VIS Sjenke

VIS-ovi (vokalno-instrumentalne sastav) su se u Banjaluci pojavile pocetkom sezdesetih, onih godina kada su Beatles-i zavladali svjetskom muzickom scenom. Njihova muzika je bila poticaj mnogima da se otisnu u muzicke vode pa tako ni nas grad nije ostao po strani. Bilo je to doba kada se nije imalo puno ali je u isto vrijeme to bilo doba entuzijazma i odricanja, kada se od nicega pravilo nesto.

Kako sam i sam u to doba uplovio u muzicke vode (istina, nisam se zadrzao dugo, ali onih nekoliko godina je bilo dovoljno da osjetim sve drazi nastupanja na 'daskama koje zivot znace', sto bi rekli pravi umjetnici), evo pokusavam da animiram neke od 'radnih (muzickih) kolega' da se jave kratkim prilogom za ovaj nas blog. Nakon dugog cekanja, konacno docekah ovaj tekst, i par slika, poslatih od mog dragog prijatelja Mire Stefanca, s kojim sam proveo nekoliko lijepih godina svirajuci po Banjaluci i okolini. Rezultat je to naseg nedavnog susreta u Zagrebu. Iako znam da mu pisanje nije jaca strana (sam mi je rekao da se mnogo prijatnije osjeca za bubnjevima nego za tastaturom kompjutera) odvojio je vrijeme te me obradovao ovim tekstom, uz par slika koje sam 'spremio' u ovaj mali album.

1964 g. upisao sam se u Ekonomsku skolu gdje sam se upoznao s kolegom Jovom Tomicem s kojim sam i sjedio u istoj klupi. Pred praznik 29. Novembar iste godine kroz razgovor sa Jovom doznajem da on svira u jednom bendu i da ce imati probe preko praznika, obzirom da se cijelo ljeto nisu sastajali. Posto sam ja u VIII razredu imao priliku pribliziti se bendu SIBENCANI na skolskoj priredbi u Sibeniku gdje sam zavrsio osmogodisnju skolu, ja sam jednostavno morao postati bubnjar jer sam poludio za bubnjevima na prvi susret s njima. Bubnjar u Sibencanima je bio Nikica Sprljan koji me je odusevio, a vecina benda je bila i okosnica grupe MI. Zamolio sam kolegu (druga) Jovu da me povede na probu jer sam mu se predstavio kao da sam bubnjar a oni ga nisu imali.

Proba se odrzala kao i svaka naredna u Novoseliji kod ritam gitariste Osmana Karahusica (Hareta).

Napredovalo se dosta brzo. Instrumente nismo imali. Gitare su bile akusticne sa postavljenim magnetima a radio aparati su bila pojacala. Bubanj nam je napravio Hasan (Haretov brat) od sita za brasno presvučen junecim drobom (dobos). Prvu postavu smo sacinjavali: Mithat Kartal (Pican) solo gitara, Osman Karahusic (Hare) - ritam gitara i Miroslav Stefanac – bubnjar. Tako smo zapravo nas troica i bili osnivaci VIS-a SJENKE. Pomenuti Jovo – bas gitara je odustao od svirke. Volje nam nije nedostajalo tako da smo vec za docek 1965 bili spremni. Svirali smo docek u vatrogasnom domu u Kotor Varosu zajedno sa Los Muchachosima i harmonikasem Insanicem i njegovom zenom kao pjevacicom (narodnjaci).

Slijedile su stalne probe, 2-3 tjedno a samim tim i povremene svirke. Buduci da smo bili nepoznati trudili smo se svirati bilo gdje samo da se svira i bude vidjen. Medju prvim svirkama je bila igranka u motelu u Novoseliji. To nije dugo trajalo tako da se trazilo dalje. U gradu je bilo dosta mjesta gdje su se organizirale igranke (Uciteljska skola, Tvornica duhana, Tvornica obuce, Dom Gornji Seher, Ferijalni dom na Sehitlucima-BRIONI itd).

U to su vrijeme bendovi koji nisu bili poznati obilazili plesnjake i slusali svirke bendova koji su svirali i skidale su se finese, a sto je najbitnije, zicalo se od tih bendova da ti dopuste da odsviras sa svojim bendom nekoliko skladbi sto bi doticni bendovi rado i ucinili (ako se nisu osjecali ugrozenima). Tako smo se mi predstavljali publici koja nije ni znala da postojimo i izlazili iz anonimnosti.

Posto smo se nas trojica ustalili i uhodali morali smo rijesiti problem nedostatak jednog clana. Falio nam je stalni bas gitarista. Problem smo rijesili primanjem u bend Zeljka Kosanovica mog druga iz osnovne skole. Tad smo bili kompletni i upornim radom doveli bend u dobro stanje. Tada dobijamo priliku da sviramo u bifeu Narodnog Pozorista. Tu smo svirali nakon svake premijere, kao i na zabavama i svecanostima, te za doceke Nove godina. Prilozena slika je upravo sa jedne od tih svirki.

U bendu je tokom vremene dolazilo do personalnih promjena ali smo ja i Hare bili stalni. Vise se ne sijecam svih imena i vremena kad je tko bio u bendu. Kroz bend su prosli: Ido (ne znam prezime), Djemil iz Sehera, Osmancevic Suad – Sule, Hodzic Zlatko – Toni, Milan Komljenovic – Co. Zao mi je sto se ne sijecam i nekih drugih momaka koji su bili od pomoci u datom trenutku. Neka mi oproste zbog toga, godine cine svoje.

Drugi stalni angazman nam je bio u motelu BRIONI u Gornjem Seheru, ljetne svirke – igranke na terasi. Zaradjivalo se toliko da smo nakon svake svirke zavrsili kod Rahmana u slasticarnici Minjon gdje smo uredno istu i ostavili.

Istovremeno po primitku Zeljka Kosanovica u bend, prikljucili smo se i KUD-u Vaso Pelagic. Tu smo se udomacili i samim tim stekli odlicne uvjete za probe i nastupe. Tada je nekako u bend dosao i autor ovog bloga pa ce mozda on dodati nesto.

VIS Sjenke je organizirao gostovanja po okolnim mjestima: Vrbanja, Celinac, Kotor Varos, Skender Vakuf, Kljuc, Sanski Most itd. Na bliza odredista se islo na biciklima a na paksicu su se nosili instrumenti. Uz bend je uvijek islo desetak prijatelja benda koji su pomagali u svim situacijama. U takvim okolnostima je uvijek bilo ludih i nezaboravnih situacija. Jednu takvu dobro pamtim: na povratku sa svirke iz Vrbanje u kasne sate, zezajuci se, nekolicina od nas je kod krizanja za motel ADA sletila s ceste u kukuruze. Najdalje je odletio Hare te uz viku trazio svoje pojacalo koje je nestalo u tami. Dakako da smo ga ubrzo uz histerican smijeh i zajebanciju nasli a Haretu sam prisio od tada i nadimak (kuruzar). Takvih je situacija i mnogih drugih bilo u izobilju tako da ih nije moguce sve navesti.

Bit ce mi jako drago ako se netko od aktera Sjenki javi i podsjeti na izostavljeno (zaboravljeno ili preskoceno).

Pozdrav

Miro Stefanac – Stef


Evo da i ja dodam malo, iako je Miro ovo sve lijepo ispricao tako da ce moj dodatak mozda biti ponavljanje. Istina je da sam i ja jedno vrijeme bio clan VIS-a Sjenke. Iako sam s Mirom svirao godinama, istoriju (nadam se da sada nisam pogrijesio i da me nece nitko ispraviti zbog varijante) grupe nisam znao tako da je ovo prvi put da je 'cujem'. Da, bila su to lijepa vremena. Mozda je to zbog mladosti a mozda smo bili drugaciji, neoptereceni stvarima koje nas sada opterecuju.

Da pocnem pjevati u bendu nagovorio me moj skolski kolega Zeljo. Isli smo u isti razred u Tehnickoj skoli, pa kako sam za vrijeme skolskih pauza stalno pjevusio (u to doba sam znao sve hitove, posebno one od Beatles-a), Zeljo me nagovori da odem s njim na probu benda ciji je on bio clan. Prvu 'probu' sam imao u jednoj kuci u Novoseliji, tamo gdje je okretao autobus, poznata jedinica (Novoselija-Trapisti). Bila je to kuca Haretova, cije pravo prezime saznadoh tek iz Mirinog pisanja. Eto, takva su to bila vremena, nije nam bilo bitno kako se ko zove. Bili smo jednostavno raja i nista vise. Sjecam se Hareta koji je bio zadovoljan onim sto je cuo i tako ja postah 'vokalni solista' VIS-a Sjene a da to ni u snu nisam mogao sanjati. Uvijek sam mislio da je za pjevanje potrebno imati poseban talenat a ja sebe nisam ubrajao u te sretnike.

Sjecam se jos nekih dogodovstina iz tog doba: jednog od prvih nastupa (na igranci tada popularnih Uragana koji su svirali u sali Rudi Cajaveca), kada nam je omoguceno da 'otprasimo' par pjesama, svirki u Narodnom pozoristu (Mirin otac Zlatko je bio glumac pa nam je to bila veza za svirku), a svakako mi je u trajnom sjecanju ostao prvi 'javni nastup' u ferijalnom domu Brioni u Gornjem Seheru. Bilo je tu treme, bilo je i par gresaka, ali, sve u svemu, sve se dobro zavrsilo.

Tako sam i ja postao clan banjalucke muzicke scene, istina ne tako poznat kao neki drugi, ali mi je to omogucilo da se godinama druzim s ljudima ciji je posao bio da zabave banjalucku mladez u vremenima kada je malo ko imao gramofon, televizija je jos bila u povojima, a Internet, iPod, mp3 i mnogo toga tek daleka buducnost. Sa Sjenkama sam svirao dok se Zeljo, Miro i ja nismo odvojili (tako je to oduvijek bilo u muzickim krugovima) i udruzili sa nekim clanovima VIS-a Karavan: tako su nastali VIS Usamljeni o kojima sam vec ranije napisao par rijeci.

O tim lijepim vremenima i dogodovstinama vezanim za svirke i oko svirki bi se mogle napisati knjige. Neka ovo bude skorman prilog sjecanjima na ta vremena kojih se vrijedi podsjetiti. A nekoliko fotografija razlicitih postava VIS-a Sjenke (istina je da me nema na njima) mozete vidjeti u ovom malom albumu. Zadnje dvije, na kojima se nalaze clanovi grupe nakon naseg odlaska je poslao Hare koji sada zivi u Hrvatskoj (cini mi se u Rijeci). Neke od osoba na slikama poznajem, dok mi je vecina potpuno nepoznata.