Back to YU - Šibenik

Šibenik je bio prvi mjesto na obali Jadrana u kojem sam vidio more izbliza. Bilo je to jos davne 53-ce, kada sam kao djecarac od 5 godina imao srecu da me moj kum Tonci povede u svoj rodni grad Biograd na moru. Nekako kroz maglu se sjecam putovanja vozom do Šibenika, pa dalje autobusom nekim uskim cestama, koje su ponegdje bile tako uske da je autobus jedva prolazio izmedju kamenih ograda dalmatinskih posjeda. U Sibenik sam navracao kasnije, ali samo na kratko, tako da nikada nisam bio u prilici da ga bolje upoznam.

Ovogodisnji put u stare krajeve i kratak odmor u Grebastici mi je pruzio priliku da grad bolje upoznam. Mene je arhitektura dalmatinskih gradova i mjesta uvije privlacila i uvijek sam volio prosetati uskim, strmim ulicicama u kojima se covjek osjecao ugodno dok bi na otvorenom sunce nemilosrdno przilo. Ovaj put, istina, nije bilo vrucina ali to mi nije smetalo da uzivam u staroj jezgri grada koja je za mene bila pravo otkrovenje. Dubrovnik je za mene uvijek bio nekakva mjera prema kojoj su se poredila sva primorska mjesta a Sibenik nikada nisam ubrajao u skupinu gradova koje je vrijedilo posjetiti. O sibenskoj katedrali sam znao nesto od prije (vjerujem da nema onih starijih koji nisu culi za Juraja Dalmatinca), iz ranijih posjeta se sjecam tvrdjave na brdu Subicevac, ali to je bilo uglavnom sve. Na svakom koraku je bilo ocigledno da je u obnovi starog jezgra grada jako puno uradjeno jer tokom setnje uskim ulicama stalno smo otkrivali nove interesantne detalje. Detalji na katedrali su me posebno impresionirali. Neke sam pokusao ovjekovjeciti skljocajuci nekontrolisano ali slika ima toliko da bi mi trebalo par sati samo da ih pripremim za objavljivanje. I sam smjestaj katedrale me je ogranicavao u pokusaju da uhvatim trg ispred i gradjevinu tako da se ljepota okruzenja ne moze steci iz fotografija koje mozete pogledati u dva albuma zakacena za ovaj prilog. Nisam strucnjak za fotografiranje ali predpostavljam da postoje posebna leca koja koriste profesionalni fotografi a ja ih, naravno, nemam.

Prijatno iznenadjenje je bio vrt Svetog Lovre negdje visoko iznad luke, zbijen medju mnogobrojnim kamenim kucama. Saznajem da je nedavno obnovljen i otvoren za turiste. Bila je to prilika da se malo odmorimo uz odlicnu espresso kavu, sladoled i pivo uz prekrasno kasno podnevno sunce koje je davalo posebnu car cijelom ambijentu. Zao mi je sto fotografije ne mogu docarati pravu atmosferu. Nakon odmora smo nastavili penjanje sve do groblja koje se smjestilo gotovo na samog vrhu uzvisine na kojoj se stari grad smjestio. Iznad nas je ostala samo tvrdjava za ciji obilazak vise nismo imali snage. A u daljinu smo mogli baciti pogled i na tvrdjavu na brdu Šubicevac.

Povratak je prosao bez problem je se islo niz brdo pa se uticaj godina manje osjecao. A i vece je vec palo pa je trebalo negdje svratiti na veceru.

Iza ove posjete je ostalo mnostvo fotografija od kojih sam izabrao samo neke. Ostale ce svoje mjesto naci u albumu, onom klasicnom, koji ce ostati kao trajna uspomena s jednog lijepog putovanja novim drzavama zemlje koja sada postoji jos samo u zapisima historicara.

Album 1

Album 2