U Banjaluci kod Kosanovica
Kada sam se vratio iz posjete starom kraju mislio sam da cu o susretima i dogadjanjima napraviti par priloga i to ce biti to. Evo usao sam u decembar a ja jos uvijek pripremam slike i stavljam utiske na papir i jos uvijek nisam blizu kraja ‘opusa’.
U Banjaluci sam ovaj put konacno uspio provesti par sati s jednim prijateljem s kojim me vezu mnoge lijepe uspomene iz skolskih dana a i iz dana moga ‘umjetnickog djelovanja’ ako to tako mogu nazvati. Zelju Kosanovica sam upoznao u Tehnickoj skoli gdje smo isli u isti razred a to poznanstvo se pretvorilo u prijateljstvo koje evo traje do ovih dana. Istina je da se jos tamo negdje od prije rata nismo vidjali tako cesto kao sto je to bilo u onim srednjoskolskim i studentskim danima a posljedice rata su druzenje gotovo potpuno prekinuli. Ovaj put je pao dogovor da se vidimo pa kud puklo da puklo.
Kao sto rekoh, Zeljo i ja smo kolege jos iz Tehnicke skole a on je glavni krivac sto sam jedan dio svog zivota proveo ‘pod reflektorima’ baveci se muzikom u ona vremena kada su Beatles-i vladali svjetskom muzikom scenom. Zeljo se u to doba vec odavno bavio muzkom, svirajuci gitaru u grupi Sjene (o kojoj cu, nadam se, uskoro imati prilog napisan iz prve ruke) u doba kada su elektricne gitare bila nesto novo, gotovo revolucionarno (sjecate se Shadows-a, Duane Edi-ja?). Istovremeno je bio clan poznatog tamburaskog orkestra KUD Pelagic.
Muzika nas je zblizila i od dana kada sam zaplovio u te vode s Zeljom sam provodio mnogo vremena: bila da se radilo o vjezbanju za nastupe, bilo da je u pitanju bio nekakav Zeljin ‘biznis’ (u cije se vode Zeljo upustio veoma rano), bilo da smo svirali na igrankama i koncertima. Iz tog doba, pored zajednickog nastupanja sa grupama Sjene, Usamljeni i Amori, u sjecanju su mi ostale Zeljine ‘pustolovine’ s autom Ami 8. Stigli bi s njim svagdje, a putovanja su uvijek trajala mnogo duze nego sto je bilo planirano. Kada bi s Zeljom sjeo u auto nikada ne bi znao kuda ce te put odvesti. Sjecam se kada smo jednom, negdje tamo sredinom sedamdeseti, odlucili da odemo na Krk da u miru pripremamo ispit iz predmeta Elektromagnetika (oni iz moje generacije znaju o cemu govorim). Put na je odveo prvo u Zagreb, pa smo onda skoknuli u Viroviticu, pa tek odatle se zaputili na Krk. Od ucenja nije bilo nekakve velike koristi ali zato se sjecam da smo odatle jadranskom obalom produzili do Sibenika i hotela Solaris na Elektrijadu (susret studenata elektrotehnickih fakulteta) koja se tih dana odrzavala u tom gradu. Odatle smo nastavili prema Splitu i Plocama i nazad preko Mostara i Makljena nazad u Banjaluku. Bilo je to doba kada se imalo vremena na pretek a nedostatak para se nekako nije osjecao.
I ovaj susret s Zeljom je imao slican rasplet. Zeljina supruga Slava (nasa zajednicka skolska kolegica iz Tehnike) je bila glavna u dogovaranju susreta. Dogovor je pao da se vidimo uvece oko 8 ali je planove promijenio Zeljin put i problem s autom na povratku kuci. Tako se nase druzenje umjesto u 8 pomjerilo za 9:30 ali posto slijedeci dan nismo imali nekih cvrsto dogovorenih obaveza to nas nije omelo da se nadjemo.
Vece je proslo u uobicajenom razgovoru kada se prijatelji sretnu nakon dugo vremena: sta ima novo, kako su djeca, kako se zivjelo i prezivljavalo ova sva vremena… Vrijeme je brzo proteklo uz vino i tortu koju je Slava pripremila.
Po obicaju sam napravio par slika pa za one koje one mogu zanimati evo ih u ovom malom albumu.
U Banjaluci sam ovaj put konacno uspio provesti par sati s jednim prijateljem s kojim me vezu mnoge lijepe uspomene iz skolskih dana a i iz dana moga ‘umjetnickog djelovanja’ ako to tako mogu nazvati. Zelju Kosanovica sam upoznao u Tehnickoj skoli gdje smo isli u isti razred a to poznanstvo se pretvorilo u prijateljstvo koje evo traje do ovih dana. Istina je da se jos tamo negdje od prije rata nismo vidjali tako cesto kao sto je to bilo u onim srednjoskolskim i studentskim danima a posljedice rata su druzenje gotovo potpuno prekinuli. Ovaj put je pao dogovor da se vidimo pa kud puklo da puklo.
Kao sto rekoh, Zeljo i ja smo kolege jos iz Tehnicke skole a on je glavni krivac sto sam jedan dio svog zivota proveo ‘pod reflektorima’ baveci se muzikom u ona vremena kada su Beatles-i vladali svjetskom muzikom scenom. Zeljo se u to doba vec odavno bavio muzkom, svirajuci gitaru u grupi Sjene (o kojoj cu, nadam se, uskoro imati prilog napisan iz prve ruke) u doba kada su elektricne gitare bila nesto novo, gotovo revolucionarno (sjecate se Shadows-a, Duane Edi-ja?). Istovremeno je bio clan poznatog tamburaskog orkestra KUD Pelagic.
Muzika nas je zblizila i od dana kada sam zaplovio u te vode s Zeljom sam provodio mnogo vremena: bila da se radilo o vjezbanju za nastupe, bilo da je u pitanju bio nekakav Zeljin ‘biznis’ (u cije se vode Zeljo upustio veoma rano), bilo da smo svirali na igrankama i koncertima. Iz tog doba, pored zajednickog nastupanja sa grupama Sjene, Usamljeni i Amori, u sjecanju su mi ostale Zeljine ‘pustolovine’ s autom Ami 8. Stigli bi s njim svagdje, a putovanja su uvijek trajala mnogo duze nego sto je bilo planirano. Kada bi s Zeljom sjeo u auto nikada ne bi znao kuda ce te put odvesti. Sjecam se kada smo jednom, negdje tamo sredinom sedamdeseti, odlucili da odemo na Krk da u miru pripremamo ispit iz predmeta Elektromagnetika (oni iz moje generacije znaju o cemu govorim). Put na je odveo prvo u Zagreb, pa smo onda skoknuli u Viroviticu, pa tek odatle se zaputili na Krk. Od ucenja nije bilo nekakve velike koristi ali zato se sjecam da smo odatle jadranskom obalom produzili do Sibenika i hotela Solaris na Elektrijadu (susret studenata elektrotehnickih fakulteta) koja se tih dana odrzavala u tom gradu. Odatle smo nastavili prema Splitu i Plocama i nazad preko Mostara i Makljena nazad u Banjaluku. Bilo je to doba kada se imalo vremena na pretek a nedostatak para se nekako nije osjecao.
I ovaj susret s Zeljom je imao slican rasplet. Zeljina supruga Slava (nasa zajednicka skolska kolegica iz Tehnike) je bila glavna u dogovaranju susreta. Dogovor je pao da se vidimo uvece oko 8 ali je planove promijenio Zeljin put i problem s autom na povratku kuci. Tako se nase druzenje umjesto u 8 pomjerilo za 9:30 ali posto slijedeci dan nismo imali nekih cvrsto dogovorenih obaveza to nas nije omelo da se nadjemo.
Vece je proslo u uobicajenom razgovoru kada se prijatelji sretnu nakon dugo vremena: sta ima novo, kako su djeca, kako se zivjelo i prezivljavalo ova sva vremena… Vrijeme je brzo proteklo uz vino i tortu koju je Slava pripremila.
Po obicaju sam napravio par slika pa za one koje one mogu zanimati evo ih u ovom malom albumu.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home