Plavi vlak (voz) - nekad i sad

Dok je na vani upekao minus a u kuci toplo (grijanje radi, na srecu, jer za sad nismo ovisni o Rusiji), pratim dogadjaje vezane za inaoguraciju predsjednika USA i pravim paralele kao sto radim svih ovih godina od kada sam zakoracio na tlo Amerike. Barack Obama, prvi crnac predsjednik Amerike putuje vlakom (vozom) od Philadelphije do Washington D.C. Vlak, cini mi se plavi, kao neki koji je nekad davno krstario nasim krajevima, i naravno odmah se jave sjecanja.

Nekada se kretanje jednog plavog vlaka pratilo na TV ekranima (ako smo ih imali) i bila glavna vijest TV dnevnika, a njegov dolazak u neki od gradova bivse Juge izazivao bure odusevljenja medju obicnim svijetom, paniku medju lokalnim politicarima (trebalo se pokazati i dokazati), radost djaka jer su se skole zatvarale i islo se na kolektivni docek, uljepsavanja dijelova grada kojima je uvazeni gost prolazio (sjecam se kako je jednom dio ulice kod Titovog druma preko noci presvucen novim slojem asfalta) i mnogo sto-sta drugog. Bila su to lijepa vremena i sva ta pometnja se cinila nekako iskrenom, bar kod vecine aktera. Vjerojatno su i tada u glavama nekih bila neka druga razmisljanja ali se to nije dalo primjetiti. Svi su disali isti zrak (bar mi se tako tada cinilo) i svatko je htio dati svoj doprinos da se uvazeni gost osjeca kao kod svoje kuce, svako na svoj nacin.

I prije dan-dva sjedim pred TV ekranom i pratim kretanje ovog danasnjeg ‘plavog vlaka’. I ovih dana imam isti osjecaj kao nekada davno. Cini mi se da su svi oni koji su se okupili da docekaju novog predsjednika USA uradili to iskreno i da radost i osmijeh na njihovim licima nisu lazni kao sto je to ovdje u vecini slucajeva. Cini mi se da se u Americi osjeca atmosfera slicna onoj nekada u nasim krajevima, kada su mnogi isli da vide covjeka u kojeg su vjerovali i koji im je davao nadu u neki bolji zivot. USA je danas u stanju u kojem se osjeca potreba za promjenama, i to ne bilo kakvim, vec promjenama na bolje, nakon osam godina ‘vladavine’ covjeka koji je upropastio sve sto se upropastiti moglo. Sjedeci ovako zavaljen u dnevnoj sobi, gledajuci odusevljenje na licima onih koji su dosli da budu dio historije u stvaranju, ne mogu a da se ne sjetim Bosne i situacije u njoj, ma kako se nekima to cinilo cudnim. Dok ovdje u Americi ljudi konacno vide svjetlo na kraju tunela, narodi u Bosni nisu ni svjesni da su u tunelu. A politicari koje su sami birali se trude na sve nacine da ih drze u tom uvjerenju jer im je to garancija da mogu i dalje da uzivaju sve one blagodati koji su si prigrabili na racun bijede drugih.

Gledajuci ovaj danasnji plavi vlak pitam se da li nesto ovako moguce u toj nasoj Bosni. Mozda! Samo ko zna kada! Jer dok se ovdje u skolama, ma kako ih mnogi kritizirali, mladi uce da zive zajedno, da postuju jedni druge i da prihvacaju raznolikosti, dotle se u nasoj Bosni oni na vlasti trude da mlade generacije odgoje u mrznje prema drugima jer to je karta na kojoj se ovih dana, nazalost, u nasim krajevima ne moze izgubiti. Zbog toga ce se na promjene na bolje u Bosni cekati jos jako dugo jer dok god se osoblje vlakova mijenja na granicama koje nikada nisu postojale nema izgleda za bolju buducnost. A zivot bez vjere u bolju buducnosti je zalostan. A jos je zalosnije sto vecina toga nije ni svjesna.