Boje rodnog grada

Mogu se već smatrati tradicionalnim ljetnja okupljanja Banjalučana nepreciznog naziva 'Dani banjalučke dijaspore'. Peta je godina kako se u danima jula sastanu povratnici, prolaznici, starosjedioci, ali i gosti čije srce još uvijek kuca, rekao bih, u ritmu iščezle Sahat kule. Ove godine sam otputovao tako da nisam čak ni iz prikrajka pratio Susret, nisam ni slušao poeziju u prpošnom dvorištu pjesnikinje Nasihe što sam ranije redovito činio. Uskratio sam si iznenadne susrete sa poznatim licima, premotavanja starih filmova, aktiviranje sjećanja i emocija…

Žao mi je što se nisam vidio ni sa Irfanom Nurudinovićem, Banjalučaninom koji sada živi u Norveškoj. Volio bih da smo popili kaficu i popričali o njegovoj knjizi hronika koja je ovom prilikom predstavljena. Godinama sam se uvjeravao u njegov lični doprinos održavanja visoke reputacije biblioteke Elektrotehničkog fakulteta. Upoznao sam ga još kada je svojom gitarom uz Nandija, Franju P, Haška, Želju Š. i dr. svirao jazz i dobar pop. Njihov bend je formirao ukus ondašnje banjalučke publike, a ja sam shvatio da se iza mirnog Irfanovog lica nalazi jedan istinski gospodin.

Nisam prisustvovao promociji knjige zapisa i sjećanja profesora Nurudinovića lijepog imena 'Boje rodnog grada', ali odmah po povratku u Banjaluku sa zadovoljstvom sam je počeo istraživati onako napreskok. Poželio sam osjetiti kako je Banjaluka nekada bila slatka, jer sam još od prijatelja Lojze doznao da je Irfan sin poznatog slastičara. Doduše, ne saznadoh zašto je banjalučka boza bila najbolja, ali zato otkrih famu o mentol gumenim bombonima. Svojevremeno su ti poželjni bomboni bili preporučeni za poboljšanje glasa tako da ih je Irfan iz očeve slastičarnice često donosio na probe hora.

Tako je čitaočev mozaik zvan 'Ne pjevaj kroz Banjaluku' popunjen još jednim kamenčićem.

Mario