrati u Dansku (jedan broj u Njemacku) a u Papendalu pocinje sa radom rukometni top-centar za mlade (30-40 najboljig A i B juniorki). Vikendom su mogle igrati za svoje klubove, a trenirale su, boravile i studirale zajedno u Papendalu.
Poslije prve periode od 4 godine dosli su i prvi rezultati. Jos uvijek se radi po istom programu, tako da sada poslije 10-15 godina upornog rada, zenski rukomet u Holandiji pripada evropskom i svjetskom vrhu. Sve seniorke igraju u jakim prvenstvima Danske, Njemacke, Francuske, Spanije a mladi talenti (koji prodju ‘’selekciju’’ i ….. to zele), zive i razvijaju se u Papendalu !!
Zadnjih desetak godina, muski rukomet slijedi isti program tako da se vec ‘’osjete’’ rezultati. Ove godine muski tim Holandije je prvi puta igrao na Evropskom prvenstvu !!

‘’Spinuo’’ sam jedan broj slika centra Papendal gdije se mogu vidjeti pojedini detalji.
Futbal, biciklizam i klizanje, mislim da su najpopularniji sportovi u Holandiji, vjerovatno zato sto ‘’uspijesni sportasi … dobro zarade’’.  Ovdije omladina (ali i stariji) odvajaju dosta vremena za bavljenje sportom ili rekreacijom. Zato i mi (65+) moramo ponovo ‘’uskakati’’ u patike i ako nista drugo, bar setati, setati, setati !! Mnogo pozdrava svima prije i poslije SETNJE !!

Sega


Dio sportskih terena

Dio za atletiku

Zgrada olimpijskog komiteta

Hotel Papendal

Prostor za stanovanje i studij

Medicinski centar Papendal

porthala Arnhemhal atletika sprint

Restoran

U restoranu izbor voca

Mlad

Kongresna sala

Kongresna sala.

Sobe sportasa.

Sobe  sportasa

Svi uslovi za rad

Sa rekvizitima

Razna mjerenja

Za snagu

Za snagu

enis, bagminton, odbojka 

Uvijek pun sportasa

Dio za borilacke vjestine

Dzudo

Odbojka

Atletika
Evo i par slika rukometasica, dok su bile mladje, sve su provele po 4-5 godina u Papendalu.

Naravno .... rukomet

Rukometne juniorke pristizu

Ponikle u Papendalu ....rukometasice
MALO ŠALE




Labels:

Sunday, February 09, 2020

Zatvori mi vrata...


Kratki igrokaz u  9 ferza

(Ukratko iza Svetog Save, mjesto, u hodniku, pod nogama teraca, u nizu  troja vrata obojena u plavo a na prvima šalter, piše, “kucni tri puta”.)

ja: kuc, kuc kuc...               (kucnem na šalter)

ona: škrippppppp...            (otvori šalter, hladne trajne, prsata i pise , Rada...)

ja: Oprostite, dalibih mogao dobiti izvod iz knjige državljanstva?

ona:...ime                           (gleda u nokte, vatreno crvene)

ja: Djemko                          (gledam, i okrenem glavu niz, ide službeno lice, Vasilije)

ona: DŽ ili Đ...?

ja: DŽ i Đ. u Njemačkoj nema. Napisu...DJ. Pa sam ja tako Djemko...

ona: Republike srbske ili Federacije BiH...?   (diže glavu, dekolte dubok, sada se vidi od one hladne trajne i ona i dekolte)

ja: Kakva je razlika..pa BiH...

ona:gruhhhhhhh......        (zalupi šalter, stiže Vasilije, smije se  jer me zna...)

Vasilije: Šta bi grofe, koljejojnejebem...               (pruža ruku da se pozdravimo)

ja: Zatvori mi vrata... Žena zajebata...

Vasilije: Sad ćemo mi to zavrsiti Grofe. Bogati, zbari li ti onu Ranku one 65 na matinu u Učiteljskoj...eno je direktorica nad pola Banje Luke.

Grof

Labels:

Tuesday, February 04, 2020

Divan prilog...


... u kojem je dragi  Sega kod mene izazvao divna sjećanja i emocije na jedno izgubljeno ali nezaboravljeno vrijeme sreće u našem rodnom gradu i naše mladosti.

Ja sam se i ranije htjela javiti komentarom ali sam pustila da prođe malo vremena pa da se javim.

Zaista je nevjerovatan članak i fotografije koje je Sega uspio da postavi nakon više od 20 godina. Sve Republike bivše domovine na jednom mjestu. Nisam jugonostalgičarska jer sam realna i znam da je to neponovljivo ali nisam ni fašistkinja ni nacionaliskinja i time sa ponosim. Živim u nadi da će jednog dana svih šest republika biti u EU, ali mnogi iz naše generacije neće to dočekati.  Ali to će mladi možda moći da  iskoriste  kad ne bude granica i da će se povezivati se kao što smo mi to radili. I ovaj blog će možda moći doprinositi tome i prilozi majki / baka /nana / očeva/  baba / djedova.  Ja sam, na primjer, uspjela pronaći mnogo imena iz KUD-a “Vaso Pelagić “ preko ovog bloga,  o kojem mi je otac pričao.

Nadam se da se Milan neće naljutiti ako i ovo napišem.  Drago mi je da prilog o  “pravoslavnoj dzemahiriju“ nije dugo bio posljednji na blogu. Ja sam o sličnoj temi oko Mazalica dala svoj komentar. Ti ljudi i njihova prošlost za mene skrnavljuju ovaj blog.  Ali razumijem i Milana jer njegove uspomene i njegov prekid uspješnog početka divnog privatnog biznisa  i početka pronalaženja sebe u idejama Ante Markovića. Pametan, sposoban , pošten, zadovoljan i sretan sa svojom porodicom mogao je biti jako uspješan. Vidimo da ima sve uslova da uživa u onome što je postigao i on i njegova djeca.

Ako mu olakšava da, pišući ovakve priloge, olakša sebi, da izbaci iz sebe svu tugu zbog protjerivanja iz svog grada, kako narod kaže, “na pravdi boga”, nek piše.

Ja bih danas mogla pisati o Federaciji kao “ Džamahiriskom pravoslavlju”, jer se Izetbegović u zadnje vrijeme oglašava kao portparol Dodika  i saopštava da se ni jedna odluka ovde neće donijeti bez Miletove  saglasnasti. Negdje u podsvijesti osjećam da im se “trese tlo” pod nogama. Ali neću da i ja ne bi na taj način oskrnavila ovaj blog.

Sad najviše uživam kad na ovom blogu čitam priloge o uspješnim i sretnim blogerima i njihovoj djeci. Voljela bih da ih se više javlja ali i Milan to dobro radi jer ih pronalazi.

Moj svaki dolazak u Banjaluku,  i susret sa ljudima počinje sa, “ako ti je drago sto me vidiš, sretna sam, a ako nije, ono dječije, pukni od muke”.

Zato ću ovaj prilog završiti s onim sto mi je srcu drago.

Dorian Rak
Moja djeca sa porodicama bila na Slapovima Krke i obišli prvu hidrocentrale sagrađenu po izumu Nikole Tesle.

Franin sin (deveta godina) ide u Tbilisiju u englesku školu. Imali su zadatak da odaberu neku poznatu svjetsku osobu i da se “pretvore” u nju.

Moj unuk je odabrao Nikolu Teslu. Roditelji su nedjelju dana obilazili trgovine da pronađu odijelo. Frane je to postavio na fejzbuk i ja u prilogu šaljem još malo slika i dogadjaja.

Pozdrav Saima

Moj mlađi unuk i ja u učionici moje drage snahe Zoe
u njenoj učionici u engleskoj internacionalnoj školi u Hagu



IV4 razred Zoe Rak


UZ SEGIN KOMENTAR


Kumrovec

Maršalova uniforma

Poslije 30 godina

Labels: