Sjecanje na familiju Vlainić

Put prema moru nas je vodio kroz Karlovac, grad koji sam posjetio na kratko samo jednom i to prilicno davno. Tada mi se cinio nekako slicnim Banjaluci, s dosta zelenila, a ovaj put na mene nije ostavio nikakav poseban dojam. Dio grada kojim smo prolazili je licio na tipicne gradske cetvrti sa novogradnjama koje lice jedna drugoj kao u ma kojem gradu bivse Juge. U gradu se nismo zadrzavali i vjerojatno ga uopce ne bih spomenuo da se ne radi o mjestu na kojem su sahranjeni clanovi familije Vlainić: Srebrenka, Dusko i njihov sin Matija.

Nakon kratke voznje uz brdo, stigosmo do groblja koje se smjestilo na samom vrhu brda. Grob familije Vlainić je smjesten blizu ivice brda s kojeg se pruža lijepi pogled na okolinu. Hodajući izmedju grobova trazeci njihovo vjecno prebivaliste, vratiše mi se sjećanja na Srebrenku i Duška, više na ona izbjeglicka u Zagrebu i nakon toga u Americi, nego na ona u Banjaluci. Srebrenka i Dusko su nam u Zagrebu, gdje smo se kao izbjeglice zatekli u isto vrijeme, prvi spomenuli mogucnost odlaska u Ameriku, oni su nam slali prve ‘izvjestaje’ iz novog kraja, s njima smo izmjenivali iskustva americkog zivota. Oni su bili medju prvima koje smo posjetili u novoj domovini, kada smo konacno nakon godinu dana kupili auto. Dusko bi se znao cesto javiti telefonom i onda bi u razgovoru ostajali prilicno dugo. Sjecam se da se nikada nije zalio na zivot u novoj domovini iako znam da mu nije bilo lako. Kako je u Ameriku stigao u zrelim godinama, engleski jezik mu nije isao najbolje. A bez jezika tesko je bilo naci dobar posao. Ali zato se Srebrenka izborila da nadje dobar posao, iskoristivse njeno znanje iz programiranja.

Tragedija koja ih je zadesila nam je svima tesko pala. Srebrenka i Dusko su imali mnogo prijatelja i siguran sam da sada mnogi osjecaju tezinu gubitka ovih dragih osoba. Kako nisam bio u prilici da prisustvujem sahrani, bilo mi je drago da se bar na ovaj nacin, kratkom posjetom njihovoj vjecnoj kuci, mogu oprostiti od njih. Iako covjek nikada ne moze biti siguran sta ga u zivotu ceka, gotovo sam siguran da ih ne bi zadesila ovakva sudbina da ih prljavi rat u nasim krajevima nije natjerao da napuste svoj grad.

Srebrenka i Dusko su svoj put zavrsili na groblju u Karlovcu, a ne u svom gradu, kako bi bili blizu Srebrenkinih roditelja koje je ista sudbina natjerala da se skrase u ovom gradu. Pitam se koliko je slicnih sudbina medju nekadasnjim stanovnicima Banjaluke cija je jedina greska bila sto su imali kriva imena. A u Duskovom slucaju cak ni ‘pravo’ ime nije bilo od velike pomoci.