SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, November 10, 2008

Baraka

Setajuci s prijateljima Banjalukom ovog septembra u potrazi gdje bismo mogli popiti pice nakon sahrane u Stupnici stigosmo do gradskom mosta. Kad tamo, objekat koji me podsjeti na nedavnu proslost. Baraka, na obali Vrbasa kod gradskom mosta, ona ista koje se sjecaju svi oni koji su grad napustali za vrijeme rata, istina sada ofarbana u vesele boje, valjda da se stvari uljepsaju kao sto se uljepsava mnogo toga iz nedavne proslosti. Sjecam se te barake veoma dobro ali sam mnoge detalje pozaboravljao. Kada sada pokusavam da rekonstruiram sta se te 93-ce desavalo, sjecanje me ne sluzi najbolje. Sjecam se da sam tih proljetnih dana slobodno setao gradom, prvi put nakon sto su zapocele racije i policijski cas. Razlog tom luksuzu je bila cinjenica da sam odlucio da ‘dobrovoljno’ napustim grad. To mi je davalo za pravo da mogu da se krecem od ustanove do ustanove kako bih mogao sakupiti dokumenta neophodna da me Crveni Krst stavi na spisak za odlazak u Hrvatsku. Potvrda je bilo raznih. Od onih da sam platio sva dugovanja (struja, voda, odvoz smeca, telefon), pa do one da svoj stan dobrovoljno ustupam svom preduzecu jer, eto, cefnulo mi se da se odselim pa mi stan vise ne treba. Sjecam se i delegacije Nerinih radnih ‘kolega’ koji su svratili u posjetu da provjere kada to namjeravamo da se zaputim u ‘bolju buducnost’ jer su tada kruzile price da smo mi zapravo sretni jer eto imamo sansu da odemo, za razliku od njih koji su morali da ostanu u gradu u ona gadna vremena.

Sjecam se mnogo toga iz tog doba ali se ne mogu sjetiti kakvu sam potvrdu morao izvaditi u ovoj baraci. Znam da je bilo nesto vazno, bez cega se nije moglo izici iz grada. i znam da sam ispred ove barake sretao iste ovakve kao sto sam ja. A sretao sam ih i na drugm mjestima jer smo svi slijedili ustaljene rute: posta, elektricno, toplana…

Kada sada razmisljam o tom periodu, cini mi se da sam tada zivio u nekom bunilo jer nemam drugog objasnjenja da se ne mogu sjetiti zasto sam cekao pred ovom barakom. A bilo je vazno jer ne bih se upustao u rizik setanja gradom u danima kada nisi bio siguran ko te moze zaustaviti i kakav ce ‘zakon’ u tom momentu primijeniti. Ja se eto ne sjecam sta sam ovdje pored Vrbasa trazio tog maja 1993. ali sam siguran sam da ima onih koji to znaju pa ih molim da mi jave.

Ovaj prilog sam zapoceo prije desetak dana ne sluteci da ce se ovih dana o Banjaluci iz tog vremena pisati i na nekim drugim sajtovima. Nedavno su e-novine zapocele seriju clanaka o ratu u Bosni iz pera novinara-ratnog izvjestaca Petera Maass-a i gle cuda, jedan od nastavaka (treci) se bavi Banjalukom. Naslov veoma nezgodan: Banjaluka, prestonica fasizma. Uz nekoliko manjih (rekao bih, nebitnih) gresaka, novinar je realno opisao Banjaluku iz tog vremena pa vam preporucujem da ih procitate.

O ‘mojoj’ baraci, istina, nema nista.

Labels: ,

4 Comments:

Anonymous Saša said...

Zdravo Co,

Evo me ponovo s malim komentarom u okviru priloga ‘Baraka’, ali ne sa dodatnim informacijama o baraci jer su moja iskustva sa "dobrovoljnim" napustanjem rodnog grada drugacija. Ponukao me link koji si dao iz e-novina jer sam i sam htio predloziti da ga objavis. Znam da ce ovaj tekst biti docekan s ‘radoscu’kod mnogih uz komentare da mi uvijek jedno te isto.

Tekstu Petera Massa ne treba nista dodavati, ali je "problem" sto ce oni koji bi ga trebali prihvatiti, reci da je to samo jos jedan u nizu pamfleta protiv svekolikog srpstva. Nama, koji ga svojim zivotnim iskustvom mozemo svjedociti, znaci satisfakciju, ali nece probiti mozdanu opnu i prodrijeti u mozgove onih koji bi se trebali suociti s istinom (sve je svjedocenje jednog stranca, ali nei jedino).

Posebno bih naglasio znacaj vremena koje tekst tretira. Karakteristican je opis i definicija dogadjaja (genocid) puno prije strahota Srebrenice.

Zelio bih i prodiskutovati sa nasim blogovcima stanje u Bosni danas. Neko ce reci ‘odkud mu pravo da govori o Bosni kad zivi hiljadama kilometara daleko’. Moram reci das am svakodnevno na Balkanu (razliciti mediji) te sam prilicno dobro informisan.

Po meni, slika danasnje Bosne je sumorna. Neshvatljivo mi je da je i poslije toliko vremena stanje takvo kakvo jeste, a mislim da je gore nego devedestih.

Moze li se ista uciniti da se stanje pocne mijenjati? Cuju se glasovi o pomirenju, o ‘nesretnom sukobu’. Vrhunsko licemjerje. Ja, a i ogromna vecina, nije bile u sukobu sa bilo kim. Za moju danasnju adresu i svu golgotu koju sam sa svojom porodicom prosao, "zasluzni" su moje komsije i sunarodnici, "najbolji" srpski sinovi.

Pomirenja mora biti, ali neka se mire oni koji su se svadjali.

Pazite, molim vas ko poziva na pomirenje. Oni koji negiraju svoju vlastitu zemlju, oni kojima su idoli Karadjic i Mladic i svi kojima nije bilo dovoljno da neprijatelje ubiju u poznatom "junackom" maniru vec su im posmrtne ostatke u vise razlicith masovnih grobnica zatrpavali . Da li je to mrznja ili nesto vise – bolest?

Osvrnimo se malo na situaciju u entitetu gdje "sve stima". Shvatamo li dubinu razdora dojucerasnjih komsija? Ja vjerujem da bi stanovnici zapadnog Mostara ponovo srusili Stari Most samo kad bi bili sigurni da ce to onemoguciti njihove ‘neprijatelje’ da im dolaze. Tamo se ne mogu dogovoriti nista od kraja rata, da ne govorimo o segregaciji u skolama. Da li smo usli u 21 stoljece?

Kako prepoznati danasnje Sarajevo? Zar ideal bosanskih Muslimana ( ili da se neki ne uvrijede, Bosnjaka) moze biti povratak u srednji vijek? Kako objasniti vehabizam? Moglo bi se dalje nabrajati ali necu vise. Tuzan sami sa ovim recenim.

Volio bih da me se demantuje (argumentovano). Mnoge su godine zivotnog iskustva iza mene. Pamtim neka druga vremena i neke druge ljude na nasim prostorima. Bili smo siromasniji ali humani i solidarni. Sjetite se velikih katastrofa, Skoplja, Bl, rudarskih nesreca. Pomagali su ljudi svih nacija.

Nisam ni YU nostalgicar, niti zivim u proslosti. Gledam u buducnost i siguran sam da ce doci nove , bolje generacije i da ce na nasim prostorima ponovo vladati razum, humanizam i ljudska dobrota.

Pozdrav svim LJUDIMA ma gdje bili,Sasa Dzindic.

PS: Predlazem ti da produzis zivot ovog bloga na radost i "radost" svih njegovih posjetitelja.

Tuesday, 11 November, 2008  
Anonymous Seima Visic said...

Postovani gospodine Komljenovicu,

Uz srdacne pozdrave, upucujem i najljepse komplimente za Vasu stranicu.

Zahvaljujuci Vama vec dugo se druzim sa dragim Banjalucanima. Mnoge poznam, za neke sam cula. Uglavnom divni prilozi o Vasim putovanjima, slike sa svadbi i rodjenja malih Banjalucana.
I zbog toga, vjerovali ili ne, ali sigurno dva puta dnevno otvaram ovu stranicu.

A sad nesto o komentaru gospodina Sase o Baraci kod Gradskog mosta. Igrom slucaja posjedujem jednu vec pohabanu ceduljicu iz 1993, koju mi je ostavila kcerka kad je napustala rodni grad znajuci da ce i nama, njenim roditeljima sigurno uskoro zatrebati. Pa, evo spiska potrebnih dokumenata koji su bili nuzni za izlazak iz rodnog grada, ili "Humano preselenje".

1.Uvjerenje od Suda da se ne vodi krivicni postupak.
2.Uvjerenje o izmirenju poreskih obaveza, a za vlasnika privatnog preduzeca posebna potvrda Skupstine opstine.
3.Potvrda od Banke o izmirenju dugova(tekuci racun)
4.Potvrda od firme o izmirenju dugova, a nezaposlenim potvrda od Biroa rada.
5.Potvrda od PTT o izmirenju dugovanja
6.Potvrda od Elektricnog o izmirenju dugovanja
7.Potvrda od Vodovoda o izmirenju dugovanja
8.Potvrda od Cistoce o izmirenju dugovanja
9. Potvrda od Stambene zajednice o izmirenju dugovanja
10. Vlasnici kuca potvrdu od SiZ-a da ne posjeduju stan
11. Nosioci stanarskog prava- ugovor o zamjeni
12.Potvrdu od SUP-a da ne posjedujes oruzje(samo za muskarce)
13.Odjava u odsjeku Ministarstva odbrane (samo vojni obveznici)
14.Odjava mjesta boravka u SUP-u (fotokopija za Vojni odsjek)
15.Zahtjev Odsjeku Ministarstva odbrane za DOBROVOLJNU PROMJENU PREBIVALISTA. Ovo se "ganja" zadnje u MZ MEJDAN

Ako sam nesto propustila, ne bi bilo nikakvo cudo, jer me i ovo pisanje podsjeca na mracni period naseg zivota.

Postovani gospodine Komljenovicu, ako zelite da se prisjetite sta se zbivalo u nasem gradu 92-95, molim posaljite mi Vasu adresu, da bih Vam poslala svoje knjige "Sjecanja na oteti grad" i "Pisma prijatelja". Ne zelim niposto naturati, jer mnogi zele da zaborave te strahote.

Uz srdacan pozdrav Vama i suruzi Neri,
vasa sugradjanka Seima Visic

Wednesday, 19 November, 2008  
Blogger co said...

Moram priznati da mi je drago kada se javi netko novi sa komentarom a posebno ako se tu nadju I lijepe rijeci za ono sto radim. To mi pomaze da nastavim u danima kada mi se cini da sve ovo do sada uradjeno nema puno smisla I ne vrijedi ulozenog truda. Zato se zahvaljujem gospodji Seimi Visic na lijepim rijecima uz napomenu da ce mi biti drago da procitam njene knjige jer mi je izuzetno drago kada cujem da ima jos onih koji pokusavaju da jedno ruzno vrijeme sacuvaju od zaborava. To ne znaci da ne treba pisati I o lijepim vremenima a to je vidljivo I iz mojih priloga.

Zahvaljujem se i na podsjecanju na dokumenta koja smo morali prikupiti kako bismo ‘dobrovoljno’ napustili svoj rodni grad ostavljajuci sve onima koji ostadose. Sada se sjecam da smo tu zadnju potvrdu dobivali u baraci u kojoj je kancelarija MZ Mejdan. Jedino sto me cudi je cinjenica da se nitko ranije nije javio da razrijesi moju ‘dilemu’. Vec samo poceo misliti da sam tu baraku izmislio a sada sam siguran da je ta zadnja potvrda dobivana u toj baraci. Nakon toga se moglo ici u Crveni kriz I uplatiti za prevoz.

Wednesday, 19 November, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Cini mi se da se taj zadnji papir iz barake popularno zvao "iseljenica".morao se obnavljati svakih 15 dana us placanje odredjene takse.

pozdrav
dubravka kusmic

Thursday, 20 November, 2008  

Post a Comment

<< Home