Treci rodjendan

Dugo sam razmisljao sta objaviti danas: neki ‘normalan’ prilog ili napisati nesto samo za ovu priliku. Razlo: tri pune godine od prvog priloga objavljenog decembra 2005. Odlucio sam se da napisem par rijeci jer ipak se radi o malom jubileju. Tri godine nije malo, posebno ako se tome doda podatak da je do sada objavljeno oko 950 priloga a broj objavljenih slika ne mogu ni priblizno pogoditi.

Kada sam se upustio u ovu avanturu mislio sam da pripremiti jedan prilog dnevno nece biti tesko, posebno ako se u projekt ukljuci vise ljudi. U oba slucaja sam bio u krivu: jedan prilog dnevno je ogroman posao a broj onih koji su se ukljucivali je bio znatno manji nego sto sam ocekivao. Ako se tome doda cinjenica da su prilozi postajali sve duzi i duzi, a broj albuma i slika u njima sve veci, posao pripremanja bloga je postao gotovo cjelodnevni posao. Mnoge druge stvari su ostale zanemare jer je jako puno vremena provedeno tipkajuci priloge i pripremajuci fotografije umjesto da se radi nesto drugo sto bi bilo korisnije a i sto ne bi izazivalo kontraverze kao sto se desavalo s nekim od priloga. Bilo kako bilo, evo izdrzao sam tri godine i smatrao sam da je to vrijedi zabiljeziti.

Mnogo puta sam razmisljao o odustajanju, posebno kada bih se razocarao malim odzivom posjetilaca i aktivnih suradnika jer sve ovo sto radim ne bi imalo smisla ako ne bi bilo onih koji bi navratili da vide sta ima novog ili koji bi se ukljucili svojim prilozima i komenatrima. Tako je bilo i nedavno, nakon povratka iz starog kraja. Iako sam prije puta bio donio odluku da se polako povucem u mirovinu, na putu sam napravio veliki broj slika za koje mi je bilo zao da ih i drugi ne vide. Posebno sto sam bio odusevljen ljepotom onoga sto sam vidio u nekim od mjesta na mom putu. A sreo sam i neke prijatelje koje nisam vidio godinama i koji se nisu pojavljivali na ovim stranicama. Mislio sam da ce biti ‘materijala’ za jedno mjesec dana a evo jos uvijek imam desetak priloga koji cekaju za objavu.

Cesto me je u mojim dilemama nastaviti ili ne omeo neciji email, javljanje osoba koje su me ohrabrivale da ustrajem, ili pak pisma iz kojih je bilo vidljivo da nekima ovo sto radim znaci mnogo vise nego sto sam to predpostavljao. Sve to bi mi dalo snage da nastavim iako mi je jasno da je ovakav tempo gotovo nemoguce odrzavati. Tako sam evo ipak izdrzao pune tri godine, uz naravno podrsku nekolicine suradnika kojima se posebno zahvaljuje. Danas ne bih htio nikoga posebno imenovati da ne bi bilo ljutnje ako bih koga ispustio a oni najvrijedniji koji su shvatili sta sam htio ovim blogom postici to znaju i sami.

A da ne bi ispalo da stalno kukam, evo i dokaza (slika) da se nadje vremena i za odmor. A ja, to je vecini poznato, sve ono sto objavim dokumentiram slikom ili slikama koje potrvdjuju da je ono o cemu se na ovom blogu prica istinito.