Zlaja i Emira

Evo jos jednog prijatelja kojeg nisam vidio od onog dana kada me sudbina odvede preko velike bare. Zlaju (Zlatko Štefanović) znam od onih momackih dana kada smo vece iza vece visili na korzu, kao vecina mladih iz moje generacije. Kada je u Bosni buknuo rat, mnoge veze s rajom u gradu su se pokidale: neko je napustio grad vec na samom pocetku sukoba, a vecina je, nakon gubitka posla, zivjela nekim zivotima u poluilegali, nastojeci da se ne nadju na putu onih koji su ‘zakon’ uzeli u svoje ruke. Tako sam i ja u gradu zivio vise od godine dana a da gotovo nisam sreo niti jednog od starih prijatelja i poznanika. O vecini nisam imao nikakvih vijesti. Jedan od tih je bio i Zlaja.

Zlaju sam ponovo sreo u Zagrebu, gdje se i on, kao i mnogi drugi banjalucani, obreo nakon sto je zlo zavladalo Banjalukom. Vrlo brzo nakon naseg susreta smo se poceli spremati za Ameriku i, sticajem okolnosti, Zlaja i Emira su se uselili u stan u kojem smo mi kratko zivjeli kao podstanari u zagrebackom naselju Precko. Od tog momenta sam s Zlajom i Emirom ponovo izgubio sve veze.

I, gle cuda, onaj isti Zlaja kakvog sam ostavio 14 godina ranije u Zagrebu, pojavi se medju banjalucanima koji su dosli da isprate Seju Zahirovica na njegovo zadnje putovanje. Dok sam sa nekim drugim poznanicima imao problema u prepoznavanju, to se nije desilo u Zlajinom slucaju. Kao dokaz da govorim istinu evo prilazem sliku pa se uvjerite.

U ono malo vremena sto smo imali na raspolaganju nije se moglo reci puno toga. Saznao sam da zive i rade u Zagrebu i da su se tu ponovo okucili. Za detalje nije bilo vremena. Ako nista, bar se pokidana veza ponovo uspostavila i nadam se da ce tako i ostati. A sa ovog kratkog susreta ostade samo ova fotografija kao sjecanje na jos jednog momka sa korza iz grada gdje vecini taj pojam vjerojatno ne znaci puno, ako ista.