Back to YU - Počitelj
Bosna. Konacno. Zapravo nije Bosna nego Hercegovina. Bilo kako bilo, nakon prvih nedelju dana na Jadranu konacno smo se zaputili u Bosnu i Hercegovinu. Odabrali smo put prako Gruda i Capljine, onako malo za promjenu. Jednim dijelom smo se vozili novim autoputom Zagreb - Split koji za Hrvatsku i hrvatski turizam znaci mnogo. Da li je u Bosni moguce mapraviti ovako nesto pokazat ce rijeme. Poznavajuci tamosenje prilike, bit ce tesko.Cilj puta je bio Mostar ali jedno malo historijsko mjesto koje se skupilo na kosini iznad Neretve nismo mogli zaobici. Pocitelj, za koje neki izvori navode da je nastao krajem 14-tog stoljeca (u pisanim dokumentima se prvi put spominje 1444.) ponovo blista u svom punom sjaju. Primijetio sam ogromne promjene u odnosu na zadnju posjetu kada smo pokusali da, po nasem obicaju od prije rata, negdje popijemo kavu. Cini mi se da je to bila 2001. Grad je bio zapusten, bez znakova zivota. O dogadjajima u ovim krajevima tokom rata nisam znao puno ali ono sto sam tada vidio bilo je porazavarujuce.
Time je moje odusevljenje onim sto sam sada vidio bilo vece. Iako se zaslo u godine a gradic nije bas izgradjen na ravnici (!), odmah smo se bacilli na obilazak. Uske, strme, kamene ulice su predstavljale izazov ali ljepota starih, istina nedavno obnovljenih kamenih objekata, te posebno izvanredan pogled sa svakim napravljenim korakom je pomogla da se godine zaborave. Mnoge stare kuce sa dvoristima sakrivenim iza visokih kamenih ograda su dobile nekadasnji izgled. Ponegdje su drvena vrata bila otvorena otkrivajuci ljepotu nekadasnjih avlija. Pitao sam se kako to izgleda kada se ujutro probudis i izadjes u avliju i sjednes da popijes jutarnju kavu a pogled puca negdje tamo daleko, skoro do Capljine. Popeli smo se na jednu stranu do utvrde koja jos uvijek nije obnovljena, ali i na drugu stranu do zidina koje sa gornje strane stite grad. Slikali smo se isped obnovljene djamije, oko kamere je uhvatilo cvijece posadjeno visoko gore iznad Neretve, virnuli s kule na onu stranu okrenutu prema Mostaru..
Posjetu smo zavrsili onako kako nas narod to obicno radi: picem i kavom u lijepom restoranu smjestenom u blizini glavne ceste.
Setajuci Pociteljom misli su mi odlutale do Banjaluke koju uvijek poredim sa svim mjestima koje posjetim. Valjda mi je to postala nekakva ‘profesionalna’ deformacija. Pokusavao sam da se sjetim neceg slicnog u nasem gradu ali nista mi nije padalo na pamet. I ono malo sto smo imali je sruseno za vrijeme ovog zadnjeg rata jer je podsjecalo na neka vremena koja sadasnji stanovnici grada zele da zaborave. Do slicnih zakljucaka sam dolazio nakon posjete ostalim mjestima na ovom malom krstarenju bivsom Jugom.
Ovaj ‘izvjestaj’ iz Pocitelja po obicaju zavrsavam s nekoliko slika na kojima se mozete uvjeriti da ono sto sam napisao nije laz. A onima koje put navede u ove krajeve najtoplije preporucujem da provedu par sati u obilasku ovog interesantnog gradica gdje se historija gotovo moze opipati.
posted by co | 12:07 AM
1 Comments:
Cao Milane,vidim da si dobio moj mejl, da ja nisam pisala ovaj prethodni komentar i da si ga skinuo.U prvom trenutku sam pomislila da se nesto pogresno kliknulo, pa da ima neka jos Saima dok mi nisi poslao upit.Kazes i ranije se desavalo da ti se neko javi pod tudjim imenom.
Pokusavam da nadjem bilo kakvo opravdanje za takve postupke ali mi ne ide.Sta je razlog.Zasto se boji potpisati.Je li ga strah od sebe ili "Njegovih".Tekst je takav da me nicim nije iritirao.Mogla sam ga i sama napisati.Samo je drugi stil.
Onda danas Sasin komentar o "Baraci."Jasan, tacan, istinit ni ,malo nacionalno obojen, ni protiv koga.Samo je tuzan zbog svega sto su se mnoge komsije i "prijatelji" Srbi ponijeli tako kako su se ponijeli.Sigurno i sjecanje na njegovu pokojnu majku,i srpska krv koja kola njegovim venama ga obavezuje da napise to sto je napisao.A ne trazi puno.Samo priznanje ili bar mali tracak kajanja, priznavanje krivice onih iz tog naroda koji su to napravili.
Ali veliki broj i danas se odricu svojih predaka.Trpaju se tamo gdje nikad nisu pripadali i gdje ih ne primaju ali ne prihvataju kao sebi ravnima.Ni Hrvatska ni Srbija.
Moj sin u Rusiji u Celjabinsku u Sibiru je upoznao Beogradjanina. Ni u cemu sto se dasavalo na ovim prostorima nije ucestvovao.Slucajni taxsista ih je spojio samo zato sto je prepoznao da govore isti jezik.Kad su igrali neku utakmicu vidio je Franine noge.Objasnjenje da je u Sarajevu kao djecak na svojoj zgradi u svom stanu ranjen sa jednim metkom iz "kalasnjikova" i to iz zgrade u kojoj smo mi ranije stanovali 8 godina.Samo nas je djelilo 80 m ulice od "srbije"(granice razdvajanja).Prezivio je sok.Rekao je pred svima "On bi imao puno pravo da me ne pogleda, a ne da se druzi sa mnom".Frane mu je odgovorio "Kakve ti imas veze s tim"
Razmisljam kako neduzni i ispravni osjecaju stid, a oni koji bi trebali ne.
Zato mislim ko li je ovo pisao u moje ime.Da li neko koje neduzan ili ...ili.
Bilo bi divno kad bi se predstavio i otvorio svoju dusu, jer ovde ne sudimo, ovde samo iznosimo svoje emocije i dozivljaje.U novinama to ne mozemo naci. Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home