SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, October 30, 2008

Umjesto cestitke za rodjendan

Nakon dugo vremena se netko konacno javio s par rijeci pa ce nam to pomoci da se malo odmorimo od priloga s putovanja, mada ih je jos dosta u pripremi. I ovaj put se desilo da netko novi otkrije ovaj blog, a kako se u ovom slucaju radi o osobi koja je na ovim stranicama pronasla bivse radne kolege, bio je to dodatni motiv za javljanje. Jedan Vjeko (znam da ce vrlo brzo neki otkriti o kome se radi) je, cini mi se, jucer slavio rodjendan pa kako nemam drugog poklona evo kacim ovo cvijece iz grada Portlanda u drzavi Oregon.

Vjeko je uz svoj email zakacio i jedan clanak koji vec duze vremena kruzi Internetom uz zelje da ga objavim.

Njegov email i zakaceni clanak objavljujem onako kako sam ih primio (bez recenzija) jer bi svaka izmjena umanjila autenticnost recenog.

danas mi je rodjendan (malim slovima), od necega se mora poceti. Neku noc sjedeci za kompjuterom toliko umoran da mi je krevet bio daleko (dokaz da starim -obicno sam se poslije ponoci najbolje osjecao) cackajuci nekom nostalgicnom rijeci po internetu, kliknuvsi na src (engleska rijec koja se isto izgovara i na nasem ali lakse pise) otkrijem vas blog i prisvojim ga za ovogodisnji rodjendanski poklon. Doduse sa strane parkiram i 5-litarski kanister njemackog weissbier-a. Jebote, sto bi rekao Canak, u Njemackoj nostalgija za BL, a u Australiji za Njemackom. Na dalje, Mars ne smijem ni da pomislim. Kad vec spomenuh, ne znam da li ste primjetili da se virus Canak siri blogovima (u attachment-u) sto je i normalno za viruse sa "jebo" sadrzajem.
Da neduljim tj da se nepatim, pozdrav kolegama iz Mikroroelektronike, Medecinske elektronike i cijelog Cajevca bilo da ga zele ili ne, u BL pa i mnogo sire od

vjeke (opet malim slovima)

PS. Ma mogao bi ja i jos, al se blizi ponoc pa prva recenica ne bi bila tacna sto i nije tako vazno, jer ja rodjendane nikad nisam ni slavio, vec sve one ostale dane.

Primio sam neki dan ovaj mail iz Amerike. A ono post jednog blogera od prije dvije godine. Meni se dopao:

"Postao sam njegova potreba, a on moja navika" napisao je Mesa Selimovic.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim sto više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.Uspomene i sjećanje me najviše jebu. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko Svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Jebe me i to što sam ters. Sve mi smeta. Jebe me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci.

Jebe me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.

Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i jebe me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad jebe i dug. Jebe me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo, ostati samo skoro Amerikanac.

Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam, Zato najradije šutim. Jebe se njih odakle sam ja.

Vrućina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Jebe me što ne mogu pušiti gdje ja hoću, a jebu me i cigare od kojih sve teže dišem.

Jebe me američka unutrašnja i vanjska politika. Jebu me američki predsjednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Jebu me Crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Jebe me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.

Jebe me američka televizija, američki filmovi, a jebu me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni.

Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovdje prazni. Jebe me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem.

Jebe me što više ne pišem i što nemam motiva. Jebe me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše jebe.Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.

Jebe me rat u Bosni. Jebu me priče iz tog rata. Jebu me i Srbi i Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i oni prošli. Jebu me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Jebe me rat, a sad me jebe i mir. Jebe me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i jebe me to "nije".

Buducnost, sadašnjost i prošlost me opako jebu. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Jebe me što ne znam gdje bi. Jebe me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovdje ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budučnost èeka iza čoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena a ni para . Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Jebu me ovi što sve znaju, pa i telefone. Jebe me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj, star 10 godina. Sumnjam da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli... Doduše jebu me i veliki računi za telefon. To, dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.

Jebe me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Jebe me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati. Jebe me i to što me zovu dijaspora ili dijareja ili dijaliza, ne znam više ni sam. Jebe me nesvjesna laž i svjesna istina. Jebu me bivši građani i sadašnji papci. Jebu me njihove životne priče i istorije. Jebe me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Jebu me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje će uskoro u tu Evropu. Jebe me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Jebe me što Mađarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Jebe me dosadni NBA i glupi bejzbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.Jebu me Američki Jevreji, koji rođenu majku stavljaju na pijacu za dolar. Ili malo više. A i manje. Jebu me i američki kršćani, gdje se svaki grijeh oprašta za 99 centi ili 3 za dva dolara.

Jebu me i amerièki muslimani što se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim vozačima motora harleja čija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi na broj cilindara njihovih prdavaca. Jebu me i njihove istetovirane glupače na zadnjim sjedištima. Jebu me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha.

Američko školstvo me pravo jebe sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji. To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes.

Jebu me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Jebe me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Jebe me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih se jebe što i ne govorim engleski. Jebe me što nema boema. Jebu me i rap i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Jebe me američki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole sise na televiziji.

Jebe me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Jebe me ta pila i te sise, svejedno je. Jebe me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima. Jeb'o Ameriku bez mafije. Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti. Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me jebe. Jebe me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i pišaju u boce od Gatorada. Jebe me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest. Jebu me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Ford Mustange. Jebu me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2. Jebu me bosanska djeca sto između sebe pričaju engleski, bez akcenta.

To što sam ja volio Selimovića me pravo jebe kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao. Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano. E, nije mu lako kao ni bilo kome od nas koji smo došli na američki kontinent.

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Hvala Vjeki(tersove obozavam) s njima je komunikacija zanimljiva i uvijek dovede do sukobljavanja misljenja, ucenja novog i zelje za ponovnom komunikacijom .Cini mi se da se tako stvaraju prijateljstva kad se uspostavi da se o mnogim stvarima isto misli, isto se ophodi sa ljudima i isto uziva sa slicnim sebi.Sretna sam sto ne rabim rijec"mrzim " ali ne volim ljude koji imaju uvijek isti kez na licu uvijek se slazu i sve ti odobravaju a dok se okrenes tracaju i omalovazavaju sve i svakog.(Moje licno iskustvo).
Vjeki zahvaljujem na tekstu koji je skinuo sa nekog bloga, a nisam ga do sada citala i zaista sam i smijala se i plakala jer je dubok,dubok kao more i sve kaze sto nas hiljade i hiljade misli ma gdje bili.Nasa dobra prijateljica Emira mi posla mail pa ako Vjeko i drugi nisu culi ja ga saljem.
Odakle si
Iz Jugoslavije.
Pa zar ta zemlja postoji
Ne postoji ali ja sam odatle.
Morala sam ovo napisati kao gradjanka koja je sve tri i pol godine rata provela u opkpljenom Sarajevu.Mislit cete da sam luda ali pozelim te ratne dane u podrumima.Materijalno nista,totalno snalazenje i prezivljavanje uz humanitarnu.Ali duhovno strasno, ocaravajuce.Citanje i samo citanje uz svjetlost svijeca(ko je imao)i fitilja od ulja.Svi su citali i Srbi i Hrvati i Bosnjaci i mladi i stari.Mnogi su se prvi put sretali sa Mesom.Jedna pravnica iz naseg podruma je rekla da bi to trebala biti jedina knjiga (umjesto tri vjerske) sa sve Bosance.Mozda smo zbog toga izisli iz svega u Sarajevu vecinom neokaljani.
Sad zavrsavam u stilu teksta koji je vjeko poslao.
Jebe nas sadasnjost,jebu nas blentiteti,jebu nas politicari na vlasti, jebu nas hodje i popovi.Ovde je to ravno onoj kolicini americkog teksta ali je uzivo mnogo zesce.
Uzivajte gdje ste da ste i javljajte se fini na ovaj Milanom blog da se raja opet druzi i komunicira unatoc svemu.
POZDRAV SVIMA IZ RAJVASA od Saime

Thursday, 30 October, 2008  
Anonymous Emira said...

Sretan rodjendan Vjeko! Sve najbolje a sto manje nostalgije.
Pozdrav, Emira
PS
Clanak o nostalgiji je napisao Dalibor Bilic, sarajlija koji sad zivi u Orlandu, FL.
http://www.daliborbilic.com/

Thursday, 30 October, 2008  

Post a Comment

<< Home