Umjesto Novogodisnje cestitke: Danis Tanovic i Pedja Kojovic pozivaju na akciju
Autor: Danis Tanovic & Pedja Kojovic,
Dani, Sarajevo 2007-12-21
Kada je, s proljeca 2002, uzeo Oskara u ruke i rekao: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu”, svi nivoi domace vlasti utrkivali su se priredjujuci dolaske u Sarajevo proslavljenom bh. reditelju. Danis Tanovic ponovo živi u BiH i s još jednim povratnikom kuci, suradnikom Dana Pedjom Kojovicem, piše o zemlji dimnih bombi, o gradu u kome pred TV kamerama premijer entitetske vlade bez trunke stida promovira osobno bogatstvo, o letargiji u kojoj živimo...
Kada smo se prije nekoliko mjeseci, neovisno jedan od drugog, vratili u Sarajevo, grad u koji smo se obojica još u djetinjstvu nesretno i zauvijek zaljubili, poznanici i prijatelji su nas uporno odgovarali od te odluke, obrazlažuci svoju zabrinutost razlicitim argumentima koje cemo ovdje, umjesto taksativnog navodjenja, a iz poštovanja prema vremenu citaoca, opisati jednom recenicom: Nemojte da vas iznenadi situacija, rekli su, ovdje ništa ne valja, a izgleda da ce biti i gore.
S obzirom da se radi o ljudima koji su i dobro informirani i inteligentni, nije nas iznenadilo kada smo se ubrzo nakon slijetanja na Sarajevski aerodrom našli licem u lice s dvije podjednako poražavajuce opservacije.
Prva, da je državna administracija, odnosno država ili tako amaterski sklepana ili namjerno pokvarena, te da zbog toga jednostavno ne radi. Postoji, naša je, ali ne radi. (Zašto ne stave znak na granici Kreci se ili Inventura?)
Druga je da bosanskohercegovacki politicari vlast i funkcije na koje su izabrani doživljavaju kao svoj privatni biznis i koji svoje poslovne uspjehe više i ne kriju od ociju javnosti, jer se vec nekoliko puta pokazalo da je dovoljno pred nove izbore baciti dimnu bombu (politicka kriza) i time zamagliti gradjanima oci strahom od novog rata.
***
Šetajuci Ferhadijom, u nekoliko navrata smo se, pred najpoznatijim sarajevskim kolporterom (gospodjom koja izvikuje novinske naslove pred tržnicom), našli u cudu, shvativši da niko na ulici, ustvari, više i ne reagira na javno takmicenje za najvecu pljacku državne imovine, koja se od rata naovamo odvija u našoj zemlji i o cemu uporno i pedantno na naslovnim stranama izvještavaju magazini i dnevne novine.
Vidjeli smo, dakle, svojim ocima kako je 17 godina vlasti nacionalistickih partija i njihova potpuna i perfidna kontrola nad kulturnim i javnim prostorom potpuno uništila ne samo kriticku javnost i javni moral nego i ono što smo prije rata zvali kucni odgoj. (Da se zacrveniš kad te uhvate da kradeš, naprimjer.)
***
Vidjeli smo (jer smo i sami tako postupili po savjetu prijatelja) kako gradjani, zbog straha da ne budu opljackani, od svojih bijednih placa ugradjuju celicna vrata na stanove, dok policijski auto danonocno cuva Ferrarija covjeku koji je poreskim organima prijavio godišnji prihod od 1.000 eura.
***
Culi smo i vidjeli premijera Federacije koji se, umjesto da zacepi rupu u zakonu koja omogucava pljacku države, i sam provukao kroz nju ne bi li, valjda, stigao covjeka sa Ferrarijem i koji u televizijskom intervjuu, dok mu novinar nabraja sve što je nelegalno stekao za vrijeme svog mandata, umjesto stida ili barem neugodnosti, pokazuje ponos zbog obavljenog posla. (U nadi, vjerovatno, da ce komšije i prijatelji u rodnom kraju vidjeti kako se on u Sarajevu dobro situirao.)
***
Sve smo to vidjeli, culi ili procitali, ali se nismo ni iznenadili, ni razocarali, ni rastužili. (Postojecu situaciju smo shvatili kao izazov.)
Ono što nas je prilicno iznenadilo je mirnoca s kojom mladje generacije prihvataju sadašnje stanje zdravo za gotovo. Razgovarali smo cesto o tome, sjecali se naše borbe protiv jednoumlja s kraja 80-tih i tražili objašnjenje za današnju letargicnost tinejdžera. (Da im ne daju Prozac u školi?) Razlog je, naravno, sljedeci. Svi oni koji su rodjeni nakon 1985. godine i od tada žive ovdje, nikad u svom životu nisu živjeli u normalnoj državi. Nikad. Oni i ne znaju kako to izgleda živjeti u normalnoj državi. (Politicari su smjenjivani zbog kucice od 60 kvadrata u Neumu. Do 1990. godine, ja nikada na trotoaru u Titovoj ulici nisam vidio parkiran auto ili scenu u kojoj policajac bježi s mjesta dogadjaja.) To znaci da kad vi nekome ko ima 19 godina kažete mi smo nekad ovdje živjeli normalno, on ili ona nemaju pojma o cemu vi govorite. Možda su o tome citali u knjigama ili gledali filmove, ali nisu imali to iskustvo i ne shvataju da može biti drugacije nego što je sada. (Savjet, nažalost, nije adekvatna zamjena za licno iskustvo.)
Ono što nas je, s druge strane, rastužilo su susreti i razgovori s ljudima (uvjerljiva vecina), koje je potpuno osvojio defetizam, depresija i beznadje. Ljudi od kojih bi covjek, ne samo zbog njihovog obrazovanja, talenta i sposobnosti nego i zbog toga što stalno po kafanama pricaju kako je stanje u zemlji grozno i neprihvatljivo, ocekivao da su spremni uložiti svoje vrijeme, energiju i talent i barem pokušati da rade na necemu što bi zaista promijenilo, a ne samo kozmeticki uljepšalo, ovo tragicno psihološko, politicko i ekonomsko stanje. Slušajuci s koliko strasti i cinizma napadaju svaki prijedlog za akciju, osudjujuci ga unaprijed na propast, shvatili smo da oni, ustvari, i ne žele promjene, nego se, de facto, bore da se održi status quo.
Da li je to zbog toga što su oni zahvaljujuci svojim umnim i drugim sposobnostima sebi i svojim porodicama osigurali relativno komfornu egzistenciju (i razvili interesantan psihološki metod pomocu koga neprihvatljivu i groznu bosansku stvarnost ostavljaju pred vratima svojih lijepo dizajniranih stanova kao kaljave cipele) ili zato što im se, u opcem cemeru i jadu, njihov licni uspjeh cini još vecim, mi zaista ne znamo.
Možda je razlog njihove indiferentnosti to što im primitivizam došljaka koji su osvojili grad automatski garantira doživotno clanstvo u jednom od elitnih klubova koji se zovu sarajevska ili gradska ili, jednostavno, naša fina raja. (Oni su se, naravno, intelektualno izdigli iznad diskriminacije na nacionalnoj ili religijskoj osnovi i njihovi kriteriji za podjelu na mi i oni su potpuno drugaciji.)
Možda su se jednostavno umorili od borbe i odustali od ideje Bosna i Hercegovina je država gradjana koji u njoj žive…, ali im je nezgodno da to javno kažu.
Svi navedeni razlozi su po prirodi ljudski (i mi ih, kao pripadnici vrste, prihvatamo).
Ono što je nama neprihvatljivo je sljedece.
Ti lažni Valteri, organizirani u bezbroj malih sekti, koje medjusobno ne komuniciraju zbog djetinjastih ili vec odavno zaboravljenih svadja, svu svoju energiju i inteligenciju troše, ne da bi uradili nešto nego da bi one koji pokušavaju da urade nešto odgovorili od toga. Njihov je prijedlog da se, umjesto da uzaludno srljamo, pridružimo njima u zadimljenim sarajevskim kaficima, odakle se najbolje može gledati kako se oko ranjene Bosne i Hercegovine okupljaju lešinari koji ce, ako se nešto radikalno ne promjeni, uskoro dovršiti svoj, prije 17 godina, zapoceti lov.
***
Danas u Bosni i Hercegovini svako od nas ima pred sobom sljedeci moralni izbor. Ili pasivno posmatrati (biti saucesnik u zlocinu) kako sadašnji politicari vode zemlju u potpunu propast ili podignuti glavu (kao Bosanac na stecku), organizirati se i pokušati uciniti nešto da se to zaustavi.
Nas dvojica smo potpuno sigurni u sljedece; kada bi se hiljade malih svitaca (koji sada usamljeno trepere u bosanskom mraku) udružilo na jednom mjestu, u teglu, osvijetlili bi ovaj sadašnji tamni vilajet i jednom zauvijek otjerali ove vampire prošlosti.
Iako sam u ove praznicne dane planirao da blog ne opterecujem ‘tezim’ temama, nisam mogao da se ponovo ne javim jednim tekstom, ovaj put iz sarajevskih Dana. Ne znam da li je to slucajnos t ili ne, ali u par dana mi pod ruke dodjose dva teksta od ljudi iz umjetnickih krugova koji, svaki na svoj nacin, govore o istoj stvari: o situaciji u Bosni 10-tak godina nakon rata. Oba teksta su toliko bliska mojim razmisljanjima da se ponekad upitam kako je to moguce. Ja, evo, vec godinama zivim van Bosne i dogadjaje pratim jedino preko dostupnih medija. Istina, ima tu i licnih kontakata, ali ipak, jedno je zivjeti zivot u zemlji nasilno i neprirodno podijeljenoj na dva tora, a drugo, pratiti dogadjaje iz daljine, u koliko-toliko lagodnom okruzenjue (koliko zivot izvan rodnog kraja to moze biti) i ne osjecati stradanja obicnog covjeka.
Da stvari u Bosni idu krivim tokom mora biti jasno svakoj postenoj osobi, koja razmislja svojom glavom i ne povodi se za lazima onih koji drze vlast u svojim rukama. Sama cinjenica da je Bosna nasilno podijeljena ne vodi dobru. Iako se onima koji su se svim silama trudili da do podjele dodje moze ciniti da su ostvarili svoje ciljeve, pokazat ce se da su se prevarili. Za sada njihov trud daje rezultate, narocito za neke: za one koji su se obogatili na tudjoj nesreci i sada uzivaju u plodovima svoga ‘truda’. Daleko je, medjutim, veci broj onih koji su izgubili daleko vise, ali to jos uvijek ne shvacaju. Jos uvijek im je vaznije da ih varaju njihovi, nego da imaju pristojan zivot koji su nekad zivjeli kada se nismo dijelili na nase i njihove. Ali doci ce doba kada se nece moci zivjeti od nacionalizma, jer za koru kruha treba nesto raditi i nije dovoljno busati se u prsa. Koliko ce vremena do tada proci ne znam, ali sam siguran da ce se stvari morati mijenjati na bolje, jer sve ostalo vodi u totalnu bijedu.
Problem Pejakovica, Tanovica i Kojovica je sto vecina jos uvijek suti i okrece se sebi i svojima. Pisao sam o tome toliko puta da sam i sam sebi postao dosadan. Jos uvijek su vlastiti interesi vazniji od opceg i ne zelimo da ucinimo nista da stvari koje su nakaradne pokusamo promijeniti ,ako ne drugacije, a ono barem okupljajuci se oko jednog zdravog jezgra koje daje neku nadu, ako ne za nas, a ono barem za buduce generacije. Dokaz tome je i ovaj blog koji nije uspio uciniti nista po tom pitanju, iako sam pokusavao svasta da nas probudim iz ucmalosti.
Neka ovaj danasnji prilog bude jedan mali doprinos nastojanjima Danisa i Pedje da nesto ucine. Ako nista drugo, njihov glas ce cuti barem jos neki koji bi jednog dana mozda mogli postati svici u njihovoj zamisljenoj tegli.
A o Valteru cu jednom drugom prilikom.
Labels: komentari
