Putevima revolucije

Ne tako davno je na na ovim stranicama objavljen prilog o proslavi u Jablanici, jednom od krajeva znanih iz svijetlog perioda nase proslosti. Kad kazem svijetlog, mislim na doba otpora fasizmu u kojem su ucestvovali svi bez obzira na naciju i vjeru, a kao suprotnost dogadjanjima devedesetih kada su neki koji su se zaklinjali u tu svijetlu proslost vratili ideji fasizma. Zivi svjedoci te transformacije smo bili sami u nasem gradu gledajuci kako se nasi poznanici preko noci iz kostima najvecih komunista preobukose u kostime onih protiv kojih su se komunisti u ne tako davnoj proslosti borili.

U ono nase doba (mislim na godine kada su oni mojih godista bili skolarci) o drugom svjetskom ratu i otporu partizana prema okupatoru se saznavalo u skoli ali i sa svecanih okupljanja na mjestima koja su imala poseban znacaj za tu borbu. Svi se isto tako sjecamo filmova Veljka Bulajica koji je svoju slavu stekao obradjujuci dogadjaje iz drugog svjetskog rata. Oni stariji znaju da je Bosna, kao sto se to i zadnji put pokazalo, uvijek izvlacila najdeblji kraj. Sve njemacke ofanzive su se vodile u Bosne. Sjecamo se Kozare, Sutjeske, Neretve, Drvara…

Jedna od najtezih borbi se vodila u Hercegovini, a Jablanica i rijeka Neretva su onima koji ne zele da sve prepuste zaboravu poznate po nadljudskoj borbi za ranjenike i lukavstu koje je u toj borbi igralo presudnu ulogu. Vecina nas se sjeca odluke o rusenju mosta preko Neretve kod Jablanice, mjesta na putu Sarajevo – Mostar, da se Nijemci zavaraju kako bi se njihova zbunjenost iskoristila da se ranjenici i borci izvuku iz smrtonosnog obruca. Lukavstvo je uspjelo a legenda o borbi za ranjenike se prenosila s generacije na generaciju, sve tamo negdje do pocetka devedesetih.

Putujuci Jugom ove jeseni imao sam priliku da svratim i kratko posjetim spomen park u Jablanici. Kroz Jablanicu sam prije ovog rata putovao mnogo puta ali nikada, ama bas nikada nisam svratio da vidim to mjesto gdje se most survao u duboku Neretvu. Nekako u ono doba nisam bio preveliki ljubitelj pokazivanja pripadnosti vladajucoj partiji kao neki koji su svoje pravo lice pokazali tokom devedesetih ali nisam imao nista protiv onih koji su na takva mjesta odlazili jer sam vjerovao da to cine iz iskrenog divljenja a ne iz koristoljublja.

Od tih vremena se mnogo toga promijenilo. Prva indicija da su stvari drugacije je bio susret s (zenskom) spodobom u crnoj odjeci iz koje su se na jedvite jade mogle nazrijeti samo oci. Taj susret me je sokirao iako sam o tome citao vec ranije. Sve sam se nekako nadao da to nije istina, da se Bosna nije vratila stotinama godina unazad. A dokaz sam imao tu pored glavne ceste kojom prolazi sav saobracaj prema Jadranu.

Spomen park je izgledao prilicno zalosno, iako malo bolje nego neka druga mjesta koja sam imao prilike vidjeti putujuci Bosnom prilikom prijasnjih posjeta. Na svakom koraku je vidljivo da su nekada slavna vremena sada zaboravljena i da su neke druge stvari sada prioritetnije. Spomen ploca je, istina, jos uvijek tu. A i lokomotiva cire je jos uvijek na istom mjestu. Ali posjetilaca vise nema.

Spustio sam se do Neretve da izbliza vidim most koji se vec desetinama godina odmara u vodama Neretve, napravio nekoliko snimaka onako za uspomenu i zaputio se nazad uz strmu obalu. Bilo je mirno, tiho, septembarsko poslijepodne pa na svom putu uzbrdo pomislih o onome sta nam se desilo. Sjetih se scena iz filma Bitka na Neretvi i sveopceg odusevljenja publike koja ga je gledala u velikom broju. Onda mi, ni sam ne znam zasto, na pamet pade moj bivsi radni kolega, veliki partijas, koji je pocetkom zbivanja devedesetih poceo nasrtati na one koji se nisu slagali s njegovim odusevljenjem za jednim novim vodjom koji je zaludio mase. Bivsem partijskom sekretaru (vec otrcana fraza, ali istinita) nije trebalo drugo da svoja dojucerasnja ubjedjenja zamijeni drugim. Kada se rat prosirio na Bosnu a u Banjaluku stigli neki cudni ljudi koje smo vidjali samo na filmovima kao sto je onaj o bitci na Neretvi, dozivio je totalnu transformaciju. Od partijskog sekretara, moj radni kolega Milan je postao najveci medju cetnicima. Obukao je uniformu, a vojnicku kapu nabio na glavu onako kao sto smo to nekad gledali samo na nekim crno-bijelim fotografijama. A i naocale su bile originalne. Slika i prilika njegovog pravog idola iz proslosti o kojem je vjerojatno cijeli zivot tajno mastao. Pitao sam se tih dana da li je to moguce ili mi se stvari samo pricinjavaju. Ali oci i usi ne varaju. Tek tada mi je postalo jasno da je taj moj bivsi kolega u stvari cijelo vrijeme bio ono kako se tih dana pokazivao a da je citav njegov prijasnji zivot bio zapravo samo gluma. A takvih je bilo jos. I zivjeli su tu pored nas a da to nismo primjecivali. Tada mi je takodjer postalo jasno da su price da su mnogi na kraju onog prijasnjeg rata samo promijenili uniforme tacne, iako u njih nisam htio vjerovati.

Ne znam kako je bilo u drugim krajevima jer nisam imao prilike biti na dva mjesta u isto vrijeme. Ali zato znam kako je bilo u nasem gradu i o tome mi nitko ne treba pametovati. A sada mi je jasno i zasto nema posjetilaca na mjestima gdje se nekada borilo za neka bolja vremena gdje ce covjek covjeku biti covjek. I nista vise.

Ovih dana, 15-tak godina nakon pocetka ovog zadnjeg rata ja sam evo konacno nasao vremena da obidjem neka mjesta koja je trebalo obici mnogo ranije. Sto ljudi kazu, nikad nije kasno. A moj bivsi radni kolega i komsija Milan, kao i mnogi drugi, vise ne obilaze ovakve krajeve jer su to radili u vremena kada je to bilo popularno a sada vise nije. Za njega, a i za mnoge druge, posebno one mladje, sam pripremio i ovih par slika. Za njega, mog komsiju, da ga podjetim na dobro kojem je okrenuo ledja i da razmisli o zlu kojem se okrenuo. Za one mladje, da nesto saznaju o nekim vremenima i dogadjajima koje ne treba zaboraviti. A onim postenima ce biti drago da se podjete na neke dogadjaje i vremena za koja smo mislili da se nece nikada zaboraviti.