Kod Filipovica u Portlandu

Evo danas nastavka ‘izvjestaja’ o posjeti Portlandu. Dan nakon posjete Lovricima sam se susreo sa jos jednom Banjaluckom familijom: Filipovicima. Kristinu i Suada Filipovica - Ficu (rece mi da ga je u ranom djetinjstvu raja zvala Suto), sam sreo prilikom doceka Nove godine kod Kresa i kada smo kroz pricu dosli do moje posjete Portlandu pao je dogovor da se vidimo. Suad mi je vise puta napomenuo da se obavezno moramo vidjeti i tako je i bilo.

Fico me je pokupio kod Pioneer Square-a u downtown-u Portland-a i nakon voznje od nekih 15-tak minuta stigosmo pred njegovu kucu. Cim sam izasao iz auta primijetio sam da se radi o novogradnji. Bio sam prijatno iznenadjen ovom cinjenicom jer je vecina Banjalucana koje sam imao prilike posjetiti kupila starije kuce (iako znam jos jednog od nase raje koji se odlucio da gradi kucu). U Ficinom slucaju je bilo ocigledno da se radi o kuci koja je izgradjena nedavno. Kasnije kroz razgovor saznadoh da su Filipovici odlucili da prave kucu i rezultat je bio lijep objekat koji je odudarao od tipskih kuca koje se prave u Americi. Odmah sam primijetio da je sve uradjeno veoma pedantno, sto opet nije tipicno za americke prilike. Fico mi objasni da je licno on nadgledao radove i da nije dozvolio da mu americki majstori sfusera kucu na brzinu. Ispricao mi je slucaj kako su majstori morali praviti stepenice tri puta dok ih nisu napravili ‘kako bog zapovijeda’. Cini mi se da masinci pridaju jako puno paznje svakom detalju i da kod njih nema fuseraja, za razliku od nekih u koje ubrajam i sebe.

Dok je vrijedna domacica zavrsavala rucak, prica se opet, kao mnogo puta, okrenula Banjaluci, nekim dobrim starim vremenima, borbi da se snadje u novom kraju, te planovima za buducnost. Pricali bi tako ko zna koliko da se nije moralo nesto i prezalogajiti. Kristina je pripremila obilan rucak a ja sam se, nakon juhe, zakacio za bureke. Bili su to oni nasi poznati bureci kojima ne mozes odoliti. Cak sam morao napraviti i snimak za uspomenu da i ostali vide o cemu se radi.

Poslije rucka opet price, podsjecanja na staru raju, razgovori o djeci. Lejla, Kristinina i Ficina kcer, je sa suprugom, Zlatanom, Sarajlijom, u posjeti roditeljima, dok je sin Nadan bio odsutan. Lejla je zavrsila fakultet (samo da napomenem da je bila najmladji diplomac) ali nastavlja dalje, ganja magistarski. Iako je prvo dijete na putu, to je nije sprijecilo da se i dalje skoluje (a usput takodjer radi) kako bi se mogla upustiti u ove okrutne kapitalisticke vode. Sin Nadan nazalost nije tih dana bio u Portlandu. Kako cujem od Fice, i on studira (Nursing, u Indiana-i), sto me nije iznenadilo. To je gotovo pravilo kod vecine nase raje. Kada ovu cinjenicu poredim sa beznadjem mlade generacije u starom kraju, ne mogu a da ne budem ponosan na nasu mladost. Dok vecina onih koji su ostali u Banjaluci nemaju predstavu sta ih u zivotu ceka (problem ce nastati kada se dodje u 30-te, 40-te a nigdje ni skole ni zanata, a zivjeti se mora), nase mlade generacije koriste sanse koje im ovaj sistem pruza. Kada sam jos saznao da su Lejla i Zlatan vec odavno u svojoj kuci, bio sam jos ponosniji. Ako znamo da mladi u nasem bivsem gradu nemaju ama bas nikakve sanse da se skuce, i pored cinjenice da su nam uzeli gotovo sve a oni lako dosli do onoga sto smo godinama stvarali (sjetite se kako je vecina prodavala sve sto je mukotrpno stekla bud-zasto, samo da se izvuce ziva glava), onda je uspjeh nase raje, a posebno mladih, tim veci.

Nakon popodnevne kavice, zamolio sam Suada na napravim par snimaka u backyard-u, jer moj prilog ne bi bio potpun bez njih. Cini mi se da neki od zaljubljenika u Vrbas nastoje da u starom kraju imaju nesto sto ce ih na to podjecati. Tako mi je i Fico rekao da je fontana (koja jos nije potpuno zavrsena) njegov Studenac, kao sjecanje na onaj izvorni kojeg je tesko zaboraviti. Napravio sam jos par snimaka s prednje strane kuce, a onda smo se pozurili da me Suad odveze do restorana u kojem sam imao veceru s rajom s posla, sto je nasa dugogodisnja tradicija. Uz put smo nasli malo vremena da svratimo do Lejline i Zlatanove kuce ali tamo nisam stigao napraviti niti jedan snimak. To cu ostaviti za slijedeci put, kada me put navede u ove krajeve.

Sa Ficom sam se ponovo vidio na sam dan povratka kuci. Opet smo se nasli na Pioneer Squear-u, a onda me moj domacin odvezao u 23rd SW Street (cini mi se da se tako zove), koja je puna restorana i gdje je zivo u svako doba dana i noci. Ponovo je pala kava (i prica, naravno) a onda me Fico odvezao do aerodrome.

Eto tako sam par dana proveo u Portlandu, lijepom gradu na zapadnoj strani USA, i imao priliku da se sretnem s rajom iz rodnog kraja. Bilo je lijepo, ali je kratko trajalo.

Jos samo da napomenem da sam ono vece u restoranu ostao ‘kratkih rukava’: poruceni steak nije mogao ‘ni politi’ bureku koji je ostao nepojeden jer sam se morao cuvati za veceru. Slijedeci put gresku necu ponoviti.

Po mom starom obicaju sam napravio nekoliko snimaka, da zabiljezim susret s rajom iz starog kraja. Cak sam uspio dobiti jedan Nadanov snimak kako bi familija Filipovic bila na broju.