Kod Saime i Vice u Rakovom selu

Kad se radi o staroj raji nikada ne znas gdje ces nabasati na nekoga. To se pokazalo i ovog puta kada sam neke susretao na mjestima na kojima ih nisam ocekivao. Tako je to bilo u Banjaluci kada sam nakon duzeg vremena sreo par prijatelja i poznanika koji vise ne zive tamo a slicno je bilo i za vrijeme kratkog odmora na Jadranu.

Saimu, moju kolegicu iz Tehnicke skole, nisam vidio godinama. Broja se ni ne sjecam. Otisla je Saima davno iz Banjaluke, mnogo prije nego sto je rat razdvojio mnoge. Zadnji put sam je imao prilike vidjeti na televiziji, onog dana kada je pala prva zrtva u Sarajevu, kada su ‘junaci’ sa brda zapucali na goloruk narod koji se digao protiv barikada postavljenih gradu. Slucajno je kamera uhvatila Saimu u masi i ta mi je scena ostala u sjecanju.

Kasnije sam informacije o Saimi dobio od zajednicke kolegice Emire a nakon toga je Saima, nakon vise pokusaja, uspjela uspostaviti kontakt preko Interneta i javiti se na blog sa vise interesantnih priloga.

Kada smo pravili planove za put u stari kraj, Sarajevo je bilo jedno od mjesta koji smo planirali posjetiti jer sam pozelio da prosetam Bascarsijom, jednim od nekoliko mjesta na kojem se jos uvijek mozemo upoznati sa nasom historijom (u Banjaluci je poruseno sve sto je bilo vrijedno, pocevsi od zemljotresa, a zavravajuci s 'kulturnom revolucijom' devedesetih), jer su mi slike ostale blijede nakon onih nekoliko posjeta Sarajevu prije ovog zadnjeg rata. Medjutim, sve je ispalo drugacije. Saima je u vrijeme nase planirane posjete Sarajevu trebala biti u Rakovom selu koje se nalazi u blizini Sibenika, gdje zadnjih mjeseci ona i njen suprug Vice provode penzionerske dane na svjezem zraku, u okolini bez auta i buke gradskog zivota. Kako se slucajno desilo da smo za nas boravak na moru odabrali malo mjesto Grebasticu kod Sibenika, bila je to prilika da se svrati do Saime i provede par ugodnih sati u razgovoru i sjecanju na stare dane.

Tako je i bilo. Na nasem putu na slapove Krke (i to sam zabiljezio kamerom ali o tome drugi put), svratismo do Saime i Vice. Nakon malo lutanja seoskim putem (Saima nam je dala instrukcije kako stici do njih a mi zalutali, kao da se radi o velegradu), naidjosmo na Saimu koja je pjeske posla pred nas. Stigosmo u prostrano dvoriste i kao sto to kod nas obicno biva, domacini nas prvo ponudise kavom. Dan je bio pekrasan, suncan, pa smo zaista uzivali u lijepom vremenu i prici. Kako smo za taj dan planirali obici slapove Krke, pade dogovor da nakon obilaska svratimo kod Saime i Vice na veceru.

I tako bi. Cim smo stigli nazad, odmah smo navalili na klopu. Bilo je tu domacih mezetluka (dokumentirano), sve sama ‘zdrava’ hrana, koje mi u Americi ne vidjamo svaki dan. Saima je sve tempirala, juha je bila vruca, snicle tek zavrsene, samo smo trebali zauzeti mjesta za trpezom i ‘navaliti’ na hranu.

A nije se samo jelo. Bilo je tu i puno price: od dogodovstina iz Tehnicke skolu, dana kada je Vice ‘obradjivao’ Saimu, preko ratnih dana u Sarajevu, do nedavnih dogadjaja. Uz vino i pivo vrijeme je proletilo za cas. Tu je pao i dogovor za Sarajevo. Saima nam je ponudila da prespavamo u njenom stanu (ona ce srediti da dodjemo do kljuca stana), a mi smo prihvatili: a ko ne bi, ako je dzabe? O dogodovstinama iz Sarajeva ce biti price u jednom od narednih priloga, samo da stigne na red.

Na putu ka Grebastici sam razmisljao o Saimi i Vici. Prozivjeli su veoma teske dane u opkoljenom Sarajevu, ziveci u zgradi na samoj liniji razdvajanja (kako se to sada cini nekako dalekim) a evo ih danas, uzivaju u penzionerskim danima. Ako im je do Sarajeva, tu su u svom stanu, ako se Saima zazeli Banjaluke, dovoljno je da skokne do porodicne kuce, a ljeti se moze posvetiti ‘seoskom turizmu’, nadomak prekrasne Jadranske obale. Kad malo bolje razmislim, pomalo sam im zavidan. A opet, u drugu ruku, i zasluzili su. Dobre ljude uvijek sreca prati. A sta je sa onima drugim, koji su krali tudje i jos uvijek misle da je to bilo nesto sasvim normalno. I njih smo imali prilike sresti na ovim stranicama. A nekada smo zivjeli zajedno, ne sluteci sta se kome mota po glavi.

A', da, umalo da zaboravim. Evo i nesto slika pa ko zeli moze ih pogledati.