SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, November 14, 2008

Troka

Mog prijatelja i radnog kolegu iz Rudi Cajaveca Troku (Trokic Bedrudin) sam slucajno sreo prilikom moje zadnje posjete Banjaluci. A sreo sam ga na jednom od mjesta gdje se stari banjalucani sve cesce srecu: bila je to sahrana poznatog banjaluckog arhitekte Seje Zahirovica na groblju u Stupnici na koju je Troka stigao iz Sarajeva gdje sada zivi.

Troka je dijelio sudbinu vecine nas progranih. Jos negdje tamo pred rat Troka je prvo smijenjen s mjesta direktora OOUR-a Mikroelektronika (bilo je to doba poznato pod nazivom sjeca direktora) a vrlo brzo nakon sto je u Bosni buknuo rat je ostao bez posla kao i vecina nepodobnih. Poznata zbivanja u gradu tih godina su ga odvela u Zagreb gdje smo se povremeno druzili do naseg odlaska u pecalbu. Za to vrijeme je mladi, ambiciozni oficir bivse JNA zauzeo mjesto direktora a jedan od Trokinih radnih kolega, sada direktor jedne od vaznijih firmi u Banjaluci se uselio u njegov stan iako je, naravno, vec imao svoj. Bila su to vremena kada su svi oni podobni (kako ih ja volim nazvati plivaci ili pak glumci), a posebno kadrovi bliski novoj vlasti, grabili pozicije i tudje stanove kako se kojem prohtjelo. Mislili su, valjda, da je to najnormalnija stvar na svijetu (da je tako, imali smo se prilike uvjeriti iz razmisljanja jednog od potomaka plivaca i glumaca koji nalaze opravdanja za takva ponasanja) i da nas nikada vise nece imati prilike vidjeti niti sresti. Cudna je (plitka) pamet ljudska. A o dostojanstvu da ne govorim.

Troka se, dakle, kao vecina nas obreo u izbjeglistvu ne znajuci sta ga u zivotu ceka. Srecom, posteni i pametni ljudi se snadju ma gdje da ih bacis, pa se tako i Troka dobro snasao nakon sto je morao napustiti Banjaluku. Iz Zagreba se preselio u Sarajevo gdje kako cujem ima odlican posao i zivi jedan normalan zivot. Obraz mu je ostao cist, za razliku od njegovih radnih ‘kolega’ koji cijelo ovo vrijeme naplacuju odanost ideji etnickog ciscenja o kojoj se ovih dana na sve strane ponovo naveliko pise. Sumnjam da osjecaju ikakvu grizu savjesti jer bi se ovih dana trebali oglasiti i traziti oprost za grijehe iz proslosti. Oni vjerojatno cak nisu ni svjesni kako su ljudski nisko spali u svom nastojanju da se dokopaju pozicija i materijalnih dobara na racun bivsih kolega.

Bilo kako bilo, Troka i ja se nakratko sretosmo na sahrani a ja sam to po svom starom obicaju iskoristio da napravim par snimaka. Nasao se tu jos jedan nas radni kolega pa tako i nasta ovaj snimak gore. Susret je trajao kratko tako da nismo imali sanse da se ispricamo. Bilo je to samo ono kratko: kako ste, kako su djeca, sta se radi, kakvi su planovi. Troki sam dao adresu ovog bloga pa ce se mozda iznenaditi kada vidi ovu sliku i procita moj tekst. A u njemu sam u nekoliko rijeci pokusao opisati jos jednu zivotnu pricu ljudi istjeranih iz svog grada na pravdi boga.

Labels: ,

3 Comments:

Anonymous Emira said...

Drago mi je ponovo vidjeti Troku nakon svih ovih godina. Zahvaljujuci Mariju sam prvi put prije par godina cula da je u Sarajevu, da radi u struci. Sad, evo stize I opsirniji izvjestaj, zahvaljujuci COnnu.
Troka je bio moj prvi sef kad sam se zaposlila u tadasnjem IRC , dijelu Rudi Cajaveca. Prosli smo zajedno punih 18 godina, zajedno sa ostalima koji su bili na jednoj slici sto je Co davno objavio u posebnom prilogu te sa svim ostalim sto su vremenom dolazili u tim, kasnije u OUR (sjeca li se neko jos sta to znaci?) . Bilo je interesantno biti dio tima sto uvodi nove tehnologije, bilo je interesantno biti u toku s najnovijim zbivanjima u svijetu elektronike I tehnologije. Medjutim nije sve bilo u skladu s tim strucnim dijelom.
Politika (citaj SK u to vrijeme) je odredjivala kako ce ko da posluje, ko ce uzimati kajmak, a ko tavoriti. Ista ta politika je krajem osamdesetih dovela mnoge mlade ljude (skoro iz skolskih klupa ali ‘moralno-politicki’ podobni) u poziciju da vode firme, pretvorene sad u ‘holding’ pa im je onda I otvarala mnoga vrata koja su dotada bila zatvorena. Tada su I Troku sklonili pa doveli mladog, nadobudnog Prastala, novu snagu spremnu za ‘novi nacin poslovanja’.
Novi mladi direktor dosao je uz punu podrsku tadasnjih cajaveckih partijskih mocnika od kojih su se mnogi kasnije, bez imalo griznje savjesti, preselili u redove SDS. Sjecam se nekih imena, mog bivseg druga pokojnog Vlade Koruge sto medju prvima postade clan, Katarine Krcmar, Vite Rakica, Slobodna Boskovica, Kustrinovica….. da ne idem dalje, koga intersuje neka samo pogleda novine iz tog doba.
Sjecam se da je jos prije ‘sjece direktora’, tata nase drugarice rekao da je sve ‘maslo’ nacionalista I da oni hoce da preuzmu stvar u svoje ruke. Silno smo se protivili takvoj definiciji. Nazalost. Samo malo poslije, ispostavilo se da je njen tata, pokojni prof. Ivan Bacic, bio u pravu. Vidjelo se da te nove snage vise nisu bili ‘crveni u srcu’ vec ‘cetnici u dusi’. Kamo srece da smo svi zajedno i na vrijeme barem shvatili sta se desava I pokusli nesto uciniti. Ipak, cini se da ne bismo nista uspjeli, jer nacionalizam je vec bio uzeo maha, samo ga mi naivni nismo vidjeli.
Ma nije nacionalizam to sto je pokretalo nove snage. Vaznije je bilo stjecanje bogatstva, a nacionalizam mnogima samo put da se do toga stigne. Kako su te nove snage spremno krenule u otimanje imovine koju smo svi zajedno stvarali - generacije prije nas, a onda mi, a kad je red bio na njima - ode sve na njihove privatne racune. Cesto se danas pitam gdje su zavrsili svi, u ono vrijeme najmoderniji uredjaji koje je RC imao, pocevsi od racunara do alatnicarskih masina, gdje su sve one zlatne sipke I zlatne paste koje su koristene u raznim tehnoloskim procesima…moglo bi se nabrajati jos oho…ho a da ne spominjem zgrade, prostor u centru itd.
Kad danas mislim o svemu sto se dogadjalo, cini mi se da je sve s bilo unaprijed planirano. Jedino tako mogu da shvatim zasto su odjednom ti mladi oficiri sa adekvatnim imenom postali direktori, zasto su strucni timovi ispreturani tako da je u svakom bila poneka podobna persona koja je kasnije postala direktor ili barem zamjenik, a radeci uspjeli su materijalno obezbjediti I sebe I svoje nasljednike vjerovatno za nekoliko pokoljenja unaprijed.
Ne znam sta se desilo sa ostalim , ali znam da je Cajcavec nestao sa spiska velikih banjaluckih firmi.


Da je ovo kojim slucajem pismeni iz maternjeg jezika, dobila bih odmah jedinicu jer sam promasila temu. A meni se opet cini da nisam jer je sve itekako povezano. Bilo bi ljepse da je drugacije, ali nije.
Pozdrav Troki i familiji , Emira .

Friday, 14 November, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Drago mi je vidjeti svoje kolege iz mikroelektronike skupa, a posebno da tako dobro izgledaju poslije 15-ak godina. Troku sam zadnji put vidjela u Zagrebu (mislim) 93 god. na kavici gdje se je okupilo drustvance iz mikroel. Natasa, Troka, Izet, Slavica Jungic, prof. Sirbegovic i ja. Poslije toga su prof. Sirbegovic i Izet otisli u US, a Troka u Sarajevo.
Kako vidite svi se srecemo i posjecujemo isto mjesto (kao nekad kod Alije), zahvaljujuci Co-u.
Puno pozdrava svim mikroelektronicarima sirom svijeta, i ostalim meni dragim Banjalucanima, a posebno Co-u i porodici.
Mirjana

Saturday, 15 November, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Kako mogu da stupim u kontakt sa Bedrudinom Trokicem iz Banjaluke, koji sad zivi u Sarajevu. Ja sam Ali Breca iz Pristine - stari prijatelj od Bedrudina sa Jahorine.

Moja adresa je astrida.b@hotmail.com
( to je adresa od moje cerke, pa javite se na ovoj adresi )

Hvala u napred..

Tuesday, 27 March, 2012  

Post a Comment

<< Home