Back to YU - Zagreb

Prilozi sa putovanja starim krajevima se polako blize kraju. Oteglo se brate. Mislio sam da necu ‘dobaciti’ ni do polovine novembra a evo blizi se Nova godina i jos ima materijala.

Jedan od gradova na tom putu je bio i Zagreb, glavni grad Hrvatske. U Zagreb sam dolazio godinama, jos od ranog djetinjstva, a jednu godinu sam proveo u njemu kao izbjeglica. Posjete iz djetinjstva su mi jos uvijek u sjecanju. Bilo je to u doba kada se uglavnom putovalo vozom (vlakom, da se neki ne naljute) a za mene je to bilo veoma jeftino, ponokad besplatno (neki ce se sjetiti povlastica koje su imali zeljeznicari i njihove familije, cini mi se da se karta zvala K-15?) jer mi je otac radio na zeljeznici. Tada sam znao sve i jednu zeljeznicku stanicu izmedju Banjaluke i Zagreba jer sam vecinu vremena proveo sjedeci kraj prozora, posmatrajuci zeljeznicke stanice i ljude koji bi izlazili u i ulazili iz voza.

Kada bi se priblizavali Zagrebu, na pamet su mi padale pjesme o gradu. Sjecam se dviju, mislim da je obe pjevao pokojni Ivo Robic (i obe su bile izvodjene na poznatom Zagrebackom festivalu zabavne 'glazbe'). Rijeci jedne idu cini me se ovako: “Vracam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save, vracam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare…”, a druga je pjevala o golubovima na, tada, Trgu Republike. Glavni kolodvor i njegovu okolinu sam poznavao veoma dobro jer je jedno vrijeme jedan od moje brace stanovao u blizini. Sjecam se i trgovine u ulici Proleterskih brigada (novo ime ne znam), gdje sam kupovao cokoladice u kojima su se nalazile slike nogometasa. Obicno bi u Zagrebu nasao neke slicice koje nisam mogao naci kod nas pa mi je to bila sansa da se pravim vazan kada se vratim nazad u Banjaluku sa slikama koje drugi nisu imali.

Sjecam se i mnogih drugih detalja iz tog doba. Na Trgu Republike, na kojem su se nekada mogla voziti auto, je bio popularan milicioner, nase gore list. Cini mi se da se zvao Meho! Njegovo usmjeravanje saobracaja bi privlacilo veliki broj znatizeljnih posjetilaca grada. Kako su mi braca i sestre studirali u Zagrebu (Banjaluka tada nije imala niti jedan fakultet a Sarajevo nekako nije bilo tako blizu), upoznao sam mnoge krajeve grada: od Jurisiceve u centru grada, preko Basaricekove na gornjem gradu, Knezije, studentskih domova (Mosa Pijade) kod ‘dzamije’ (Trg Zrtava fasizma), onog u blizini rijeke Save (ne sjecam se imena), restorana i kina u Studentskom centru, Cvjetnog trga, trznice, Kvaternikovog trga, Maksimira i stadiona Dinama (na koje sam gledao par utakcmica Dinama i Crvene Zvezde)…

U Zagrebu sam se sa familijom ponovo obreo 93-ce, ovog puta u sasvim drugoj ‘ulozi’. Bili su to izbjeglicki dani, kada se trazilo nacina da se prezivi. I iz tog perioda se sjecam dosta toga. Prokrstario sam grad od jednog kraja do drugog, nekada putujuci par sati koristeci autobuse i tramvaje. Bilo je to neko cudno vrijeme kada covjek nije obracao paznju na njegovu ljepotu jer za to nije imao vremena.

Posjete Zagrebu u ovo poslijeratno doba su nesto drugo. Sada na grad gledam drugim ocima i zapazam stvari koje nekada nisam zapazao. Pri svakoj posjeti uocavam koliko je novaca i napora ulozeno da se starim zgradama vrati nekadasnji sjaj. Neke od tih gradjevina su me odusevile: fasade koje nekada nisam uopce primjecivao sada blistaju svojom ljepotom. Ima u Zagrebu jako mnogo novih naselja, modernih gradjevina, ogromnih trgovackih centara (kojih ovdje u Americi imamo napretek) ali sve to na mene ne ostavlja gotovo nikakav dojam. Nesto od onoga sto sam zabiljezio kamerom tokom ovogodisnjeg kratkog boravka sakupio sam u ovaj mali album. Znam da ima onih koji vole da se podsjete na neka mjesta iz bivse Juge pa makar se ne radilo o Bosni. Jer za mnoge od nas sve je to jos uvijek jedan zemlja, ma kako bila podijeljena.