Sarajevo - jedan rodjendan i još ponešto

Sudbina htjede da svoj sezdeseti rodjendan proslavim u glavno gradu bivse mi domovine u drustvu prijatelja iz mladosti. Stize ljeto sezdeseto, brze nego sto sam zelio, ali sta ces, vrijeme se ne moze zaustaviti. Sjecam se kako sam kao dijete razmisljao kako cu imati pedesetdvije ako dozivim dvijehiljaditu a evo od tog dana je proslo vec punih osam godina. O sezdesetom, nisam ni razmisljao. Za mene su tada svi preko pedeset bili spremni za onaj svijet.

Bilo kako bilo, rodjendan sam proslavio u drustvu starih prijatelja: kumovi Marina i Srebi su bili s nama vecim dijelom puta i s njima sto stigli do Sarajeva, a tu smo se trebali sastati sa Minom i Ekom Kusmicem koji su u Bosnu stigli nesto ranije iz Norveske. Kako nam je kolegica Saima obezbijedila kljuceve od svoga stana (dakle, o trazenju prenocista nismo morali brinuti), mogli smo se skoncentrirati na obilazak grada i veceru u nekom dobrom restoranu.

Tako i bi. Minu i Eku docekasmo na Bascarsiji pa nakon krace setnje, laganim korakom, onako s noge na nogu, uz laganu pricu, stigosmo do restorana sarajevske pivnice (ili pivaru, kako ko vise voli), po Ekinom prijedlogu. Restoran je bio poluprazan, polumracan, u dijelu grada koji nije imao privlacnost Bascarsije, i u prvom momentu na mene nije ostavio nekakav poseban utisak.

Poceli smo s picem (vino i pivo), pali su tu i pokloni (bosanski stecak i boca finog vina), a kad je stigla klopa vec je sve izgledalo privlacnije. Porcije su bile povelike a koljenica koju je kum Srebi narucio je bila prica za sebe. Ja u svom zivotu nisam vidio vecu pa sam je morao zabiljeziti za ‘buduce generacije’. Iako je kum ‘male hrane’(!), svako ko je htio da proba kakva se koljenica sluzi u pivnici u Sarajevu je dobio sansu. Na kraju je ostala samo kost za koju mi je zao sto je nisam mogao ponijeti nazad u USA. Reks bi se imao cime zabavljati danima a i Amerikancima bih mogao pokazati da ni mi ne zaostajemo za njima po pitanju velicine porcija.
Kako je vece odmicala, bilo je sve veselije (naravno da je pice odigralo svoju ulogu) tako da nisam primijetio da se restoran napunio gostima. Jelo se i pilo na sve strane sto je opet dokaz da je hrana dobra jer da nije tako ne bi bilo ni gostiju. U medjuvremenu je zapocela i muzika. Prijatno me je iznenadio repertoar jer se, izmedju ostalog moglo cuti i ono “Mito bekrijo”, sto za one nase krajeve nije uobicajeno.

Negdje oko 11 krenuli smo pjesice natrag prema parkingu koji se nalazio izmedju ulice Ferhadije i ulice uz Miljacku. Parking cuvan, relativno dobro osvijetljen, izmedju ulica po kojima se uvece krece dosta svijeta. Kad tamo, prvo razocarenje: iz daljine ugledah kumov auto i hrpu stakla sa suvozaceve strane. Pomislih da je staklo bilo tu i prije nego sto smo parkirali a kako je samo nase parking mjesto bilo prazno, mozda ga nisam primijetio. Medjutim, bio sam u krivu. Za vrijeme naseg slavlja sarajevski lopovi su obavili svoj posao. Staklo na vratima je bilo razbijeno a radio aparat unisten (otkinuta je samo kontrolna ploca a ostatak radija je ostao u autu ali naravno ostecen i neupotrebljiv). Kako rece cuvar parkinga (onaj koji naplacuje za parking mjesto i cija je kucica bila na desetak metara od auta), neko od prolaznika je primijetio provalu i reagirao pa su lopovi pobjegli bez plijena. Naravno, ostalo je razocarenje i briga sta uraditi.

Policija na Marin Dvoru (do koje smo se odvezli na savjet policajca koji je dosao na nas poziv), nije pokazala volju da bilo sta ucini (znate ono, popuni formular pa cemo javiti kada lopove uhvatimo). Imali su to vece, kako rekose, veceg belaja (o tome cu saznati par dan kasnije). Cak nam nisu dozvolili da auto ostavimo pred njihovom zgradom kad smo ih pitali, nadajuci se da cemo na taj nacin bar biti sigurni da provaljeni auto nece biti ukradem tokom noci. Objasnjenje je bilo da su i ispred njihove zgrade auta kradena u proslosti bez obzira na dezurnog policajca! Ohrabrujuce, nema sta. Tada nam je postalo jasno zasto nam je Saimina komsinica Maca (o posjeti Sarajevu drugom prilikom) predlagala gdje da ostavimo auto kada podjemo na Bascarsiju i gdje da ga parkiramo kada se vratimo nazad. Policija nam je iz svojih ‘rezervi’ (koje cuvaju u sefu!) dala crnu plasticnu vrecu za smece i selotejp da osposobimo auto za voznju a nama prepustila odluku gdje cemo ostaviti auto preko noci.

Vratismo se do Saimine zgrade gdje smo se stacionirali s dilemom gdje ostaviti auto: na nekon osvjetljenom prostoru gdje ce biti vidljivo da je ulaz u auto slobodan, il negdje gdje je mracnije, gdje nece odmah biti vidljivo da se moze samo uskociti na sjediste za volanom i odvesti auto bez mnogo muke? Na kraju odlucismo da poslusamo Macin savjet i ostavimo auto ispred slasticarne Palma, gdje niti jedno parking mjesto nije bilo zauzeto a bilo je dobro osvjetljeno i ‘pokriveno’ kamerom montiranom na stubu. Bilo nam je cudno da nema ni jednog parkiranog auto ali smo se na kraju odlucili za tu soluciju, riskirajuci da sutra put nastavimo vozom ili autobusom.

Ujutro se probudih i prvo provjerih ima li auta. Padala je dosadna jesenja kisa a auta nije bilo. Provjerih sobu u kojem su spavali kumovi i posto ih nije bilo, zakljucih da su poranili da pokusaju naci radnju gdje ce im ugraditi razbijeno staklo.

Kumovi se pojavise nakon nekih pola sata i donesose toplog bureka i sirnice. Auto su popravili kod majstora kojeg su mu u policiji preporucili. Izgleda da je sarajevska policija bar dobro obavijestena gdje se razbijena stakla mogu popraviti a mozda tu ima jos toga, nisam siguran.

Nakon dorucka, spakovasmo stvari, ostavismo kljuceve od stana u Macino postansko sanduce i zaputismo se prema Banjaluci pokusavajuci da zaboravimo ruznu stvar koja nam se desila. Kisa je dosadno padala kao da je i ona htjela da nam pokvari odmor koji je sve do noc prije toga prolazio onako kako se samo pozeljeti moze.
Kasnije, u Banjaluci, saznah razlog zasto je parking ispred slasticarne Palma bio prazan. Dok smo mi uzivali u jelu i picu u pivnici, policija je vodila ‘borbu’ s vehabijama, cuvarima ‘cudoredja’ po gradu Sarajevu, o cemu su neki vjerojatno vec culi. Jedan od incidenata se desio upravo na parkingu ispred slasticarne Palma pa je tako parking ostao prazan nakon sto je policija obavila svoj posao.

Sta reci o svemu. Posjeta prestonici Bosne nakon dugo, dugo vremena mi ostade u ruznoj uspomeni. O kriminalu u gradu sam istina cuo i ranije ali sam mislio da su to pretjerivanja. Bio je dovoljan samo jedan dan da se uvjerim da tu ima puno istine. Da li ima sanse da se stvari poprave na bolje nisam siguran. Ali moram priznati da se prilikom neke eventualne slijedece posjete gradu na Miljacki necu osjecati ugodno.

Zamalo da zaboravim. Kao i obicno opet je ostalo dosta slika pa ih mozete pogledati, naravo ako vas to, nakon ove duge price, zanima.