SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, November 29, 2008

O jednom Thanksgivingu u Kanadi

Dragi Co

Evo odgovaram na poziv sa izvjestajem o nasem Thanksgiving .
U Kanadi je taj praznik bio 13 oktobra, ponedeljak. Svecana vecera obicno bude u subotu ili nedelju.
Ove godine je bilo malo ne uobicajeno.
Nas unuk je poceo odlaziti u vrtic tako da cesto dobije prehlade i gripe.
Sedam dana prije praznika je bio kod nas i smrcao.
Praznicna subota je planirana da se cijela familija nadje kod nas na veceri.
Curka je kupljena, menu planiran.
U subotu ujutro ja sam se probudila sa temperaturom, nos curi, grlo boli, glava boli.
Poklon od unuka.
To me nije sprijecilo da pocnem pripreme. Curka je pripremljena po receptu Jove Karapandze. Ako se sjecate on je pokazivao razne recepte na TV Zagreb zajedno sa Oliverom Mlakarom, reklamirao vegetu. Jedna kisela zelena jabuka sa zabodenim karanfilicaima. To je za fini miris u socno meso. Onda sam jos dodala “stuffing”, proprzena slanina sa persunom, celerom i kockicama kruha i naravno “zlica vegete”. Onda curkin vrat, dzigerica i zeludac za dobru supu. To je sve stavljeno da se lagano pece i kuha.

Labels: ,

Oko podne Sonja zove; ”mama mi smo u bolnici cekamo vec dva sta, Mauricio ima uplau uha.”
Curka se lijepo ispekla, poslije krompiri, peceni u curkinom saftu.
Ja sve vise i vise smrcam i kisem.Telefon radi, zove jedna pa druga kcerka, sta da radimo?
Na kraju ja kazem, sjedite svako kod svoje kuce ne dolazite ovdje je gripa.
Tako smo Zlaja i ja lijepo servirali svecanu veceru i sami sjedili za stolom.
Kao sto prilci ljudima u godinama, nismo mogli puno jesti.
Ostatak je spakovan i odpremljen djeci u karantini.

To je bio nas prvi “solo” Thanksgiving, otkako smo ga poceli slaviti ovdje u Kanadi.
Ja volim svaki praznik, to je lijepa prilika da se okupi familija i prijatelji.

Nismo napravili ni jednu sliku naseg “solo Thanksgiving”
Saljem slike sa zadnjeg uskrsa kad je bio veliki skup.

Dubravka.

Labels: ,

Friday, November 28, 2008

Thanksgiving kod dida Dane

Ovo vec pomalo postaje tradicija. Evo vec drugu godinu za redom Thanksgiving, praznik koji se u Americi obicno proslavlja u krugu familije, se proslavio u stanu kod dida Dane, u centru Pittsburgh-a s pogledom na tkz kulturnu cetvrt, stadione Pirates-a i Steelers-a, te rijeku Allegheny. Za razliku od prosle godine ekipa se uvecala za jednog clana. Ove godine se proslavi pridruzila i Tidza Gunic, supruga poznatog banjaluckog ugostitelja Gunica kojeg se sjecaju mnogi, a narocito oni koji su znali svratiti u njegov restoran iznad Novoselije. Evo da nabrojim sastav: uz domacina, dida Danu, bili se su tu sestre Coralic, Mina i Asija. S druge strane Pittsburgh-a su dosli Tufekcici: Aida, Sunita (stigla u posjetu roditeljima iz Boston-a), Jasna i Izet, te Nera i moja malenkost.

Bilo je veselo. Curka (tuka, purica, turkey), peceni krompir, mlinci, gravce-na-tavce, salate, vino crno i bijelo, pivo (made in Pittsburgh), salate, baklava, sampite. Muzika, posebno odabrana za ovu priliku. Pored starih hitova (domacih i svjetskih), atmosferi je doprinjeo trio Gust. Njihova kompilacija starogradskih, slavonskih, makedonskih i bosanskih hitova, koju sam dobio od kolege Marija prilikom zadnje posjete Banjaluci, nas je vratila u ono nase doba. A posebno iznenadjenje za vecinu je bila Tidja. Kada je ona zapjevala sevdalinke, ostali smo zateceni. Zgrabio sam video kameru i napravio par 'video zapisa' uz nadu da cu naci nacina da ih predstavim na ovim stranicama.

Kako sam imao namjeru da nesto napisem o nasem druzenju, napravio sam dosta slika. Mozda i vise nego sto bi jedno ovakvo druzenje zasluzivalo ali znate onu staru, od viska glava ne boli. A kako je ovih dana bilo kritika na moj racun da pustim brigu na veselje, evo dokaza da nije sve onako kako neki misle.

Labels: ,

Thursday, November 27, 2008

Mary Sherhart i sevdalinka



Prilog o posjeti vrelu rijeke Bosne sam uljepsao sevdalinkom koju pjeva amerikanka pod imenom Mary Sherhard. Ja sam je greskom preimenovao u Mery Sheparevic, ni sam ne znajuci kako se to desilo kada sam ispred sebe imao njen CD na kojem Omer Pobric lijepo objasnjava o kome se radi.

Sinoc mi se javi Djulijana emailom s malo vise informacija o ovoj zanimljivoj osobi.

Dragi Co,

mislim da je rijec o istoj osobi. Mrs.Mary je nastupala u Jacksonville prije par godina uz grupu izvodjaca Illahija i kasida. Skup je bio odrzan za vrijeme Bajrama, a posto sam ja "operisana" od svih skupova sa bilo kakvim predznacima, na zalost nisam imala zadovoljstvo da uzivo cujem Mrs.Mary. Doduse gledala sam kasetu koja je snimljena tom prilikom i bas sam bila zatecena sa koliko ljubavi i emocija Mrs. Mary interpretira izvorne sevdalinke. Mnoge bi se trebale postidjeti sto se uopste i daju nazivati estradnim "umjetnicama/zvijezdama" i na koji nivo su srozale muzicke kriterije u svojoj domovini.

Pozdrav svima,

Djulijana


Djulijana mi je poslala i jedan clanak iz kojeg sam prekopirao i ovu sliku gore. Ucinilo mi se da je vrijedno da malo vise saznamo o osobi koja je sevdalinku zavolila vise od mnogih koji su rodjeni u Bosni a tvrde da u njoj ne zive.

BUDUĆA PREDSJEDNICA AMERIČKOG INSTITUTA SEVDAHA
Tekst: Elma Zećo
Foto: Irfan Redžović

”Mary Sherhart predstavlja osvježenje u Institutu sevdaha”, kaže Omer Pobrić

Amerikanka Mary Sherhart (52) u Visokom snimila je prvi album sevdalinki na engleskom jeziku, u saradnji sa Omerom Pobrićem i njegovim Institutom sevdaha. Uz album koji će nositi naziv Evo me opet u dragoj zemlji, uradila je i CD sevdalinki na bosanskom jeziku, a promocija će biti upriličena na obilježavanju 505 godina bosanskog sevdaha i pet godina Instituta sevdaha u februaru.

Izdavanjem albuma Srce puno Bosne prije godinu i po, Mary je upisana kao prva Amerikanka koja je snimila album sevdalinki, što joj pričinjava veliku čast.

“Mislim da će album na engleskom jeziku biti prihvatljiv djeci rođenoj u Americi čiji su roditelji porijeklom iz BiH. S obzirom da neki nisu dobri poznavaoci bosanskog jezika, ili ga govore loše, mislim da će novo muzičko ostvarenje poslužiti kao most koji će ih povezati sa sevdalinkom”, kaže naša sagovornica. Također, dogovoreno je i osnivanje Instituta sevdaha u Americi, na čijem čelu će biti ova umjetnica. Mary je sevdalinke prvi put čula na snimcima iz 1970. godine u izvedbi, između ostalih, Nade Mamule i Safeta Isovića, dok ih je sama počela interpretirati prije četiri godine. U Seattleu, gdje živi, članica je grupe Balkan Cabaret, sa kojom izvodi pjesme svih balkanskih regija, a interes za muzikom sa ovih područja javlja se još u vrijeme srednje škole. Muzikom se bavila kao djevojčica, pjevajući u školi i horovima.

“Odrastajući, prošla sam kroz težak životni period – rano sam izgubila majku, dva brata i oca. U srednjoj školi vidjela sam grupu izvođača zvanu Koleda. Plesali su i pjevali muziku iz različitih dijelova Balkana: iz Bugarske, Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije... Osvojili su me i odlučila sam im se pridružiti. Par koji je pripadao grupi uzeo me je k sebi kao svoje dijete, a ja sam, živeći sa njima, završila srednju školu. On je bio iz Srbije, ona Amerikanka. Tako sam počela pjevati balkansku muziku”, kaže Mary, koja u Seattleu gaji poznanstva sa mnogim Bosancima i Hercegovcima.

Ne krije da je teško izvoditi sevdalinke na jeziku koji dobro ne poznaje, no kaže da svaku pjesmu razumije: nikada je ne izvodi dok ne shvati i osjeti šta pjeva. Udata je, ima troje djece: kćerke Charlet Wesela (20) i Lucy (14), te sina Nicka (11). Iako sevdalinke ne odgovaraju muzičkim ukusima članova obitelji, svi je podržavaju u njenom radu.

“Nikada neću pjevati kao prava Bosanka, ali kada pjevam, sevdalinku osjećam u potpunosti. Sa publikom koja ne razumije tekstove nastojim komunicirati emocijama. Kada ne bih mogla pjevati, ne bih mogla ni disati.”

Labels:

Wednesday, November 26, 2008

Back to YU - Sarajevo

Sarajevo. Glavni grad drzave koja je jucer proslavila rodjendan a koja to jedva jeste. Jedan od tri mjesta bivse Juge za koja su amerikanci culi: Medjugorje, Dubrovnik i Sarajevo. Prvo, po gospi, drugo, jer je svjetska turisticka atrakcija, i trece, po zimskoj olimpijadi 84-te i stradanju za vrijeme ovog zadnjeg rata.

Kako je put za Banjaluku od Ljubljane isao preko mora i Mostara, pao je plan da se svrati u Sarajevo. Razloga je bilo vise. Htio sam da obidjem Bascarsiju jer mi nekako nije ostala u sjecanju iz moje jedine dvije posjete Sarajevu prije rata. Prva je bila jos tamo davne 67-me kada smo se mi, VIS Usamljeni, takmicili na republickoj gitarijadi i od grada se ne sjecam ama bas nicega. Drugi put je to bilo negdje tamo pocetkom 80-tih, kada sam ucestvovao na nekom seminaru. Tada sam prvi i jedini put posjetio poznato turisticko odrediste grada na Miljacki ali je malo toga ostalo u sjecanju. A ona kratka stajanja na putu za more ne racunam.

Razlog vise je bila sansa da se sretnemo sa Minom i Ekom Kusmic koji su negdje u isto vrijeme stigli iz Norveske. Grah nam je tako pao pa se sada vidjamo svagdje ali ne u rodnom gradu. U citav projekt se ‘upetljala’ i skolska kolegica Saima koja nam je prilikom susreta u okolini Sibenika ponudila na raspolaganje svoj stan u Sarajevu tako da su se sve kockice slozile.

U Sarajevo smo stigli poslije podne i, zacudo, pronasli Saiminu zgradu lakse nego sto smo se nadali. Zgrada poznata pod nazivom Loris, u neposrednoj blizini Zeljinog stadiona i zgrada odmah do nje su nas podsjetile na razaranja koje je ovaj grad prezivljavao tokom poznate opsade, kada su ‘junacine’ s okolnih brda zasipale grad iz svih vrsta oruzja koje im je ‘nasa’ JNA stavila na raspolaganje. Uvijek kada se sjetim tih dogadjaja uhvati me neka muka jer se 13 godina nakon sto je nepravedni mir nametnum voljom velikih sila sada istina izvrce a zlocini umanjuju. Ne bi me iznenadilo kada bi se pojavila optuznica protiv gradjana Sarajeva koji su se branili od monstruma sa okolnih brda jer se neke druge vrlo cudne optuzbe ovih dana najavljuju. A svi vrlo dobro znamo sta se u Sarajevu i na okolnim brdima dogadjalo a vidio je to i cijeli svijet. Mnogi su to opisali mnogo bolje nego sto bih ja to mogao. Evo jednog isjecka sa jedne web stranice gdje je u ova dva paragrafa receno mnogo toga:

Ratovalo se oduvijek, a ratuje se nažalost i danas. Ali rat u Sarajevu, po svojoj specifičnosti, bio je naprosto nevjerojatan. Sarajevo nije bilo ratište, Sarajevo je bilo streljana! Sam grad bio je okružen i ograđen topovskom ogradom. Ležao je u dolini kao neka lijepa uspomena, koju se svakodnevno uništava. Sarajevo nisu razarali vojnici, jer oni tako ne ratuju. Sarajevo su uništavali zločinci, neljudi. U Sarajevo se nekad - napokon kao i sada - dolazilo među ljude, da se proživi nešto lijepo, prodívani i ponese kući, u bilo koji dio svijeta, kao drag životni doživljaj.

Za višegodišnjeg okruženja Sarajeva razvio se jedan drukčiji dolazak, neprimjeran čovjeku: ne u Sarajevo, nego nad Sarajevom, da ga se gađa iz svih oruđa i oružja. Nije to bilo gruvanje rukovođeno vojničkom logikom, sa smislom, bilo je to naprosto surovo razaranje i ubijanje radi razaranja i ubijanja. Nije se uvijek gađalo, iako je bilo svakodnevnih snajperskih pucnjeva, nego se pucalo iz mržnje i s namjerom da svaki metak pogodi neki cilj - čovjeka, kuću, drvo, minaret ili zvonik. Pucalo se iz objesti, s veseljem koje u takvim trenucima doživljavaju i proživljavaju samo oni koji su lišeni svake ljudske vrline.

Kako nam Saima rece, njena zgrada je bila na samoj liniji razdrvajanja a meni je gotovo nemoguce zamisliti kako je to sve izgledalo. Bilo kako bilo, napravio sam par snimaka zgrada koje i dan danas sluze kao spomenik onoga sto se desavalo pocetkom devedesetih.

Kao sto rekoh, zgradu nadjosmo lakse nego sto smo mislili, a uz pomoc suvremene tehnologije (mobilni telefon), sretosmo se sa Saiminom komsinicom Macom koja nas prvo ugosti u svom stanu a onda nas odvede do ‘naseg’. Od Mace smo dobili i upustva gdje da parkiramo kada podjemo na Bascarsiju ali savjet nismo poslusali. Mozda bi prosli bolje da smo poslusali Macu. Ovako, ostaje nam samo da nagadjamo.

Na putu prema Bascarsiji zagledao sam zgrade nebi li (kako se ovo pise, pojma nemam!!!) prepoznao tragove razaranja. Mnogo je toga uradjeno od godina rata i grad izgleda kao da se nista nije dogadjalo. Samo tu i tamo se mogu primijetiti njegove posljedice. To me je obradovalo jer moja zadnja sjecanja su bila uzasna: spaljene zgrade, fasade izbusene hiljadama metaka, zgarista na sve strane. Slikao sam, po obicaju: pravoslavna crkva, blista, katolicka katedrala, takodjer. Ne sjecam se slika ovih objekata iz rata ali koliko mi je poznato, obe su ostale citave. Nisu ih srusile same sarajlije kao sto su to muslimani ‘ucinili’ sa banjaluckim djamijama! A ko je srusio crkvu na Petricevcu vjerojatno se ne zna! A u Banjaluci rata nije bilo…

Bascarsija je blistala u svom sjaju. Predpostavljam da je vecina objekata obnovljena jer sve mi je izgledalo veoma ocuvano. Setali smo od ducana do ducana, navratili do dvorista Begove dzamije, svratili do vijecnice - Narodne i Univerzitetske biblioteke (koja jos uvijek nije dosla na red za obnovu), svratili u Morica Han (sjecate se one sevdalinke?). Kamera je radila, biljezila detalje. Setaca je bilo sve vise i vise. S zalaskom sunca je postalo malo hladnije pa smo se obradovali kada su se Mina i Eko pojavili. Bilo je vrijeme za veceru pa je tako nasa posjeta Bascarsiji bila zavrsena. Uputili smo se preko Miljacke ka restoranu Sarajevske pivare a iz kratke posjete Bascarsiji je ostalo slika za nekoliko albuma pa ih evo pogledajte.


Labels: ,

Tuesday, November 25, 2008

Piramide, da ili ne, pitanje je sad?

Kada sam planirao put u stari kraj, dio plana je bila posjeta Visokom i piramidama o kojima je ovdje vec nekoliko puta bilo rijeci. Gledao sam neke slike s ‘mjesta dogadjanja’, citao vijesti, izvjestaje i diskusije na Internetu, pokusaovao razaznati sta je u svemu istina. A kako me put vodio do Sarajeva a onda odatle do Banjaluke, odlucili smo izabrati rutu koja ce nas odvesti u ovaj bosanski gradic o kojem se u zadnje vrijeme podosta pise.

Vrijeme nas ovaj put nije posluzilo. U Sarajevu smo se probudili uz dosadnu jesenju kisu ali nas ona ipak nije sprijecila da nas plan izvedemo do kraja. U ove krajeve smo stigli sada a ko zna da li ce biti jos prilike. Kum je skrenuo s autoputa Sarajevo - Zenica i dalje gore prema sjeveru koji je uglavnom u izgradnji, i nadjosmo se u tipicnom bosanskom mjestu. I ovdje se osjecaju uticaji zapada (novi soping centar) kao svuda gdje smo isli ali se neke stvari nisu promijenili jos iz onih predratnih vremena. Tako u gradu, na glavnoj ulici, na trotoaru ispred jedne kuce, ugledah istovaren ugalj. Podsjeti me to na ona vremena kada se vecina familija koje su zivjele u kucama pred zimu snabdjevala ovim, kako smo ga popularno znali zvati, crnim zlatom. Koliko me moje sjecanje sluzi, ugalj koji sam vidio kako ga jesenja kisa nemilosrdo natapa vodom, je bio onaj pravi, kvalitetni. Htjedoh tu scenu zabiljeziti kamerom ali nas dosadna kisa a i nekakva nelagodnost da nam neko ne bi zamjerio ‘odgovori’ od namjere pa odlucismo da produzimo ka nasem odredistu: piramidi sunca, koja se uzdizala visoko iznad grada.

Put prema piramidi je bio mnogo tezi nego sto smo ocekivali. Uska, alfaltirana ulica je vijugala uz brdo: s jedne strane su bile privatne kuce, a s druge, strmo brdo. Nisam se osjacao lagodno, posebno jer su okuke bile mnogobrojne a ulica je bila tako uska da se dva auta ne bi mogla mimoici. U sve to se upetljala i kisa tako da smo negdje na sredini puta odlucili da odustanemo. Kum predlozi da odemo do piramide mjeseca do koje je prilaz bio manje opasan.

Tako i bi. Nekako okrenusmo auto, vratismo se u dolinu, pa onda krenusmo u novu avanturu. Ovaj put, istina, put nije bio tako dramatican ali i ovaj put smo imali manjih problema dok smo stigli do odredista.

Dodjosmo do odredista, ‘parking’ prazan. Ni zive duse. Niko nista ne naplacuje. ‘Bosanski ducan’ zatvoren, nitko nista ne prodaje. Iznad ‘parkinga’ otkopine. Zaputismo se u tom pravcu iako je kisa padala sve zesce. Pazljivo smo zagledali otkopane terase pokusavajuci da zamislimo piramidu. Nekako mi je ono sto sam vidio vise izgledalo kao naslage nastale prirodnim putem a manje na djelo napravljeno ljudskom rukom. Ja sam, istina, amater za iskopavanja i nisam strucan da izvodim neke ozbiljnije zakljucke ali volio bih na nisam u pravu. Ne znam sta se moze vidjeti kod piramide sunca ali me ova druga nije previse ubijedila da se radi o nekom znacajnom historijskom otkricu. Mozda grijesim, ali eto, tako mi sve to nekako izgleda.

Dok smo tako razgledali mjesto iskopavanja stize jos nekoliko posjetilaca. Znaci, o piramidama se prica, sto nije lose. Ako nista, turisti ce navracati a to je prilika da se nesto i zaradi. Treba toga nasim krajevima, narocito sada, u ovim vremenima, kada posla nema a cijene svega rastu. Nadam se da ce “Bosanski ducan’ prerasti u nesto vece od onog sto sam uhvatio okom kamere.

Po obicaju, napravio sam par snimaka, za uspomenu, ali i za ‘ne daj boze’ da se ovdje nesto stvarno historijsko pronadje. Ne bih zelio da se ponovo nadjem u neugodnoj situaciji da lazem o necemo sto nisam vidio kao sto je to bio slucaj s Medjugorjem (u medjuvremenu sam gresku ispravio). Ovaj put imam dokaz da sam se na mjestu dogadjanja nasao vec od samih pocetaka.

E sada nakon sto napisah ovo iznad ocekujem kritike da nisam pravi Bosanac jer su piramide u Visokom postale sinonim Bosne a svi oni koji izraze sumnju u njihovo postojanje automatski nisu patriote. Eto ja ne mogah a da ne kazem ono sto mislim, kao sto uvijek cinim, pa kud puklo da puklo.

Labels: ,

Monday, November 24, 2008

Susret sa starom rajom

Sjecate se one Djokine, ‘kuci odlazim rijetko a pisem jos rjedje a slike su bledje i bledje’, e tako se nekako osvjecam kada posjetim rodni grad i trebam da se nadjem s starom rajom. Kako godine prolaze, kontaka je sve manje i manje uz sve blagodeti moderne tehnologije. A ona dva-tri dana posjete Banjaluci prodju u nekavoj trci pa covjek ne stigne da se sa rajom sretne bez zurbe i trke. Tako je bilo i ovaj put. Vremena je bilo malo, a svako je imao svoje obaveze. Ipak smo se uspjeli nekako naci, da se vidimo i bar upitamo za zdravlje.

Jasna, Ljilja, Mario i Srdjo nas docekase tog dana dole u Bojica Hanu pa svratismo u restoran u parku Mladena Stojanovica. Pio sam neko pice koje je sada popularno u tim krajevima. Zaboravih ime, cini mi se da se zove ‘list’. Bio je to kratak susret jer je Srdjo zurio na jednu sahranu a mi na drugu. Tako se rastasmo na brzinu pa se pjeske zaputismo preko Vrbasa, u Stupnicu.

Mario je, istina. bio cijelo vrijeme s nama. Poslije sahrane, na kojoj sam sreo neke osobe koje nisam vidio godinama, pokusali smo sjesti u restoran u blizini gradskom mosta ali zbog necega smo odustali (evo ne mogu se sjetiti ni dogadjanja od prije mjesec-dva dana) pa zavrsismo u hotelu Palas. Tu nam se pridruzi nas prijatelj Vinko. U medjuvremenu poce padati kisa. Pade ponovo neko pice pa pravac cevapcinica u Rosuljama, imena se ne sjecam, ali se sjecam da su cevapi bili dobri.

Pripremajuci ovaj prilog, odabiruci slike koje cu staviti u jos jedan album s puta, primjecujem da gotovo nema osmjeha na licima (osim na jednoj, grupnoj, napravljenoj za uspomenu). Zasto je to tako tesko je reci. Valjda su dogadjaji zadnjih 15-tak godina u nasem gradu ostavili nekakav poseban pecat na sve nas pa nema vise one opustenosti kakva je bila nekad. A mozda je i ruzno vrijeme imalo svoga uticaja, ko zna!

U Banjaluci je bilo jos nekoliko susreta ali njih sam ostavio za kasnije. Da se ima o cemu pisati kako jubilej ne bih docekao bez ‘materijala’.

Labels: ,

Saturday, November 22, 2008

Back to YU - Vrelo Bosne

Ovogodisnja posjeta starom kraju i putovanje kroz tri drzave, bez nekog cvrstog plana kada se mora stici na odrediste, pruzila mi je priliku da posjetim mjesta koja sam propustio posjetiti u vremena kada se nije moralo putovati hiljade kilometara da se stigne tamo gdje se naumilo. Tako smo na nasem putu od Mostara prema Sarajevu svratili na Vrelo Bosne, poznato odmaraliste Sarajlija ali i mnogobrojnih turista. Istina je, ovaj put su turisti bili malobrojni jer smo vec usli u drugu polovinu septembra. A nije bilo ni otvorenog restorana gdje bismo mogli popiti kavu ili pivo, sto nam je bio obicaj na svim nasim odmoristima.

Prosetali smo do samog izvora a onda kroz lijepi park preko mnogobrojnih drvenih mostica napravljenih preko potocica i slapova, ‘uhvatili’ u objektiv patke koje su uzivale brckajuci se u mirnom jezercu, uzivali u ‘mirnoci’ okoline. Vrijeme je bilo lijepo, ni toplo ni hladno, upravo onako kako to zna biti u jesen.

Kako nismo nasli mjesto gdje bismo se malo odmorili uz pice, zaputili smo se prema Sarajevu, o cemu cu drugi put. U kameri je ostalo ‘zabiljezeno’ nekoliko slika koje mozete pogledati a kao ‘kulisu’ sam evo pripremio jednu bosansku sevdalinku koju pjeva amerikanka Mery Sherhard, o kojoj cu jednom drugom prilikom. Zato, ljubitelji sevdalinke, ukljucite zvucnike i uzivajte.


Labels: ,

Friday, November 21, 2008

Happy Birthday?

Danas je u manjem blentitetu praznik vezan za Dejtonski sporazum kao obiljezavanje dana kad je prestao rat u BiH. U vecem blentitetu nije. 25- Novembra je praznik u vecem blentitetu kao Dan drzavnosti . U manjem nije.

I ptice na grani znaju ko je zacetnik rata i pokusaj podjele BIH. Zna se i ko je u ratu napravio najvece zlocine, a bilo ih je i na ostalim stranama.

Danas je problem sa ovom jadnom Bosnom velik. Citiram Seada Fetahagica iz "Slobodne Bosne"
"Jako je tesko s glupim ljudima, ali kako je tegobno sa pametnima! Jos kad me pocnu ubjedjivati o entiteskom glasanju, a ja ne znam ni sta je to. Pa sta znaci cjelovita Bosna i Hercegovina, a kakva je danas. Skoro sam putovao, malo u Hercegovini, malo u Srednjoj Bosni, malo na Palama, malo u Banja Luci. I nisam primjetio da nije cjela, da je raskomadana. Jeste nekako neuredjena, ali niko nije odlomio nista. Zato ja i nisam intelektualac, jer ne mislim kao veliki bosnjacki umovi, zato i nisam patriota sto ne cucim u Sarajevu, nego se stalno smucam po zemlji."

Davno su ovako rekli: "PATRIOTIZAM JE PRIBJEZISTE ZA HULJE"

Kad bi ja bila neka evropska vlast ja bih dala ovakav naziv "Bosna i Hercegovina sastavljena od dva blentiteta." I nikako vise. Jer sa ovim sto se radi do sada ne mozemo mrdnuti dalje.

Slika koju u prilogu saljem je napravljena u Rusiji. Mome sinu za rodjendan 1 Novembra. Ideju da mu se napravi torta u Hotelu "Holidey Inn" u celjabinsku su dali Amerikanci kolege sa posla. Ideju da se napravi ovakva torta je dao slasticar hotela, Rus. Zna da Frane ima bosanski pasos. Na interntu je nasao nasu zastavu. Treba li ista vise pisati o ovome.

Pozdrav svima koji se ne stide sto su Bosanci. Moj sin ima srecu sto je jednako i Bosanac i Hrvat. I sto ima i voli dvije domovine. Vise ljubavi vise srece. Torove prepustamo onima koji su sretni u njima. Ja znam samo za ovce.

Saima

Wednesday, November 19, 2008

Putevima revolucije

Ne tako davno je na na ovim stranicama objavljen prilog o proslavi u Jablanici, jednom od krajeva znanih iz svijetlog perioda nase proslosti. Kad kazem svijetlog, mislim na doba otpora fasizmu u kojem su ucestvovali svi bez obzira na naciju i vjeru, a kao suprotnost dogadjanjima devedesetih kada su neki koji su se zaklinjali u tu svijetlu proslost vratili ideji fasizma. Zivi svjedoci te transformacije smo bili sami u nasem gradu gledajuci kako se nasi poznanici preko noci iz kostima najvecih komunista preobukose u kostime onih protiv kojih su se komunisti u ne tako davnoj proslosti borili.

U ono nase doba (mislim na godine kada su oni mojih godista bili skolarci) o drugom svjetskom ratu i otporu partizana prema okupatoru se saznavalo u skoli ali i sa svecanih okupljanja na mjestima koja su imala poseban znacaj za tu borbu. Svi se isto tako sjecamo filmova Veljka Bulajica koji je svoju slavu stekao obradjujuci dogadjaje iz drugog svjetskog rata. Oni stariji znaju da je Bosna, kao sto se to i zadnji put pokazalo, uvijek izvlacila najdeblji kraj. Sve njemacke ofanzive su se vodile u Bosne. Sjecamo se Kozare, Sutjeske, Neretve, Drvara…

Jedna od najtezih borbi se vodila u Hercegovini, a Jablanica i rijeka Neretva su onima koji ne zele da sve prepuste zaboravu poznate po nadljudskoj borbi za ranjenike i lukavstu koje je u toj borbi igralo presudnu ulogu. Vecina nas se sjeca odluke o rusenju mosta preko Neretve kod Jablanice, mjesta na putu Sarajevo – Mostar, da se Nijemci zavaraju kako bi se njihova zbunjenost iskoristila da se ranjenici i borci izvuku iz smrtonosnog obruca. Lukavstvo je uspjelo a legenda o borbi za ranjenike se prenosila s generacije na generaciju, sve tamo negdje do pocetka devedesetih.

Putujuci Jugom ove jeseni imao sam priliku da svratim i kratko posjetim spomen park u Jablanici. Kroz Jablanicu sam prije ovog rata putovao mnogo puta ali nikada, ama bas nikada nisam svratio da vidim to mjesto gdje se most survao u duboku Neretvu. Nekako u ono doba nisam bio preveliki ljubitelj pokazivanja pripadnosti vladajucoj partiji kao neki koji su svoje pravo lice pokazali tokom devedesetih ali nisam imao nista protiv onih koji su na takva mjesta odlazili jer sam vjerovao da to cine iz iskrenog divljenja a ne iz koristoljublja.

Od tih vremena se mnogo toga promijenilo. Prva indicija da su stvari drugacije je bio susret s (zenskom) spodobom u crnoj odjeci iz koje su se na jedvite jade mogle nazrijeti samo oci. Taj susret me je sokirao iako sam o tome citao vec ranije. Sve sam se nekako nadao da to nije istina, da se Bosna nije vratila stotinama godina unazad. A dokaz sam imao tu pored glavne ceste kojom prolazi sav saobracaj prema Jadranu.

Spomen park je izgledao prilicno zalosno, iako malo bolje nego neka druga mjesta koja sam imao prilike vidjeti putujuci Bosnom prilikom prijasnjih posjeta. Na svakom koraku je vidljivo da su nekada slavna vremena sada zaboravljena i da su neke druge stvari sada prioritetnije. Spomen ploca je, istina, jos uvijek tu. A i lokomotiva cire je jos uvijek na istom mjestu. Ali posjetilaca vise nema.

Spustio sam se do Neretve da izbliza vidim most koji se vec desetinama godina odmara u vodama Neretve, napravio nekoliko snimaka onako za uspomenu i zaputio se nazad uz strmu obalu. Bilo je mirno, tiho, septembarsko poslijepodne pa na svom putu uzbrdo pomislih o onome sta nam se desilo. Sjetih se scena iz filma Bitka na Neretvi i sveopceg odusevljenja publike koja ga je gledala u velikom broju. Onda mi, ni sam ne znam zasto, na pamet pade moj bivsi radni kolega, veliki partijas, koji je pocetkom zbivanja devedesetih poceo nasrtati na one koji se nisu slagali s njegovim odusevljenjem za jednim novim vodjom koji je zaludio mase. Bivsem partijskom sekretaru (vec otrcana fraza, ali istinita) nije trebalo drugo da svoja dojucerasnja ubjedjenja zamijeni drugim. Kada se rat prosirio na Bosnu a u Banjaluku stigli neki cudni ljudi koje smo vidjali samo na filmovima kao sto je onaj o bitci na Neretvi, dozivio je totalnu transformaciju. Od partijskog sekretara, moj radni kolega Milan je postao najveci medju cetnicima. Obukao je uniformu, a vojnicku kapu nabio na glavu onako kao sto smo to nekad gledali samo na nekim crno-bijelim fotografijama. A i naocale su bile originalne. Slika i prilika njegovog pravog idola iz proslosti o kojem je vjerojatno cijeli zivot tajno mastao. Pitao sam se tih dana da li je to moguce ili mi se stvari samo pricinjavaju. Ali oci i usi ne varaju. Tek tada mi je postalo jasno da je taj moj bivsi kolega u stvari cijelo vrijeme bio ono kako se tih dana pokazivao a da je citav njegov prijasnji zivot bio zapravo samo gluma. A takvih je bilo jos. I zivjeli su tu pored nas a da to nismo primjecivali. Tada mi je takodjer postalo jasno da su price da su mnogi na kraju onog prijasnjeg rata samo promijenili uniforme tacne, iako u njih nisam htio vjerovati.

Ne znam kako je bilo u drugim krajevima jer nisam imao prilike biti na dva mjesta u isto vrijeme. Ali zato znam kako je bilo u nasem gradu i o tome mi nitko ne treba pametovati. A sada mi je jasno i zasto nema posjetilaca na mjestima gdje se nekada borilo za neka bolja vremena gdje ce covjek covjeku biti covjek. I nista vise.

Ovih dana, 15-tak godina nakon pocetka ovog zadnjeg rata ja sam evo konacno nasao vremena da obidjem neka mjesta koja je trebalo obici mnogo ranije. Sto ljudi kazu, nikad nije kasno. A moj bivsi radni kolega i komsija Milan, kao i mnogi drugi, vise ne obilaze ovakve krajeve jer su to radili u vremena kada je to bilo popularno a sada vise nije. Za njega, a i za mnoge druge, posebno one mladje, sam pripremio i ovih par slika. Za njega, mog komsiju, da ga podjetim na dobro kojem je okrenuo ledja i da razmisli o zlu kojem se okrenuo. Za one mladje, da nesto saznaju o nekim vremenima i dogadjajima koje ne treba zaboraviti. A onim postenima ce biti drago da se podjete na neke dogadjaje i vremena za koja smo mislili da se nece nikada zaboraviti.

Labels: ,

Monday, November 17, 2008

Godisnji muzicki recital u Louisville-u

Jucer sam dobio ovaj email od Emire:

Danas je u Louisville-u u organizaciji profesora Brace Skopljaka i njegovog saradnika takodje profesora Mirsada Besica bio odrzan prvi Godisnji Muzicki Recital mladih amerikanaca bosanskog porijekla. Koncert je odrzan povodom Dana Zahvalnosti (Thanksgiving Day).

Jos prije nekoliko sedmica , Braco nas je pozvao da nam najavi koncert svojih ucenika, a neki dan dobismo pozivnicu. Zeljeli smo otici i cuti Bracine ucenike iz vise razloga, da uzivamo u muzici, da se vidimo s Bracom , da povecamo broj slusalaca jer smo mislili da ce u publici uglavnom biti roditelji ucenika i na kraju da malo promijenimo sivu novembarsku svakodnevnicu.

Kad smo dosli, mala dvorana je vec bila puna. Roditelji i djeca, a bogami, mnogi tek gosti kao i mi . Sve skupa se pretvorilo u jedan divan dozivljaj sa dobro odsviranim muzickim numerama koje su svirali ucenici, a poslije u izvanrednom kratkom koncertu koji su nam priredili Braco, Mirsad i njegovi pratioci . Mirsad je fenomenalan gitarista. Mislim da je danas stekao mnoge nove obozavaoce. Poslije koncerta smo culi da je zavrsio studij na Berkliju , da je ovamo stigao iz Subotice i da mu je mama iz BL.

Braco nam je najavio ucenike tako sto je rekao da su svi zaista talentovani i da vecina svira tek nekoliko mjeseci. Vidjelo se da su imali izvanrednog ucitelja jer su svi bili dobri. Neki su svirali po dva instrumenta, drugi su pored solo tacke, svirali zajedno sa svojim uciteljem. Necu vam reci ko je bio bolji..ha..ha

Slusajuci ucenike prije koncerta kako pricaju i zadirkuju jedni druge, shvatila sam puno znacenje onog ‘mladih amerikanaca bosanskog porijekla’iz najave koncerta. Pricali su na engeskom jedni s drugima, medjutim sa roditeljima i nama starijim su pricali na nasem.

Poslije koncerta je bila zakuska sa specijalitetima koje su roditelji ucenika a i mnogi gosti donijeli da bi i dobrom hranom dopunili sam dogadjaj posvecen Thanksgivng Day-u, prazniku kad se ovdje spremaju i jedu tradicionalni specijaliteti. U nasem slucaju - Bosanski. To naravno nije smetalo nekolicni amerikanaca da se pridruze i uzivaju.

Slikama sam pokusala docarati atmosfer. Nadam se das am uspjela.

Emira

Prije koncerta

Duo

Svi pratimo

Budno oko nastavnika

Ucenici pred nastup

Jedini

Trio

Svira "samo" dva instrumenta

Poslije koncerta


Labels: , ,

Sunday, November 16, 2008

Back to YU - Mostar

Mostar. Jos jedan biser Bosne. Svaki put sve ljepsi i ljepsi. Valjda i lijepo vrijeme svaki put kada dodjem u posjetu ‘glavnom gradu’ Hercegovine cini da mi posjete Mostaru ostaju u lujepoj uspomeni.

U grad smo stigli u sumrak i kako je bilo za veceru trebalo je odluciti gdje sjesti. Bilo je vise prijedloga ali na kraju odluka pade na Sedrvan, moj obiljeni restoran u blizini starog mosta. i nismo se pokajali. Evo, svecano izjavljujem da je jelo u Sedrvanu bilo najukusnije od svih koje sam imao prilike kusati u restoranima na ovom putu Ljubljane, preko Hrvatske, Bosne, pa ponovo Hrvatske i nazad do dezele. Ja sam izabrao raznjice jer se gotovo ne sjecam kada sam ih posljednji put jeo. Odluke da ih probam ovu vece je bio pun pogodak.

Obilazak stare carsije smo ostavili za slijedeci dan. Vrijeme nas je jos uvijek sluzilo tako da smo vecinu naredna dva dana proveli setajuci se uskim kaldrmisanim ulicama, zavirujuci u mnogobrojne ducane, trazeci poklon za djecu. Restoran Sedrvan je ponovo bio mjesto gdje se odmaralo. Tu obavezno popijemo kavu ili pivo prije i poslije obilaska carsije.

Ovaj put smo obisli jos neka mjesta u blizini stare carsije ali o tome cu jednom drugom prilikom.

I ovaj put sam napravio mnostvo slika koje o ljepoti ovog grada govore vise nego sve rijeci koje bih mogao koristiti da ih opisem. Od njih stotinjak izabrao sam neke i stavio u ova dva albuma ispod. Nadam se da cete uzivati u njima.


Album 1

Album 2

Labels: ,

Friday, November 14, 2008

Troka

Mog prijatelja i radnog kolegu iz Rudi Cajaveca Troku (Trokic Bedrudin) sam slucajno sreo prilikom moje zadnje posjete Banjaluci. A sreo sam ga na jednom od mjesta gdje se stari banjalucani sve cesce srecu: bila je to sahrana poznatog banjaluckog arhitekte Seje Zahirovica na groblju u Stupnici na koju je Troka stigao iz Sarajeva gdje sada zivi.

Troka je dijelio sudbinu vecine nas progranih. Jos negdje tamo pred rat Troka je prvo smijenjen s mjesta direktora OOUR-a Mikroelektronika (bilo je to doba poznato pod nazivom sjeca direktora) a vrlo brzo nakon sto je u Bosni buknuo rat je ostao bez posla kao i vecina nepodobnih. Poznata zbivanja u gradu tih godina su ga odvela u Zagreb gdje smo se povremeno druzili do naseg odlaska u pecalbu. Za to vrijeme je mladi, ambiciozni oficir bivse JNA zauzeo mjesto direktora a jedan od Trokinih radnih kolega, sada direktor jedne od vaznijih firmi u Banjaluci se uselio u njegov stan iako je, naravno, vec imao svoj. Bila su to vremena kada su svi oni podobni (kako ih ja volim nazvati plivaci ili pak glumci), a posebno kadrovi bliski novoj vlasti, grabili pozicije i tudje stanove kako se kojem prohtjelo. Mislili su, valjda, da je to najnormalnija stvar na svijetu (da je tako, imali smo se prilike uvjeriti iz razmisljanja jednog od potomaka plivaca i glumaca koji nalaze opravdanja za takva ponasanja) i da nas nikada vise nece imati prilike vidjeti niti sresti. Cudna je (plitka) pamet ljudska. A o dostojanstvu da ne govorim.

Troka se, dakle, kao vecina nas obreo u izbjeglistvu ne znajuci sta ga u zivotu ceka. Srecom, posteni i pametni ljudi se snadju ma gdje da ih bacis, pa se tako i Troka dobro snasao nakon sto je morao napustiti Banjaluku. Iz Zagreba se preselio u Sarajevo gdje kako cujem ima odlican posao i zivi jedan normalan zivot. Obraz mu je ostao cist, za razliku od njegovih radnih ‘kolega’ koji cijelo ovo vrijeme naplacuju odanost ideji etnickog ciscenja o kojoj se ovih dana na sve strane ponovo naveliko pise. Sumnjam da osjecaju ikakvu grizu savjesti jer bi se ovih dana trebali oglasiti i traziti oprost za grijehe iz proslosti. Oni vjerojatno cak nisu ni svjesni kako su ljudski nisko spali u svom nastojanju da se dokopaju pozicija i materijalnih dobara na racun bivsih kolega.

Bilo kako bilo, Troka i ja se nakratko sretosmo na sahrani a ja sam to po svom starom obicaju iskoristio da napravim par snimaka. Nasao se tu jos jedan nas radni kolega pa tako i nasta ovaj snimak gore. Susret je trajao kratko tako da nismo imali sanse da se ispricamo. Bilo je to samo ono kratko: kako ste, kako su djeca, sta se radi, kakvi su planovi. Troki sam dao adresu ovog bloga pa ce se mozda iznenaditi kada vidi ovu sliku i procita moj tekst. A u njemu sam u nekoliko rijeci pokusao opisati jos jednu zivotnu pricu ljudi istjeranih iz svog grada na pravdi boga.

Labels: ,

Thursday, November 13, 2008

Kod Alije

Evo jos jedne slike iz Banjaluke koja budi stare uspomene ali nisam siguran da ce mnogi prepoznati o cemu se radi. Bas bi bilo interesantno saznati ima li onih koji su odmah pogodili gdje se ova neugledna gradjevina s malom bascom nalazi. Mislim na one koji su proveli prilicno vremena sjedeci u basci za lijepog vremena ili gurajuci se unutra uz kavu ili sok. Ne radi se o nekom kultnom, mnogo poznatijem mjestu, to je ocigledno. Ali da ne duljim previse, setajuci gradom tog kisnog septembarskog poslijepodneva, prodjoh pokraj male kavane u kojoj su bivsi studenti Tehnickog fakulteta u Banjaluci provodili znacajan dio vremena: bilo da se radilo o pauzama izmedju casova, bilo da se napravi odmor od priprema za ispite, bilo da se svracalo samo da se vidi koga ima.

Ne znam kako se kavana sada zove ali u moje vrijeme smo isli na kavu kod Alije. Iako stolovi i stolice nisu bili nesto narocito (posebno ako ih poredimo sa danasnjih kaficima i restoranima), tu smo se uvijek prijatno i lijepo osjecali. Uvije je bilo tema za price: nekad smo ogovarali profesore, nekad raspravljali strucne teme, a vecinom se sav razgovor svodio na zezanciju i salu. Kada bi se vrijeme provedeno u basti i maloj kavani kod Alije racunalo u penzioni staz, nakupilo bi se tu dosta mjeseci, pa mozda i godina. Narocito za nas iz malo starije generacije, kada smo bili u prilici da apsolviramo s tonom nepolozenih (prenijetih) ispita. Bila su to lijepa vremena kada nismo morali razmisljati sta ce biti sutra. Tada nam se cinilo da nas ceka lijepa buducnost bez obzira kojim putem krenuli.

Kod Alije je veoma cesto znao svratiti nas Ale, banjalucka legenda i tada bi atmosfera bila jos veselija. Vec je svima poznata Alija ljubav prema slicicama zivotinjskog carstva i njegovo izvanredno pamcenje a meni je iz tog vremena ostalo u sjecanju jos jedan dozivljaj vezan za Alu. Naime, sjecam se da je Ale znao predvidjati sta ce se desiti sa Jugoslavijom kada Tito umre. Crtao je Ale neke buduce karte i dijelio bivsu Jugu govoreci: ovo ce dobiti ovi, ovo ce dobiti ovi, i tako dalje. Ne sjecam se danas tih detalja ali meni je u to doba bilo nezamislivo da ce Jugoslavija nestati nakon Titove smrti. Jos jedan dokaz moje naivnosti jer cak je i Ale znao da nas cekaju promjene.

Nedavno sam Alu ponovo sreo u Banjaluci i zato mi sada ova anegdota pade na pamet. Bilo bi interesantno vidjeti ima li na ovom dunjaluku (kako je to popularno reci u zadnje vrijeme jer zvuci nekako poeticnije nego ono uobicajeno ‘svijetu’) jos nekih koji se sjecaju Alijine kavane i susreta sa Alom. Bilo bi lijepo da nisam jedini jer pomalo pocinjem vjeravati da su svi nekuda netragom nestali. Ili se ja mozda pocinjem sjecati mjesta i dogadjanja koja zapravo nisu ni postojali.

Labels: , , ,

Wednesday, November 12, 2008

'Pismo' od Amira

Amira nisam 'cuo' jako dugo, vise se ni ne sjecam od kada. Zbog toga me je njegov email iznenadio i obradovao pa ga evo objavljujem jer ce vas sigurno zanimati:

Cao "kume"..... evo, ja cu samo 'nako, malo, i na kratko da vam se javim. Ne znam gdje bi ti poceo pricati, tj pisati, posto se milion stvari desilo od zadnjeg puta.
Najkrace sto moze biti, bi bilo ovako:

Dobio novi posao. Sad sam IT-Leder u Oslo Nye Teatru (Oslo novo pozoristo bi bio slobodni prevod)..
Bend je zajedno sa par nasih najblizih prijatelja napisao i producirao musical pod imenom Sex, Drugs & Kalashnikov. Koji je imao premijeru 2. Nov u Trondheimu i dobili smo jako pozitivne kritike.....Vise o nama: http://www.udogsi.com/
5. Nov smo proglaseni debitantima godine na Oslo world music festivalu. Itd itd....

Ali ne pisem ti radi ovoga, u zadnje vrijeme dobivam dosta mailova za pomoc ljudima u Bih, pa rekoh da se ja tebi javim s ovim informacijama u slucaju da ti zafali materijala za blog.
Ja i moja "Oslo" ekipa redovno saljemo dole neku kintu, nesto od koncerta nesto iz svog djepa. Uglavnom aktivirali smo se ima vise od 2 god. I sad nasom inicijativom guramo javnu kuhinju u Sa.
Pa igrom slucaja dobijem i link za ovu stranicu www.dobro.ba ili informacije o stipendiranju djece u Bih
(
pogledaj attachment) ... Kontam se kod tebe na stranici mora biti nafake:-)

Eto toliko od mene za ovaj put. Sad me duznosti zovu. Pa ako ima onih koji bi zeljeli, poklon za bozic da mi kupe:-) nek te pare prebace nekom klincu za skolske knjige i olovke. Taman da ubijemo 3 muhe jednim udarcem: meni poklon, djeci skolski pribor, a doticnom nafaka:-)
Ne moze bolje!!!!

Pozdrav iz Osla
Amir


Za potrebe bloga sam 'ukrao' ovu sliku gore, a onima koje zanima ono sto Amir i njegova ekipa rade preporucujem da skoknu na link koji nam je Amir dao gdje mogu cuti i par muzickih numera.

Labels:

Tuesday, November 11, 2008

Back to YU - Počitelj

Bosna. Konacno. Zapravo nije Bosna nego Hercegovina. Bilo kako bilo, nakon prvih nedelju dana na Jadranu konacno smo se zaputili u Bosnu i Hercegovinu. Odabrali smo put prako Gruda i Capljine, onako malo za promjenu. Jednim dijelom smo se vozili novim autoputom Zagreb - Split koji za Hrvatsku i hrvatski turizam znaci mnogo. Da li je u Bosni moguce mapraviti ovako nesto pokazat ce rijeme. Poznavajuci tamosenje prilike, bit ce tesko.

Cilj puta je bio Mostar ali jedno malo historijsko mjesto koje se skupilo na kosini iznad Neretve nismo mogli zaobici. Pocitelj, za koje neki izvori navode da je nastao krajem 14-tog stoljeca (u pisanim dokumentima se prvi put spominje 1444.) ponovo blista u svom punom sjaju. Primijetio sam ogromne promjene u odnosu na zadnju posjetu kada smo pokusali da, po nasem obicaju od prije rata, negdje popijemo kavu. Cini mi se da je to bila 2001. Grad je bio zapusten, bez znakova zivota. O dogadjajima u ovim krajevima tokom rata nisam znao puno ali ono sto sam tada vidio bilo je porazavarujuce.

Time je moje odusevljenje onim sto sam sada vidio bilo vece. Iako se zaslo u godine a gradic nije bas izgradjen na ravnici (!), odmah smo se bacilli na obilazak. Uske, strme, kamene ulice su predstavljale izazov ali ljepota starih, istina nedavno obnovljenih kamenih objekata, te posebno izvanredan pogled sa svakim napravljenim korakom je pomogla da se godine zaborave. Mnoge stare kuce sa dvoristima sakrivenim iza visokih kamenih ograda su dobile nekadasnji izgled. Ponegdje su drvena vrata bila otvorena otkrivajuci ljepotu nekadasnjih avlija. Pitao sam se kako to izgleda kada se ujutro probudis i izadjes u avliju i sjednes da popijes jutarnju kavu a pogled puca negdje tamo daleko, skoro do Capljine. Popeli smo se na jednu stranu do utvrde koja jos uvijek nije obnovljena, ali i na drugu stranu do zidina koje sa gornje strane stite grad. Slikali smo se isped obnovljene djamije, oko kamere je uhvatilo cvijece posadjeno visoko gore iznad Neretve, virnuli s kule na onu stranu okrenutu prema Mostaru..

Posjetu smo zavrsili onako kako nas narod to obicno radi: picem i kavom u lijepom restoranu smjestenom u blizini glavne ceste.

Setajuci Pociteljom misli su mi odlutale do Banjaluke koju uvijek poredim sa svim mjestima koje posjetim. Valjda mi je to postala nekakva ‘profesionalna’ deformacija. Pokusavao sam da se sjetim neceg slicnog u nasem gradu ali nista mi nije padalo na pamet. I ono malo sto smo imali je sruseno za vrijeme ovog zadnjeg rata jer je podsjecalo na neka vremena koja sadasnji stanovnici grada zele da zaborave. Do slicnih zakljucaka sam dolazio nakon posjete ostalim mjestima na ovom malom krstarenju bivsom Jugom.

Ovaj ‘izvjestaj’ iz Pocitelja po obicaju zavrsavam s nekoliko slika na kojima se mozete uvjeriti da ono sto sam napisao nije laz. A onima koje put navede u ove krajeve najtoplije preporucujem da provedu par sati u obilasku ovog interesantnog gradica gdje se historija gotovo moze opipati.



Labels: ,

Monday, November 10, 2008

Baraka

Setajuci s prijateljima Banjalukom ovog septembra u potrazi gdje bismo mogli popiti pice nakon sahrane u Stupnici stigosmo do gradskom mosta. Kad tamo, objekat koji me podsjeti na nedavnu proslost. Baraka, na obali Vrbasa kod gradskom mosta, ona ista koje se sjecaju svi oni koji su grad napustali za vrijeme rata, istina sada ofarbana u vesele boje, valjda da se stvari uljepsaju kao sto se uljepsava mnogo toga iz nedavne proslosti. Sjecam se te barake veoma dobro ali sam mnoge detalje pozaboravljao. Kada sada pokusavam da rekonstruiram sta se te 93-ce desavalo, sjecanje me ne sluzi najbolje. Sjecam se da sam tih proljetnih dana slobodno setao gradom, prvi put nakon sto su zapocele racije i policijski cas. Razlog tom luksuzu je bila cinjenica da sam odlucio da ‘dobrovoljno’ napustim grad. To mi je davalo za pravo da mogu da se krecem od ustanove do ustanove kako bih mogao sakupiti dokumenta neophodna da me Crveni Krst stavi na spisak za odlazak u Hrvatsku. Potvrda je bilo raznih. Od onih da sam platio sva dugovanja (struja, voda, odvoz smeca, telefon), pa do one da svoj stan dobrovoljno ustupam svom preduzecu jer, eto, cefnulo mi se da se odselim pa mi stan vise ne treba. Sjecam se i delegacije Nerinih radnih ‘kolega’ koji su svratili u posjetu da provjere kada to namjeravamo da se zaputim u ‘bolju buducnost’ jer su tada kruzile price da smo mi zapravo sretni jer eto imamo sansu da odemo, za razliku od njih koji su morali da ostanu u gradu u ona gadna vremena.

Sjecam se mnogo toga iz tog doba ali se ne mogu sjetiti kakvu sam potvrdu morao izvaditi u ovoj baraci. Znam da je bilo nesto vazno, bez cega se nije moglo izici iz grada. i znam da sam ispred ove barake sretao iste ovakve kao sto sam ja. A sretao sam ih i na drugm mjestima jer smo svi slijedili ustaljene rute: posta, elektricno, toplana…

Kada sada razmisljam o tom periodu, cini mi se da sam tada zivio u nekom bunilo jer nemam drugog objasnjenja da se ne mogu sjetiti zasto sam cekao pred ovom barakom. A bilo je vazno jer ne bih se upustao u rizik setanja gradom u danima kada nisi bio siguran ko te moze zaustaviti i kakav ce ‘zakon’ u tom momentu primijeniti. Ja se eto ne sjecam sta sam ovdje pored Vrbasa trazio tog maja 1993. ali sam siguran sam da ima onih koji to znaju pa ih molim da mi jave.

Ovaj prilog sam zapoceo prije desetak dana ne sluteci da ce se ovih dana o Banjaluci iz tog vremena pisati i na nekim drugim sajtovima. Nedavno su e-novine zapocele seriju clanaka o ratu u Bosni iz pera novinara-ratnog izvjestaca Petera Maass-a i gle cuda, jedan od nastavaka (treci) se bavi Banjalukom. Naslov veoma nezgodan: Banjaluka, prestonica fasizma. Uz nekoliko manjih (rekao bih, nebitnih) gresaka, novinar je realno opisao Banjaluku iz tog vremena pa vam preporucujem da ih procitate.

O ‘mojoj’ baraci, istina, nema nista.

Labels: ,

Sunday, November 09, 2008

Zajedno smo jači!

Nakon dugo, dugo vremena evo jednog priloga od jednog starog posjetioca. Djulijana je jedna od onih rijetkih koja se javi i iskaze svoje misljenje. Tema su opet izbori u Ameirici za nas ovdje preko velike bare izuzetno vazna:

Dragi Co,

Ja se u principu jezim na politiku i politicare, ali to ne znaci da nemam moc zdravog rasudjivanja. Kada se nesto pozitivno desava, nastojim da podrzim svom mogucom snagom, tako je bilo i ovaj put. Meni licno nije vazno ime stranke, licni izgled ili ime kandidata, vazno mi je sta, kako i kome nude svoje ideje i planove. Da li obecavaju prosperitet za vecinu stanovnistva iliti samo za "odabrane" grupacije.

Iako su izbori vec prosli i rezultati su poznati cijelom svijetu, ovim prilogom zelim istaci koliko sam ponosna na nasu omladinu, koja je dala nesebicnu podrsku u kreiranju nove istorije ove svoje nove domovine. Naucili su da stvar treba uzeti u svoje ruke i da za ono sto zelis, moras se sam izboriti.

Izuzetno mi je drago da se mladja generacija odlucila da gleda malo dalje od svoje avlije/baste, da nema rasnih, religijskih i ostalih predrasuda, da razlikuje dobro od zla. Da ne zaboravim pomenuti i svoju generaciju, koja je nakon svih brodoloma, razocaranja, prevara i zatvaranja u svoj svijet, napokon odlucila da ponovo uzme ucesce u odlucivanu svoje sudbine.

Iako zivimo u tradicionalno Republikanskoj Floridi, ipak su sa ponosom, mada ne i bez straha (rane su jos svjeze) isticali smo svoje opredeljenje za Obamu i njegov program.
Dokaz su i ove dvije fotografije.

Na jednoj je naljepnica, koju je svaki kupac dobijao na poklon od vlasnika bosanske prehrambene prodavnice "AMAR". Prodavnica je inace izuzetno popularna i tu se mogu vidjeti i sresti ljudi svih mogucih boja i nacionalnost/narodnosti.


Neki su pak bili kreativni na svoj nacin sto pokazuje druga fotografija.

Neki su pak bili kreativni na svoj nacin sto pokazuje druga fotografija.

Nadam se da ce se i nasi u BiH trgnuti iz letargije i krenuti u nove pobjede. Ovdje kazu da MORAS DOTAKNUTI DNO, DA BI PONOVO ISPLIVAO NA POVRSINU, mi smo ga vec odavno dotakli i nema se sta vise cekati.

Pozdrav svima,
Djulijana


Istina je ovo sto Djulijana pise. Izbore su iznijeli mladi, to je bilo ocigledno. Ovdje u Pennsylvania-i je bilo dosta starijih demokrata koji su glasali za McCainn-a samo zato sto nisu mogli podnijeti da crnac dodje u Bijelu kucu. Srecom, kao sto Djulijana rece, mladi su odlucili da uzmu sudbinu u svoje ruke. Citao sam izvanrednih razmisljanja omladine zasto su glasali za Obamu. Rezultat ovih izbora je zabrinuo republikance jer su shvatili da su izgubili glasove onih koji ce ubuduce biti glavna snaga koja ce odlucivati u kojem ce pravcu Amerika ici.

Zalosno je kada se ovo sto de desilo ovdje u Americi poredi sa onim sto se desava u Bosni. Tamo je upravo omladina ta koja je zabrazdila u nacionalizam mozda vise nego bilo koja druga skupina. Citam o mnogim desavanjima koja covjeku zdrave pameti ne idu u glavu: osnovci u manjem 'blentitetu' koji strancu iz autobusa pokazuju tri prsta, kao da je to najvaznija stvar koju su naucili u skoli, skole u vecem 'blentitetu' podijeljene, sa dva ulaza da se djeca slucajno ne bi 'mijesala', kao da se radi o Americi prije sezdesete, vehabije koje zakon uzimaju u svoje ruke... Trebat ce tu desetine godina da se nesto promijeni, ako je to vise uopce moguce.

Thursday, November 06, 2008

Sarajevo - jedan rodjendan i još ponešto

Sudbina htjede da svoj sezdeseti rodjendan proslavim u glavno gradu bivse mi domovine u drustvu prijatelja iz mladosti. Stize ljeto sezdeseto, brze nego sto sam zelio, ali sta ces, vrijeme se ne moze zaustaviti. Sjecam se kako sam kao dijete razmisljao kako cu imati pedesetdvije ako dozivim dvijehiljaditu a evo od tog dana je proslo vec punih osam godina. O sezdesetom, nisam ni razmisljao. Za mene su tada svi preko pedeset bili spremni za onaj svijet.

Bilo kako bilo, rodjendan sam proslavio u drustvu starih prijatelja: kumovi Marina i Srebi su bili s nama vecim dijelom puta i s njima sto stigli do Sarajeva, a tu smo se trebali sastati sa Minom i Ekom Kusmicem koji su u Bosnu stigli nesto ranije iz Norveske. Kako nam je kolegica Saima obezbijedila kljuceve od svoga stana (dakle, o trazenju prenocista nismo morali brinuti), mogli smo se skoncentrirati na obilazak grada i veceru u nekom dobrom restoranu.

Tako i bi. Minu i Eku docekasmo na Bascarsiji pa nakon krace setnje, laganim korakom, onako s noge na nogu, uz laganu pricu, stigosmo do restorana sarajevske pivnice (ili pivaru, kako ko vise voli), po Ekinom prijedlogu. Restoran je bio poluprazan, polumracan, u dijelu grada koji nije imao privlacnost Bascarsije, i u prvom momentu na mene nije ostavio nekakav poseban utisak.

Poceli smo s picem (vino i pivo), pali su tu i pokloni (bosanski stecak i boca finog vina), a kad je stigla klopa vec je sve izgledalo privlacnije. Porcije su bile povelike a koljenica koju je kum Srebi narucio je bila prica za sebe. Ja u svom zivotu nisam vidio vecu pa sam je morao zabiljeziti za ‘buduce generacije’. Iako je kum ‘male hrane’(!), svako ko je htio da proba kakva se koljenica sluzi u pivnici u Sarajevu je dobio sansu. Na kraju je ostala samo kost za koju mi je zao sto je nisam mogao ponijeti nazad u USA. Reks bi se imao cime zabavljati danima a i Amerikancima bih mogao pokazati da ni mi ne zaostajemo za njima po pitanju velicine porcija.
Kako je vece odmicala, bilo je sve veselije (naravno da je pice odigralo svoju ulogu) tako da nisam primijetio da se restoran napunio gostima. Jelo se i pilo na sve strane sto je opet dokaz da je hrana dobra jer da nije tako ne bi bilo ni gostiju. U medjuvremenu je zapocela i muzika. Prijatno me je iznenadio repertoar jer se, izmedju ostalog moglo cuti i ono “Mito bekrijo”, sto za one nase krajeve nije uobicajeno.

Negdje oko 11 krenuli smo pjesice natrag prema parkingu koji se nalazio izmedju ulice Ferhadije i ulice uz Miljacku. Parking cuvan, relativno dobro osvijetljen, izmedju ulica po kojima se uvece krece dosta svijeta. Kad tamo, prvo razocarenje: iz daljine ugledah kumov auto i hrpu stakla sa suvozaceve strane. Pomislih da je staklo bilo tu i prije nego sto smo parkirali a kako je samo nase parking mjesto bilo prazno, mozda ga nisam primijetio. Medjutim, bio sam u krivu. Za vrijeme naseg slavlja sarajevski lopovi su obavili svoj posao. Staklo na vratima je bilo razbijeno a radio aparat unisten (otkinuta je samo kontrolna ploca a ostatak radija je ostao u autu ali naravno ostecen i neupotrebljiv). Kako rece cuvar parkinga (onaj koji naplacuje za parking mjesto i cija je kucica bila na desetak metara od auta), neko od prolaznika je primijetio provalu i reagirao pa su lopovi pobjegli bez plijena. Naravno, ostalo je razocarenje i briga sta uraditi.

Policija na Marin Dvoru (do koje smo se odvezli na savjet policajca koji je dosao na nas poziv), nije pokazala volju da bilo sta ucini (znate ono, popuni formular pa cemo javiti kada lopove uhvatimo). Imali su to vece, kako rekose, veceg belaja (o tome cu saznati par dan kasnije). Cak nam nisu dozvolili da auto ostavimo pred njihovom zgradom kad smo ih pitali, nadajuci se da cemo na taj nacin bar biti sigurni da provaljeni auto nece biti ukradem tokom noci. Objasnjenje je bilo da su i ispred njihove zgrade auta kradena u proslosti bez obzira na dezurnog policajca! Ohrabrujuce, nema sta. Tada nam je postalo jasno zasto nam je Saimina komsinica Maca (o posjeti Sarajevu drugom prilikom) predlagala gdje da ostavimo auto kada podjemo na Bascarsiju i gdje da ga parkiramo kada se vratimo nazad. Policija nam je iz svojih ‘rezervi’ (koje cuvaju u sefu!) dala crnu plasticnu vrecu za smece i selotejp da osposobimo auto za voznju a nama prepustila odluku gdje cemo ostaviti auto preko noci.

Vratismo se do Saimine zgrade gdje smo se stacionirali s dilemom gdje ostaviti auto: na nekon osvjetljenom prostoru gdje ce biti vidljivo da je ulaz u auto slobodan, il negdje gdje je mracnije, gdje nece odmah biti vidljivo da se moze samo uskociti na sjediste za volanom i odvesti auto bez mnogo muke? Na kraju odlucismo da poslusamo Macin savjet i ostavimo auto ispred slasticarne Palma, gdje niti jedno parking mjesto nije bilo zauzeto a bilo je dobro osvjetljeno i ‘pokriveno’ kamerom montiranom na stubu. Bilo nam je cudno da nema ni jednog parkiranog auto ali smo se na kraju odlucili za tu soluciju, riskirajuci da sutra put nastavimo vozom ili autobusom.

Ujutro se probudih i prvo provjerih ima li auta. Padala je dosadna jesenja kisa a auta nije bilo. Provjerih sobu u kojem su spavali kumovi i posto ih nije bilo, zakljucih da su poranili da pokusaju naci radnju gdje ce im ugraditi razbijeno staklo.

Kumovi se pojavise nakon nekih pola sata i donesose toplog bureka i sirnice. Auto su popravili kod majstora kojeg su mu u policiji preporucili. Izgleda da je sarajevska policija bar dobro obavijestena gdje se razbijena stakla mogu popraviti a mozda tu ima jos toga, nisam siguran.

Nakon dorucka, spakovasmo stvari, ostavismo kljuceve od stana u Macino postansko sanduce i zaputismo se prema Banjaluci pokusavajuci da zaboravimo ruznu stvar koja nam se desila. Kisa je dosadno padala kao da je i ona htjela da nam pokvari odmor koji je sve do noc prije toga prolazio onako kako se samo pozeljeti moze.
Kasnije, u Banjaluci, saznah razlog zasto je parking ispred slasticarne Palma bio prazan. Dok smo mi uzivali u jelu i picu u pivnici, policija je vodila ‘borbu’ s vehabijama, cuvarima ‘cudoredja’ po gradu Sarajevu, o cemu su neki vjerojatno vec culi. Jedan od incidenata se desio upravo na parkingu ispred slasticarne Palma pa je tako parking ostao prazan nakon sto je policija obavila svoj posao.

Sta reci o svemu. Posjeta prestonici Bosne nakon dugo, dugo vremena mi ostade u ruznoj uspomeni. O kriminalu u gradu sam istina cuo i ranije ali sam mislio da su to pretjerivanja. Bio je dovoljan samo jedan dan da se uvjerim da tu ima puno istine. Da li ima sanse da se stvari poprave na bolje nisam siguran. Ali moram priznati da se prilikom neke eventualne slijedece posjete gradu na Miljacki necu osjecati ugodno.

Zamalo da zaboravim. Kao i obicno opet je ostalo dosta slika pa ih mozete pogledati, naravo ako vas to, nakon ove duge price, zanima.

Labels: ,

Wednesday, November 05, 2008

Za bivse radnike Cajaveca - program SUV

Jucer sam dobio ovaj email i evo objavljujem ga za one kojima bi to moglo biti interesantno.

Javljam Vam se kao jedan od bivsih radnika Cajevca i prijasnja i sadasnja Banjalucanka :-).

Zovem se Nazifa Heldic i radila sam u vojnom pogonu Radarska tehnika u Novakovicima, a moja rodjena sestra Rasema je radila u Cajevec SUV-u.

Interesujuci se za sestru koja trenutno zivi u Svedskoj saznala sam neke stvari oko SUV-a koje su aktuelne i za koje mislim da svi radnici SUV-a treba da znaju.

Naime, mnogi od radnika SUV-a su i akcionari , odnosno imaju akcije u SUV-u jos iz vremena Ante Markovica, a nisu ni svjesni toga.

Nakon rata i privatizacije, Hemofarm Vrsac je kupio 95,5% Cajavec SUV-a, po nekoj smijesnoj cijeni.

Neko je intervenisao za ovih 5% akcija koje su preostale (vjerovatno opet neki Cajevcanin :-) i sada su u Hemofarmu prisiljeni da ih otkupljuju po 0.65 KM/akcija.

Nazalost, ovo sam saznala tek ovih dana, a rok za prodaju je do kraja novembra 2008. godine.

Mnogi od akcionara nisu u toku i smatrala sam da je ovo dobar nacin na obavijestim sve koji imaju akcije u SUV-u i koji mogu realizovati prodaju bez obzira sto su diljem svijeta.

Za sve informacije mi se mozete obratiti mejlom na
inventadoo@yahoo.com

Srdacan pozdrav i u nadi da cete ovaj moj prilog objaviti Vam dostavljam i spisak akcionara Cajevca

Tuesday, November 04, 2008

Back to YU - Šepurina

Evo me nazad na putu po Jugi jer ostalo je jos jako puno toga sto sam namjeravao objaviti: ima tu veoma lijepih fotografija za koje bi bilo steta da ne ugledaju svjetlost dana.

Danas sam jos uvijek na jadranskoj obali, ovaj put na otoku Prvic nasuprot Vodica. Moj jedini posjet ovom otoku se desio prije 30 godina, par dana nakon sto su kumovi Marina i Srebi rekli ono sudbonosno ‘DA”. Nakon vjencanja u Banjaluci zajedno smo docekali Novu godinu u hotelu Solaris kod Sibenika a onda jedan dan odvojili za posjetu ovom otoku i rodnom mjestu Marininog tate. Sjecam sa da je dan bio lijep, suncan, i da smo setali otokom, s jedne obale do druge.

Kada smo ovaj put negdje oko podneva stigli brodom iz Vodica u Šepurinu, bilo je vjetrovito i malo prohladno. Cinilo se da nas vrijeme nece bas posluziti ali kako su sati prolazili bilo je sve ljepse i ljepse. Setali smo mjestom, popili pice u mjesnoj kavani, probali most u konobi jednog od Marininih rodjaka, 'krali' grozdje na posjedu Marinine rodjake koja zivi u Australiji, prosetali do mjesta Luka na drugoj strani otoka, popili kavu u mjesnom hotelu, uzivali u prekrasnom zalasku sunca, jednom rijecju, odmarali se u pravom smislu te rijeci. Bilo nam je tako lijepo da smo cak planirani povratak odlozili do veceri a prije povratka sve ‘zasladili’ odlicnom pizzom u lokalnoj pizzeriji, uz domace vino. Pizza je bila tako dobra da smo se odlucili za dodatak: ovaj put je to bila pizza pod nazivom seljacka, ako se dobro sjecam. I moram priznati da nismo pogrijesili.

U Vodice smo stigli zadnjim brodom: bilo je vec prilicno mracno pa smo se odlucili da odmah pozurimo ‘kuci’. Bili smo umorni od silnog setanja ali istovremeno sretni i zadovoljni sto nam je jos jedan dan prosao u pravom odmaranju, onom za dusu, bez svakodnevnih briga i problema.

S ovog izleta je ostalo dosta slika od kojih su neke, cini mi se, najljepse koje sam ikada uslikao. Da ne pricam uprazno, evo dokaza:


Album 1

Album 2

Labels: ,

Monday, November 03, 2008

Historija - da ili ne?

Jos jedan dan do historije! Ili mozda ne! U Americi nikad ne mozes biti siguran. U to smo se uvjerili vec nekolikom puta. Ovaj put ocekivanja su jos vec a vjerovatnost da ce se nesto ovako desiti jos do nedavno su bila minimalna. Kada je zapocela kampanja za predsjednika najmocnije drzave svijeta malo ko je ocekivao da ce kandidat cija je boja koze drugacija od boje koze velike vecine biti uopce u prilici da se uspjesno natjece, cak ni unutar svoje partije. A danas, dan prije izbora, Barak Obama ima velike sanse da postane prvi crnac u Bijeloj kuci. Vjerovatnoca da se to desi je bila zaista minimalna ali eto izgleda da je sve moguce.

Zasto pisem o izborima u Americi i kakve to veze ima sa Banjalukom i banjalucanima. Na prvi pogled, nikakve. Amerika je udaljena od Banjaluke hiljadama kilometara i veze izmedju ova dva subjekta je na prvi pogled tesko naci. Ali ima tu nesto sto ih vezuje. U Americi je danas mnogo banjalucana koji su ovdje stigli vjerojatno sto su neki iz Amerike upetljali svoje prste u dogadjaje devedesetih u nasim krajevima: i onim na pocetku a posebno na one na kraju. Amerika je, to je vec odavno svima poznato, na kraju imala odlucujucu rijec kada se radi o Banjaluci. Da se nije desilo ono sto se desilo 95., prica o Banjaluci i banjalucanima bi vjerojatno bila drugacija. Ovih dana su novine i Internet pune vijesti o odlukama koje su donosene u Washington-u a koje su za posljedicu imale ovo sto sada imamo u Bosni: drzavu sastavljenu od dva ‘blentiteta’ kako ih Saima nazva, koja nema sanse da takva kakva je normalno funkcionira, a kao posljedica toga ni da opstane.

I evo, danas, dan prije, kako ih ovdje nazivaju, historijskih izbora, razmisljam naglas o sudbini mnogih slicnih meni koji su prije 15-tak godina takodjer ucestvovali na izborima koje smo nazivali historijskim. Sjecam se tih dana u Banjaluci kada je vladalo nekakvo posebno uzbudjenje prije prvih ‘slobodnih’ izbora nakon godina vladavine jedne partije. Mnogi su se nadali boljem (nisam bas siguran da im je bilo lose), uzdajuci se u price o drustvu u kojem najbolji uspijevaju, i gdje nema vladavine samo jedne te iste grupe ljudi koji su svoe pozicije iskoristili da zive lagodan zivot bez puno rada. Nove strake su nicale na sve strane, s novim liderima koji su obecavali brda i doline a sve zacinjeno prikrivenim nacionalizmom. U gradu, koji se hvalio svojom otvorenoscu i naprednim idejama, je vladalo uvjerenje da ce pobijediti reformisti jer koga god da si pitao, svi su bili za njih: osim nekih nasih radnih kolega (svi ih znamo vrlo dobro, samo se neki prave da ih nisu poznavali) koji su partijske knjizice (koje su im, naravno, omogucile da drze rukovodece pozicije i zgrcu dobru lovu) vrlo brzo zamijenili nacionalnim, znajuci sta ce se desiti.

I desi se sto se desilo. Sve je to sada historija. Bojim se da se nesto slicno ne dogodi i sutra, kada svi pokazatelji govore da ce Barak Obama odnijeti pobjedu. Bojim se da sve ove statistike ne pokazuju pravo stanje stvari jer i ovdje su ljudi ofarbani svim bojama i jedno govore a drugo rade. Imao sam se priliku u to uvjeriti zadnja dva puta kada je covjek kojem se smije cijeli svijet postao predsjednik najmocnije nacije na kugli zemaljskoj.
Ako se desi historija i ako Obama pobijedi, bit ce to dokaz da jos sve nije izgubljeno. Jer ako se crnac nastani u Bijeloj kuci nekih cetrdesetak godina nakon sto im je omoguceno pravo glasa daje nadu da i za Bosnu nije sve izgubljeno, i da je moguce da u manjem blentitetu drzave Bosne jednog dana sansu da pobijedi na izborima dobije netko ko ne pripada nebeskom narodu. Ili su ova moja razmisljanja samo jos jedan dokaz da nista nisam naucio za ovih 15-tak godina.

Bilo kako bilo, nece proci puno vremena prije nego sto saznamo rezultate. A ja se potajno nadam da ce ovo sto nas se naslo ovdje znati odabrati pravu stranu i da cemo dati svoj doprinos da se historija ipak dogodi.

Sunday, November 02, 2008

Svi sveti

Svi sveti svetkovina je u Rimokatolickoj Crkvi a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenog. U pravoslavnim crkvama ovaj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima, te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine...

Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve... (citati iz Wikipedije).

Tradicija posjete katolickim grobljima u Banjaluci je poznata a prihvatili su je i mnogi koji nisu vjernici, pa cak i oni koji pripadaju drugim vjeroispovijestima. Bio je to jos jedan dokaz da se narod u nasim krajevima nekada nije dijelio prema vjeri i naciji (ili su samo naivni tako mislili). Pri svojim posjetama groblju Sveti Marko na Malti znao sam sresti mnoge prijatelje i poznanike svij nacija i vjeroispovijesti a i bilo je tu i clanovima partije, kako se to u to doba znalo reci. Stizalo se na taj dan u Banjaluku iz svih krajeva Juge da se polozi cvijece i upale svijece familiji, prijateljima i poznanicima. Sjecam se Svih sveti kada je bilo pravo ljetno vrijeme ali i onih kada bi snijeg padao kao lud i uvijek je groblje bilo puno. Poseban ugodjaj se mogao osjetiti uvece, kada bi citavo groblje dobilo poseban izgled zbog svijeca zapaljenih na vecini grobova.

Na groblje sam svratio nedavno prilikom posjete Banjaluci i bio sa iznenadjen kako je lijepo uredjeno, sto je vidljivo na slici gore (uprkos dosadnoj jesenjoj kisi koja je tih dana padala). Prilaz groblju i glavna staza je poplocana ciglama u bojama sto cijelom prostoru daje veoma lijep izgled. Ocigledno je da se ljudi koji upravljaju grobljem trude da ga odrzavaju kako to dolikuje. To me je ponukalo da stavim ovu sliku na blog, ako nista a ono zbog onih koji su na groblje nekada redovito dolazili a sada to nisu u prilici jer ih je sudbina odvela daleko od rodnog grada. Mislio sam da bi im to moglo biti zanimljivo, posebno onima koji u svoj grad nisu navratili od momenta kada su ga morali napustiti. U stavi, ocekivao sam da ce se netko od raje javiti s kratkim prilogom o ovom dogadjaju ali sam se po obicaju prevario. Mozda se netko sjeti slijedece godine!

Labels: