SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, December 15, 2008

Walking in My Shoes

Hello I'm Andrej. I was born in Germany on the second of December 1995. My parents are from Bosnia. I don't know much about Bosnia because I only visited Bosnia during my first 4 years of my life which I lived in Germany.

I do speak Bosnian though my mum says I speak Croatian, and my best friend says he speaks Serbian, but I know every word they say which means we all speak the same language. We just call it something different. Most of former Yugoslavia's countries spoke the same language before they separated where they changed the name of one language to three. To me this looks like my parents speak 2different languages, but before the divorce they both spoke the same language and I understand both languages before and now.

The shoes which I put on and wear can be one of my mother and one of my father, one of Croatian one of Bosnian, but on my legs they are my shoes and they are together and only I can wear them and take them where I want.

I've told a bit about me and my family, but in the end I'm not Bosnian, Croatian or German I am Andrej and that's it.

PS. Ako neko slucajno upita koji je to NAS jezik, njemu pomoci nema. To pitanje sam mnogo puta cuo i pitcu nikad nisam uspjeo objasniti da taj novi, njegov jezik je bio dio od toga naseg zajednickog jezika. Nije mu bilo ni bitno sto to isto pitanje ne bi postavio 2,3,5 … godina ranije. Da su ti novi jezici pa i njegov sa svim slicnostima i razlikama bili samo potskupovi onog naseg jezika. Koji smo svi razumjeli, dok smo htjeli razumjeti. A kad nismo, eh. Pocelo se insistirati jel tisuca il hiljada, mineralna il kisela, otrgnuto od onoga sto je pisac htio reci. Postalo je bitno da se ne razumijemo. Sto je daleko lakse nego, bar pokusati razumiti druge.

Andrej i Vjeko

Labels:

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Dragi Vjeko, iznenadio si me i obradovao svojim javljanjem. Samo nastavi! Ide ti vrlo dobro!

Srecom, nisam prestala putovati i uzivam u ljepotama prirode. Ove godine sam vise putovala izvan Hrvatske, a krajeve koje sam obilazila u mojoj domovini, vec sam opisala.
Svojim prilozima sam zeljela podsjetiti vas na dio bivse nam zajednicke drzave i to onaj dio za koji pretpostavljam da vas vezu lijepe uspomene.
Drago mi je da su ti se prilozi svidjeli. Hvala.
Iduce godine cu putovati vise po Hrvatskoj, pa ce biti i priloga.

Pisati o ratnim dogadjanjima, nemam potrebu, sve sam vec rekla, a ponavljati se ne zelim.
Nisam zaboravila, niti necu, a da li sam oprostila - pitam se?
Previse je krivih za ucinjeno zlo, bilo bi to previse mrznje.
S njom u srcu ubila bih sebe, a slijedila «njihov» put.
Moj put nije mrznja.
Ali nije ni suzivot.

Srdacan pozdrav, Natasa

Monday, 15 December, 2008  
Blogger co said...

Iako Vjeko rece da vise voli one priloge za koje nije bilo komentara, nisam mogao a da se ne oglasim.

Lijepo je ovo Andrej napisao, nema sta. Djeca znaju biti mnogo pametnija od nas starijih a dokaz ove tvrdnje je upravo Andrejev tekst. Ja bih ovome dodao jedan Djokin stih iz pjesme “Sevdalinka”:

Nekad smo se bratimili po pogledu,
Sluteci da isto sanjamo,
I bogu je prosto bilo,
Krstimo l' se ili klanjamo.

Samo, problem je sto je malo Andreja, a puno je vise onih drugih koje truju nacionalizmom i koji ovo o cemu Andrej pise ne razumiju.

Monday, 15 December, 2008  

Post a Comment

<< Home