Put 'oko svijeta' za 90 dana

Mnogi se od vas vjerojatno sjecaju popularnog filma "Put oko svijeta za 80 dana". Znam da sam ga jos kao dijete gledao i jos uvijek mi je ostao u sjecanju. E, nas dida Dane je ove godine krenuo na svoj ‘put oko svijeta’ kao sto to on zna ciniti cesce zadnjih godina. Istina, dida Dane je na svom putu koristio danasnja prevozna sredstva (avion, autobus), a u svakom mjestu ‘zadrzavanja’ ga je cekao neko poznat. I nije to bas bio put oko svijeta ali za njega, u njegovim godinama, nije to ni tako daleko od toga.

Ove godine je tura obuhvatila Kopenhagen u drzavi Danskoj, posjetu Ziskama u Norveskoj, pa onda posjetu Bosni: Sarajevo, Banjaluka, …. Put nazad je isao preko Zagreba. Kada pomislim sta ga je sve na putu cekalo (presjedanja na svjetskim aerodromima, putovanje autobusom kroz Bosnu, odlazak nocnim autobusom do Zagreba da se uhvati avion za nazad…), prodje me neka jeza: ne bi to bilo lako ni za nekog mladjeg a kamo li za nekoga ko je prevalio osamdesetu.

Prva stanica je bio Kopenhagen i posjeta sinu Kemi i njegovoj familiji. Iz Kopenhagena se ‘skoknulo’ (nekih osam sati voznje) do Ziska u Norvesku, gdje se dida Dane ponovo vidio sa dugogodisnjim prijateljem cika Kusmom i njegovom suprugom Fatimom. Iz Kopenhagena je slijedio let za Sarajevo i posjeta prijateljima Dilki i Salemu, koje je upoznao ovdje u Americi, a koji su se vratili u stari kraj.

Nakon Sarajeva je put dida Danu konacno doveo do grada kojeg je morao napustiti 95-te, kada su i posljednji Banjalucani bili protjerani od tadasnje vlasti. U Banjaluci, gdje se najduze zadrzao, dida je bio redoviti gost baste hotela Palas a obilazio je i ono malo poznatih koji jos zive u Banjaluci. Izmedju ostalog, svratio je do Hamzica, bivsih 'americkih' komsija, koji su se takodjer vratili u stari kraj. Stigao je nas ‘svjetski’ putnik i do Bosanske Dubice, gdje mu zivi sestra.

Slikao je dida Dane tokom puta (a slikali su i drugi), dok mu nije dosadilo. A od slika koje su stigle do Amerike sam izabrao nekolicinu: kvalitet im nije najbolji i nema ih puno, ali ipak dovoljno da se napravi jedan mali album. Bez obzira na ovu cinjenicu, dida Dani se mora odati posebno priznanje: potrudio se da svoj put zabiljezi za razliku od mnogih koji stalno obecavaju ali se nikada ne potrude da obecanje i odrze. A vecini je drago da vide gdje smo, sta radimo, kako zivimo, ali to vazi samo ako se radi o nekom drugom. To sam vec odavno shvatio i prihvatio kao realnost. A da zanimljivog ‘materijala’ ima na pretek znam pozdano, samo mi to u ovom ‘poslu’ da povezem stare poznanike i prijatelje ne pomaze puno.