Zasto Banjalucani ne glasaju

Ima tome vec tome poodavno kako sam primio email od jednog naseg uvazenog profesora, sada prognanika kao sto su mnogi od nas, s molbom da pokrenem temu zasto Banjalucani ne glasaju na izborima u rodnom gradu. Obecao sam profesoru da cu temu pokrenuti, planirao sam to uraditi ranije ali me neke druge stvari odvukose na drugu stranu pa evo se javljam tek sada. Mozda se profesor javio u nadi da ce se razviti diskusija ali ja evo unaprijed predvidjam da nece biti puno reakcija. Ove gotovo tri godine od kada ovaj blog zivi je vise nego dovoljno vremena da se osjeti puls nas bivsih Banjalucana protjeranih po svijetu devedesetih a i onih ostalih u gradu. I nije to zakljucak samo na osnovu ovog bloga vec se taj zakljucak moze izvuci prateci i ostala ‘virtualna mjesta’ gdje se Banjalucani okupljaju. Istina je da je veoma mali broj onih spremnih za bilo kakvu normalnu diskusiju ‘glede’ onoga sto nam se desilo a isto tako nisu ni zaiteresirani za ista drugo vezano za bivsi grad pa tako ni za izbore.

Zasto je to tako? Zbog cega smo pasivni? Sta nas je u zivotu tako preokupiralo pa o mnogim bitnim stvarima vezanim za nase zivote i zivote nase djece ne zelimo da pricamo? Mislim, javno. Jer pricanja po kucama i stanovima moram zanemariti. Ona nicemu ne doprinose, cak naprativ, samo nas jos vise odvajaju jedne od drugih.

Razloga ima mnogo. Neke koje cu spomenuti ce izazvati burne reakcije, ali te reakcije nece imati za posljedicu javljanje vec ce okrenuti svoje nezadovoljstvo na pisca ovih redaka. Jer ima toga sto mnogi od nas nisu spremni priznati ni sami sebi a kamo li nekom drugom. A ako to netko javno izrekne onda se sve strelice okrenuti prema toj osobi. Imao sam to vec priliku iskusiti na svojoj kozi i zbog toga me vec odavno nista ne moze iznenaditi.

Dakle, zasto ne glasamo?

Jedan od razloga je sigurno nemogucnost pribavljanja potrebnih papira-glasackih listica, narocito za one koji su daleko od rodnog grada i nemaju nikoga ko bi im mogao u tome pomoci. Evo ja sam pokusao da dobijem glasacke listice preko web adrese koja je oglasavana ali mi ni do danasnjeg dana nista nije stiglo. Mozda je adresa bila pogresna (interesantno, email se nije vratio, znaci netko je zahtjev dobio), a mozda oni koji se bave tim poslom nisu bili previse zaiteresirani da se bakcu slanjem papira nekome ko je tako daleko da ih ne moze sam podici.

Jedan od razloga je i pitanje za koga glasati. Oni koji su ostali vjerni onim istim zivotnim principima iz nekih nasih vremena tesko da mogu naci kandidate koji zastupaju iste zivotne vrijednosti. A glasati za nekoga samo zato sto je musliman ili Hrvat ima malo smisla. Okupljanja u nacionalne torove su za posljedicu imala upravo ovo sto nam se dogodilo: ako ti stado nije bilo dovoljno veliko, pasu si morao traziti na drugom mjestu (pa su tako mnogi zavrsili na ‘pasnjacima’ Amerike).

Ima i onih koji su zauzeti svakodnevnim prezivljavanjem pa ih nekakvi izbori u Banjaluci uopce ne zanimaju. Okrenuti su borbi za puko prezivljavanje i nije im no do kakve ‘demokratije’. A posebno one bosanske.

A ima i onih koje zanima samo novac i uspjeh pa nista drugo ne citaju i nicim se drugim ne bave osim pronalazenjem nacina kako se obogatiti. Za njih je neka tamo Banjaluka jos manje interesantna od onih koji jedva prezivljavaju jer ovi drugi ponekad pomisljaju da bi im povratak u rodni grad bio nekakvo rjesenje za situaciju u kojoj se sada nalaze.

Oni u zapadnoevropskim zemljama, narocito oni u skandinavskim, zbog socijalne politike tih zemalja, gotovo nemaju nikakvog interesa da se angaziraju na izborima u starom kraju jer im je buducnost osigurana i ne moraju se brinuti kako ce prezivjeti kada dodju u penzionerske dane. Njima promjene u rodnom gradu ne znace puno pa su zbog toga mnogi pasivni.

Razloga za nasu nezainteresiranost za izbore sigurno ima jos. Ja sam naveo neke koji su mi pale na pamet a drugima prepustam da se sa mnom sloze ili ne. Ali ima jedna cinjenica koja mi kaze da i kada bi se svi odjednom angazirali i odlucili da ucestvujemo na izborima (sto je u ovom momentu nemoguce jer su rokovi za prijavu za glasanje istekli), nista se ne bi promijenilo. Mislim za one koji su ostali isti svih ovih godina, jer predpostavljma da je uvazeni profesor na njih mislio kada mi je poslao email. Malo je danas onih koji Banjaluku vole onakvu kakve je bila, neopterecenu nacionalizmom, religijom i drugim om-ima koji uz to idu. Velika vecina se okrenula ‘svojima’, i taj grad vide samo kao njihov. Neki su to uradili pocetkom devedesetih, kada su shvatili da ce od toga imati koristi, ali je isto tako veliki broj onih koji su to isto uradili kasnije, mozda iz nekog revolta, mozda kao reakciju na ono sto im se dogodilo, a mozda iz istog razloga zbog kojih su nekada bili pripadnici partije koja je tada bila na vlasti. Jer kako objasniti da bivsi partijski sekretari sada idu u crkvu ili dzamiju, da se danas malo ko vjencava gradjanski, da neki vodeci mladi komunisti, perjanice onog nekadasnjeg drustva sada ‘utvrdjuju’ udaju svoje djece u vjerskim objektima, cak vise puta, i u vise zemalja svijeta, da se odjednom i iznenada ne moze popiti pivo ili casa vina jer to religija ne dozvoljava,… Za one iskrene, postene vjernike sam uvijek imao postovanje, i takvi su u velikoj vecini ostali isti i nisu se promijenili ili okaljali svoj obraz. Za njih je post uvijek bio post, alkohol, alkohol, a covjek, covjek, bez obzira koje vjere i nacije bio. Ali sve ove nagle preobrazbe, sada nakon toliko godina, i sve one price kako im je netko odlazak u crkvu ili dzamiju branio a sada eto mogu slobodno iskazati svoja prava osjecanja, mi govore da nikakvi izbori, ma koliko se onih koji su nekada zivjeli u Banjaluci prijavilo, ne mogu promijeniti nista. To vlast u Banjaluci vrlo dobro zna jer i u njihovim redovima su slicni ljudi, samo sto se mole nekom drugom bogu. Svi mi se trebamo dobro zamisliti nad ovim cinjenicama i pokusati shvatiti cemu ovi nasi postupci vode. Za mene je vec jedno duze vrijeme postalo jasno da sam ostao u malobrojnoj grupi onih naivnih koji su vjerovali u ljude bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadaju ali zivot mi je pokazao da sam bio u krivu. Zbog toga sam siguran da brojnost izlaska onih koji vise nisu u Banjaluci ne mogu promijeniti nista. Jer oni koji bi na takvim izborima eventualno pobijedili bi zastupali samo svoje, a ja toj grupi ne pripadam.

Evo, postovani profesore, ja svoje obecanje ispunih, pa da vidimo reakcije. A mozda bi bilo dobro da i vi kazete koju, jer vas su mnogi cijenili. A ja sam bio samo jedan obican gradjanin jednog grada kojeg vise nema, cije misljenje nije imalo nikakvih uticaja na zivot i politiku koja se u tom gradu vodio/la. A sada to ima jos manje.