U tri nedelje za koje smo ‘proletjeli’ kroz tri drzave bivse nam domovine, imao sam priliku da obidjem neka mjesta na kojima se imalo sta vidjeti, sreo sa mnogo prijatelja iz nekih drugih, cini mi se, boljih vremena i, naravno, posjetio familiju razasutu u nekoliko gradova ovih novih drzava. Snimio sam skoro 1500 slika i sada muku mucim sta uraditi s njima. U pocetku mi se cinilo da bi bilo lijepo napraviti priloge o svakom susretu, posjeti gradovima i mjestima, prirodnim ljepotama, a sada kako dani prolaze, sve mi se vise cini da sve ovo sto radim nema puno smisla. Nesumljivo je da bi za mene licno bilo bolje da se okrenem stvarima o kojima zivot ovisi a da ‘mlacenje prazne slame’ ostavim drugima koji to rade bolje i koji za to imaju vise smisla. Ali ja ne bih bio ja kada sam sebi ne bih skakao u usta, sto vecina stalnih posjetilaca bloga vec odavno zna. Iako znam da ima vaznijih stvari na koje bih trebao trositi svoje slobodno vrijeme, nekako mi je zao da ne napisem par rijeci o mojim utiscima s puta, uz neke od fotografija za koje bi bilo steta da ne budu objavljene. Zbog toga evo zapocinjem seriju priloga pod zajednickim nazivom “Back to YU”. Vidjet cu koliko cu izdrzati.
Put u stari kraj nije zapoceo glatko. Vec u samom startu su nastali problemi. Avion iz Pittsburgh-a za New York se nije pojavio sto je uzrokovalo promjenu itirinera: umjesto presjedanja u New York-u i Briselu, poslani smo u Chicago i Frankfurt. Na aerodromu u Pittsburgh-u smo proveli 7 sati prije nego sto smo konacno poletjeli. Da stvar bude gora, i avion za Chicago nije stigao na vrijeme, a kako se vrijeme u Pittsburgh-u naglo kvarilo, umalo da nas put nije zavrsio prije nego sto je poceo. Poletanje sa Pittsbugh-skog aerodroma je bilo dramaticno: jak vjetar se poigravao s malim avionom i prvi put u zivotu sam pomislio da je stigao sudnji cas. Srecom, avion se, uz mnogo problema, uspio podici i evo sada, par nedelja kasnije pisem ovaj prilog.
Problemi su se nastavili i u Chicago-u i u Ljubljani. U Chicago-u smo jedva uhvatili vezu za Frankfurt a u Ljubljani nasim koferima nije bilo ni traga ni glasa. Predpostavljam da su otisli na neku drugu stranu svijeta (vjerojatno originalnom rutom) i morali smo cekati da ih pronadju na nekom od svjetskih aerodrome. Ali su nas zato na aerodromu u Ljubljani docekali nasi kumovi Marina i Srebi. Kod njih nije bilo greske.
Planirani put je morao biti malo izmijenjen: odlazak na more je odlozen dok koferi ne stignu a vrijeme cekanja smo ‘ubili’ setnjom kroz Ljubljanu. Istina, i vrijeme se dan prije naseg dolaska pokvarilo pa Ljubljana nije bila puna raje kao sto je to obicno. Medjutim, to nije ni malo promijenilo moje misljenje o Ljubljani kao o gradu u kojem bih tako rado proveo ovo malo sto je ostalo od zivota. Slovenci su uvijek povlacili pametnije poteze nego drugi narodi u bivsoj Jugi i Ljubljana a i cijela Slovenija je ostala postedjena priliva stanovnistva iz ruralnih prostora u gradove. Grad je sacuvao onaj svoj gradski duh i nije se sirion neplanski, sto se ne moze reci za mnoge druge gradove Jugoslavije, gdje su pridoslice potisnule domacine i gdje se u nacinu zivota osjeca veliki uticaj sela.
Iako vrijeme nije suradjivalo, bilo je dovoljno toplo da smo mogli popiti kavu u jednom od mnogobrojnih restorana i kavana koji se protezu uz rijeku Ljubljanicu. Uz put su nasi domacini iskoristili vrijeme da daju svoj glas na izborima koji su se odrzavali u to vrijeme. (Da napomenem da su u Sloveniji pobijedili socijalisti, iliti bivsi komunisti, kako ih neki nazivaju. Zanimljivo, narocito kada napravimo poredjenje sa izborima u Bosni, gdje se sve vraca u ona ruzna, predratna vremena).
Isti dan uvece smo proslavili nasu 30-tu godisnjicu braka u jednom veoma lijepom restoranu kojih je Ljubljana puna. Imena restorana se ne sjecam a ni dijela grada u kojem se nalazi. Ali se zato sjecam odlicne hrane i dobrog domaceg vina. I dobrog raspolozenja, u cemu su nam pomogli Andrea, Kreso i njegova djevojka Zana.
Uz ovaj prvi ‘izvjestaj’ evo i malog "albuma slika". Slijedecih dana bi ih trebalo biti jos, ako vrijeme dopusti.
U ova burna vremena kada je cijeli svijet na koljenima (financijskim), kada se kampanja za predsjednika USA dovodi do usijanja, pitam se ima li smisla pisati o jednom putu u krajeve koje brinu sasvim druge brige. Istina je, ni brige u starom kraju nisu iste: dok se u Sloveniji uticaj svjetske krize osjeca kao i u drugim zemljama ujedinjene Evrope, a u Hrvatskoj (pored financijskih problema uzrokovanih svjetskom krizom) muku muce s kriminalom koji se uvukao u sve pore sistema, dotle je u Bosni jos uvijek nacionalizam osnova svega.
1 Comments:
Sretna vam godisnjica braka i da ih jos mnogo docekate uz dobro zdravlje i raspolozenje.
Dragi Co, bas uzivam u tvojim javljanjima. Eto, prosetah malo Banja Lukom pa Ljubljanom. Ne znam gdje cete nas ti i Nera poslije toga odvesti, ali u tome i jeste car ovih "putovanja", a sto je najbolje od svega, ne moram ni pakovati torbe.
Pozdrav svima,
Djulijana
Post a Comment
<< Home