SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, December 01, 2008

Ostajte ovdje

Cudan smo mi narod i cudni su nasi odnosi prema vrijednostima iz nase kulturne bastine. Dok ovdje u Americi od nicega prave historiju, mi bogato historijsko nasljedje u tren oka pretvaramo u prah. Znamo sta se desilo u nasem gradu u nedavnoj proslosti a slicnih dogadjanja je bilo i u drugim krajevima, negdje vise, negdje manje.

Kada smo jesenas posjetili Mostar, pored starog mosta i carsije, posjetili smo jedan mali parkic koji je na neki nacin usko vezan sa tom istom starom carsijom. Htjeli smo da vidimo kako to mjesto izgleda ovih dana poznavajuci ga iz nekih drugih, boljih vremena. Posjetili smo mali park u kojem se nalazi spomenik jednom od najpoznatijih bosanskih (ups, morao sam reci srpskih, jer bosanskih nema!) pjesnika, Aleksi Santicu. Mislim da nema onog iz moje generacije koji za Santica i njegove pjesme, Eminu i Ostajte ovdje nije cuo. Ucili smo o Santicu u osnovnoj i srednjoj skoli, a Emina se pjevala (i pjevat ce se) od kada znam za sebe. Za Eminu su cak mnogi mislili da je narodna pjesma, sevdalinka, toliko je postala dio jedne kulture da greska nije iznanedjenje.

Park smo nasli brzo, na nekoliko minuta setnje od stare carsije. Spomenik je jos tu, nije unisten, ali mjesto izgleda nekako zalosno. Na prvi pogled je vidljivo da se parku ne posvecuje potrebna paznja. Klupe su neuredne, zapustene, sve je nekako zanemareno ako se poredi sa starim mostom i carsijom koji blistaju svojom ljepotom i uredjenoscu. U parku se vrzmao nekakav pjanac, drugih posjetitelja nije bilo.

Pisao je Santic ljubavne pjesme ali je pisao i o patnjama naroda svoga vremena. Njegova pjesma Ostajte ovdje u ova ruzna vremena ima posebnu vrijednost. Za razliku od odnosa nasih komsija, poznanika i prijatelja tokom ne tako davnih ratnih godina, Santic je osjecao potrebu da iskaze svoje neslaganje i zal za sudbinom njegovih komsija muslimana, koji su se odseljavali u Tursku tamo jos davne 1918 kada je nova vlast stigla u ove hercegovacke krajeve. Sudbine slicne, a reakcije? Pricajuci sa nasim ljudima, poznatim i nepoznatim, protjeranim sa svojih ognjista devedesetih, shvatio sam da ih je od svega najvise razocala upravo ravnodusnost dotadasnjih komsija, prijatelja i poznanika prema njihovoj sudbini. Rijetki su oni koji su se udostojili da barem kazu da im je zao za zlo koje nam se desilo a mnogo je vise onih koji su to zlo prihvatili i cak postali njegov dio. A o nekim Santicevim kolegama po ‘struci’ je bolje ne govoriti jer su upravo oni bili perjanice u kreiranju politike koja je prosula zlo po prostorima bivse Jugoslavije.

Da je Santic bio iznimka, da je pripadao grupi posebnih, a da takvi danas ne uzivaju posebnu popularnost pokazuje i cinjenica da njegovu knjigu poezije nismo mogli naci niti u jednoj knjizari njegovog rodnog grada. Cini se da ga tamo ni jedni ni drugi ne trebaju. O knjizarama u drugim gradovima van Bosne nema potrebe niti govoriti jer Santic za one, na primjer u Zagrebu, gotovo da ne postoji. Cak ni u Banjaluci nije moguce naci knjigu koja bi bila citljiva svima jer mnogo onih iz ove nove generacije koji odrastaju u inostranstvu imaju veze sa cirilicom koliko i sa nekim drugim svjetskim pismima. Tako smo ostali bez ove knjige a htjeli smo je pokloniti nasoj kcerki da je podsjeti na stari kraj i njegove vrijednosti kada jednog dana pozeli da sazna nesto vise o prostorima sa kojih potice.

Za one mladje koji o Santicu nisu culi ili znaju vrlo malo kopirao sam stihove pjesme Ostajte ovdje a svima preporucujem da poslusaju jos jednu prekrasnu Santicevu ljubavnu pjesmu, Sto te nema, u uzvedbi Jadranke Stojakovic.

OSTAJTE OVDJE...

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke k'o će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti.

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k'o što ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Aleksa Šantić



1 Comments:

Anonymous Anonymous said...

OTADŽBINO, GDJE SI?
S njedara tvojih davno nisam brao
Nijedne ruže... Sve gorom i gorom
Grozeći mukom, led je ljuti pao
I svojom tvrdom okiva me korom.
Proljeća tvoga gdje je pozdrav mio
I klik orlova na svijetloj besi?
Vaj, ja bih topla zagrljaja htio...
... Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Nijemo gledam kroz potoke suze,
Po oštrom mrazu tebi duša bludi –
Vapije, cvili... Pita ko te uze,
O, ko te trže sa mojijeh grudi...
Žedan sam... Tvoga izvora bih pio,
No svuda samo smrzle bare desi’,
Vaj, ja bih vihor tvoje duše htio...
... Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Prelazim klance, putanje i međe,
Prebirem gore i polja i selo,
Ne bih li samo ugledao neđe
Tvoj lik i tvoje osvećeno čelo...
No tebe nema... Umrla si nama...
A narod?... Ćuti u tralji i ljesi.
Vaj, nigdje ništa do leda i kama!...
... Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Aleksa Šantić

http://www.geocities.com/draganakonstantinovic/pesmarica.html

Pozdrav svima,
Djulijana

Monday, 01 December, 2008  

Post a Comment

<< Home