4R - proslava jedne mature

Proslo je vise od godinu dana od proslave jedne mature a ja se tek sada odlucio da slike objavim na ovim stranicama. Istina, slike sam dobio nekoliko mjeseci nakon okupljanja i u prvom momentu nisam ni razmisljao da ih stavim na blog. Kako je priloga sa druzenja sve manje (inbox mi se puno samo kojekakvim spam-ovima, nigdje priloga za blog), rekoh sam sebi “hajde potrudi se, pripremi ih, mozda ce za nekoga biti interesantne”. Tako nastade ovaj prilog sa zakasnjenjem od vise od jedne godine.

Prosle godine se, dakle, okupila generacija ucenika Tehnicke skole u Banjaluci koja je ‘derala klupe’ od 63. do 67. Sto bi u ono doba rekli 4R, radiotehnicari. Tehnicka skola, nekada poznata i priznata, je godinama brusila kadrove za banjalucku privredu (koje vise nema, a sta je s skolom, ne znam), iako raja iz Tehnike nikada nije imala onaj status u gradu kao sto su to imali gimnazijalci. Razlog mi nikada nije bio jasan, ali bilo je tako. Medjutim, to nama tehnicarima nije smetalo a da u izboru skole i zanimanja nismo pogrijesili potvrdjuju mnogi moji prijatelji i poznanici iz skole koji su se vrlo lako uklopili u nove sredine bez obzira da li se radi o Evropi ili Americi. Sto neko rece: zanat je zanat.

Proslo je, dakle, punih 40 godina, drustvo se okupilo (vecina onih koji su ostali u gradu, uz nekolicinu ‘razasutih’) da se ponovo podsjete na lijepe skolske dane. Znate onu od Desanke Maksimovic, “Od kolijevke pa do groba, najljepse je djacko doba”. Iako sam se nadao da bih mogao ‘skoknuti’ na proslavu, obaveze mi to nisu dopustile. Bila je to sansa da se sretnem sa nekolicinom skolskih drugara koje nisam vidio godinama, gotovo citavu vjecnost. Mozda ce biti prilike, do slijedeceg susreta je ostalo jos samo cetiri godine (naravno ako nekome padne na pamet da organizira proslavu 45. godisnjice).

Posto na proslavi nisam bio, odlucio sam da objavim isjecke iz email-a koji mi je naknadno poslala moja skolska kolegica Saima: original je otisao Dzindicima, neposretno nakon proslave. Ona je to veoma lijepo opisala i iz njenog email-a se moze osjetiti atmosfera sa proslave a i duh jedne generacije koja je zivjela u nekim drugim, sretnijim vremenima. Ja bih jedino primijetio da mi raja na slikama izgleda odlicno: cini mi se kao da se ne radi o sezdesetogodisnjacima (skoro). Ili se to samo tjesim! Dakle, evo Saiminog pisma, uz neka skracenja i moja dodatna objasnjenja u zagradama: