SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, December 19, 2014

Mirjanine ruže

Red je da se malo odmorim od Banjaluke, da ne dosadim. Bilo je još lijepih susreta, imam još fotografija ali će to sačekati par dan da dođe na red.

Danas sam se odlučio za nekoliko lijepih slika iz vrta Mirjane Stančić koja mi se javila prije par dana. Poslala mi je slike ruža koje uzgaja u vrtu već nekoliko godina a na moj upit zašto nam ne bi nešto o tome napisala, obećala je da će to učiniti na proljeće, kada počne sezona. Ja ne mogoh čekati do proljeća pa ih evo pred vama.

Iz onog što mi je Mirjana napisala u svom emailu osjećam da je i ona našla smirenje u vrtu kao i mnogi od nas. Rad s zemljom odmara, u to sam se lično uvjerio. Osjetio sam to i kod ostalih prijatelja koje sam imao prilike posjetiti. Valjda čovjek dođe u to doba da ga neke male stvari raduju više nego neke velike. Nisu naši ljudi tek tako gradili vikendice i hrlili vikendom u prirodu, bježeći od buke grada. Mnogi koji sada žive izvan našeg grada su našli načina da dođu u posjed komadića zemlje na kojem će se moći opustiti. Vidio sam to u Danskoj, Švedskoj, Sloveniji… Vjerujem da je tako i u drugim zemljama gdje većina živi u stanovima.


Nadam se da se Mirjana neće naljutiti što su ove njene lijepe slike „otišle u eter“. Naprotiv, držim je za riječ i očekujem da se javi s prilogom o svom hobiju pa makar to bilo u proljeće.




Labels: ,

Thursday, December 12, 2013

Gornja Radgona - Bad Radkersburg

Biciklist - prospekt
5.12. 2013., posljednji izlet u ovoj godini.
Drago mi je da je tako, turistička putovanja zimi nisu ugodna, hladno je, neugodno za upoznavanje znamenitosti, dan je kratak, pa se dosta vremena provede u zatvorenom prostoru, drveće je golo, nema cvijeća po ulicama, trgovima, na prozorima i terasama kuća; boje su se izgubile.
Put od Zagreba do Radkersburga traje oko 2,5 h, išli smo preko Macelja do Maribora, zatim skrenuli za Lenart, pa lokalnom cestom za Gornju Radgonu. Cijelo vrijeme nas je pratila bjelina mraza i rumenilo izlazećeg zimskog sunca. Lokalna cesta prolazi Slovenskim goricama, brežuljkastim krajem, poznatim po vinogradima i dobrim vinima. To je i voćarski kraj, proizvode i vrlo cijenjen med i druge pčelarske prozvode. 
Ulazi se u Gornju Radgonu, koja je na 210m n.v, i spušta se do Mure. Mura dijeli Gornju Radgonu u Sloveniji i Bad Radkersburg u Austriji. Granica dviju država prolazi sredinom Mure i sredinom mosta. Za Austro-Ugarske je to bilo mjesto s pretežno slovenskim življem u današnjoj Radgoni, a Austrijancima u Radkersburgu. Nakon propasti Austro-Ugarske grad je podijeljen između dvije države. Most koji je spajao, razdvojio ih je. Bilo je sukoba i posezanja za teritorijem i u 2.sv.ratu. Nakon ulaska Slovenije u EU, most ih opet spaja, nema više graničnog prijelaza, policije i carine.

Trg - adventski vijenac
Grad ima veoma zanimljivu povijest, pronađeni su upotrebni predmeti iz bakrenog i željeznog doba, te iz rimskog vremena. Grad je bio na «Jantarnoj cesti», koja je išla od Baltika do Rijeke, bio je veliko trgovište, čuven po dobrim vinima. Vinovu lozu su donijeli Rimljani. Znatno je stradavao kroz povijest. Prvi put se u 6.st. spominje slavensko pleme, koje su nazivali Vendi ili Vindi,  koje se tu nastanjuje, nemaju svoje pisane zapise i o njemu se vrlo malo zna. Dolaskom Mađara počinju sukobi Austrijanaca i Slavena s njima i gradnja prvih obrambenih utvrda. S nadiranjem Turaka na tim prostorima, gradi se obrambeni zid sa šest bastiona, od kojih je pet sačuvano. Gradio ga je čuveni graditelj Domenico dell¢Allio, koji je gradio fortifikacijske utvrde u Grazu, Varaždinu, Zagrebu, ..
Turci nisu nikad prodrli u grad, niti su ikad srušili zidine u gradovima u kojima ih je gradio. Okolo zidina je bio jarak s vodom, a na južnoj strani i Mura.
Kugin stub
Nakon što su Turci poraženi i više nisu nadirali dublje u Evropu, grad je poharala kuga. Na glavnom Trgu podignut je «kugin» stub. Grad je doživio i veliku poplavu Mure u 16st. Zadnje stradavanje grada i njegovih stanovnika dogodilo se 1945.g ulaskom Crvene Armije, koja je razrušila stari grad gotovo do temelja, ostale su sačuvane jedino crkve, a ono što je najgore stradali su mnogi muškarci, a kažu nije bilo žene koja nije bila silovana. Na Trgu je bio podignut spomenik Crvenoj Armiji, koji su mještani poslije izmjestili i postavili na izlazu iz grada prije mosta na Muri. Važno je istaknuti njihov odnos prema spomenicima; nisu ga srušili, spomenici su spomen na određeno vrijeme i bez obzira na zlo koje ih je snašlo, ostavili su ga, upravo kao spomen na jedan bolan period njihovog grada.
Spomenik Crvenoj armiji
Vodičica nam je ispričala kako je došla do te informacije, koje nema u knjigama. Prolazeći mostom iz Radgone u Radkersbug naišla je na stariju gospođu koja se pored spomenika pomolila i tri puta s bolom na licu rekla – moj Bože, moj Bože, moj Bože. Bilo joj je to neobično, pa se raspitivala kod starijih mještana i kustosa o čemu se radi. Tako je doznala za tragediju koju su preživjele žene Radkersbuga.

Građani su od kraja pedesetih do sredine 70-tih podizali svoj stari grad, podigli su ga iz pepela, svaku kuću, svaku ulicu, zidine, identične starima. Šetajući danas starim gradom nitko ne bi rekao da ne šeta starim srednjovjekovnim gradom, teško bi povjerovali da je grad nanovo izgrađen sredinom 20.st. Za taj pothvat bili su prvi stanovnici koji su dobili evropsku povelju i novčanu pomoć.
Ne podsjeća li to na našu sudbinu, na mostarski novi stari most?

Za one koje zanima pogledajte turističku kartu staroga grada i pojašnjenje:



Langgasse, Duga ulica, dugačka je, po mojoj procjeni oko 800m, ide od sjevernih do južnih vrata grada, odnosno do Mure.

1 – Hauptplatz – najšira, središnja ulica, koju zovu Trg, i dvije uže ulice paralelne njoj, tipična je srednjovjekovna gradnja grada. Na trgu je Gradska kuća s tornjem i reljefima neznanim junacima poginulim u svim ratovima. Tu je i kugin stub, te u 21. stoljeću izgrađen zdenac s vodoskokom, po mom mišljenju promašeno rješenje, u kojem je trenutno interesantan adventski vijenac.
2 – Najljepša i najbogatija palača plemićke obitelji Herberstorff iz 16.st, na koju se naslanja kula, jedini ostatak najstarijih zidina, koje su građene prije dell¢Allio-ovih zidina.
3 – Crkva sv. Ivana Krstitelja iz 18.st, na temeljima stare trobrodne srednjovjekovne crkve. U njoj su pohranjeni srednjovjekovni nadgrobnici s tog lokaliteta.
4 – Muzej grada - stara palača, 16.st , koji je na našu žalost zatvoren u decembru i januaru
5 – Pistorkaserne – vojni objekt, gdje su na zidovima, pretpostavlja se da je tu bila kapelica, otkrivene freske čuvenog slikara Johannesa Aquile, rođenog u Radkersburgu.
6 - Crkva Majke Božje, na istoimenom trgu, sagrađena je na temeljima Sinagoge.
U tom dijelu grada živjeli su Židovi, koje je Dekreteom u 15.st Maksimilijan I protjerao iz Austrije. Gospin trg uskim prolazima izlazi na Trg - Hauptplatz, te u Murgasse, ulicu s rezidencijskim kućama. Prvih 50-tak metara Murgasse je popločana na način kako su sve ulice u gradu od srednjeg  vijeka bile poplačane. Zvali su ih «murske noklice», radi se o oblutcima veličine ženske šake iz Mure. U Bosni bi ih nazvali kaldrma. Interesantno je da je Radkersburg bio dugo vremena jedini grad u Austriji s popločanim ulicama.
7 – Kapucinska crkva, koja je nakon zabrane njihovog reda za Josipa II postala kazališna kuća, pa ju je kasnije zakupio neki privatnik, trgovac i danas je jedina nerestaurirana crkva i propada. Šteta, vrlo je lijepa.
8 – Grazertorplatz iz 19. st, kitnjasta palača, male umjetničke vrijednosti u kojoj je porezna uprava, preko puta nje je interesantna Puchova kuća, u kojoj je živio čuveni Puch, koji se preselio u Graz i tamo osnovao tvornicu bicikla, poslije i motora. Kuću je prije desetak godina oslikala ukrajinska umjetnica. Bicikl, najdraže prevozno sredstvo u gradu, na Hauptplatz-u je i spomen na stari bicikl. Tu je sniljena moja jedina fotografija, kao potvrda da sam tamo bila.

Langgasse zavija prema mostu i na desnoj strani uz poveliko stablo postavljen je već spomenuti spomenik Crvenoj Armiji.

Uz Muru na suprotnoj strani Puchove kuće ide pješačka staza za čuvene toplice. Kad su otkriveni termalni izvori, grad je krenuo u značajnije turističke vode, uz predivne vinograde, voćnjake, biciklističke staze, šetališta i uz kulinarstvo.

G. Radgona - dvorac
S ove strane Mure u Radgoni nalazi se veliki srednjovjekovni dvorac s dva unutarnja dvorišta, danas zakupljen na 50 godina od bogatog Švicarca, vjerojatno domaćih korijena, koji je zatvoren u zimskom periodu, ali smo zahvaljujući unutarnjim radovima imali sreću da nas puste i da uživamo u njegovoj ljepoti.

Radgona je lijepo mjesto na brežuljku s oko 4000 stanovnika, za razliku od Radkersburga koji ih ima upola manje, ali je neusporedivo življi i zanimljiviji.

Langgasse je ulica s dućanima i ponekim kafićem, okićene jelke su ispred vrata, ulice su također okićene, a Trg posebno. Vrijeme je Adventa. Tu je postavljeno i klizalište za djecu, otvoren ali natkriven šator u kojem se nudi kuhano vino i drugo piće, i obavezne kobasice. Na Trgu se skupljaju mještani oba grada i uživaju u dječjim maskama krampusa i vragolijama, druženju s poznanicima i prijateljima uz kuhano vino.
Simpatično, opušteno malo mjesto.

Ručali smo u restoranu hotela -  Austrijski car. Kad god sam u Austriji, gdje god ručala, hrana im je vrhunska.

Lijep izlet za dušu i tijelo.


Obradovala sam se programu izleta za iduću godinu, prvi izlet ( renesansni gradići Furlanije) planira se s prvim danom proljeća.

Nataša 

Biciklist - s druge strane

Crkva sv Ivana Krstitelja

G. Radgona - unutar dvorca

Pistorkaserne stare freske

Labels: , ,

Wednesday, September 25, 2013

Piran

Poslije ne baš lijepih iskustava s blogovima, nemam želju javljati se, ni sada to vjerojatno ne bih učinila da moja očaranost ovim lijepim gradićem slovenskog primorja nije toliko jaka, da i desetak dana nakon povratka još uvijek imam želju njegovu ljepotu podijeliti s drugima.
Pretpostavljam da ovaj dio bivše Domovine nije Banjalučanima previše poznat, pa vjerujem da će biti zanimljivo upoznati ga.
Bilo je još lijepih i zanimljivih predjela koje sam u zadnjih nekoliko mjeseci posjetila, kako u Hrvatskoj, tako i u Sloveniji i Švedskoj, ali me nisu potaknuli da napišem prilog, što je uspjelo Piranu, i u zadnje vrijeme lijepim prilozima na blogu. 

Osmodnevni boravak u Piranu ispunio je moju dušu mirom, radošću i pozitivnom energijom, i nisam bila izuzetak, nekoliko turista mi je to isto reklo.

Gradić se smjestio na poluotoku, nastao je na ilirskoj gradini, nalikuje velikom muzeju na otvorenom sa srednjovjekovnom arhitekturom i bogatom kulturnom baštinom. Uske ulice i kompaktne kuće daju mu poseban šarm.Od bizantske uprave, počela je gradnja utvrda, da bi gradske zidine postale čvrsta prepreka Otomanskom nadiranju.
Piran je rodno mjesto skladatelja i violiniste Giuseppea Tartinija, koji je odigrao važnu ulogu u oblikovanju kulturne baštine grada, a glavni trg na kojem mu je 1892. podignut spomenik, na 200-tu godišnjicu rođenja, nosi njegovo ime.
Grad je prepun turista, čuju se svi “veliki” svjetski jezici, službeni jezici su slovenski i talijanski. Svi su, kako domaći, tako i turisti ljubazni, spremni na razgovor, nasmiješeni, radosni.

Prekrasan položaj grada, širok vidokrug, lijevo Savudrija i Hrvatska, desno Italija i Trst, za leđima bujno zelenilo izmiješane primorske i kontinentalne vegetacije, naprijed beskrajno plavetnilo morske pučine i očaravajući zalasci sunca, moguće je da stvaraju tu pozitivnu energiju.
Specifični su i po gradonačelniku, kojeg sam imala priliku slušati na završnoj priredbi extempore 2013 Piran, jedinom crncu gradonačelniku u Evropi.

Na svega 22 km slovenske obale, nekoliko je gradića; tu su čuveni Portorož, zatim Lucija, Strunjan, Izola, Koper. Svaki gradić je na svoj način lijep, ali Piran je poseban.

Bio je to aktivan odmor, nema kutka grada koji nisam obišla, sve šetnice, plaže, crkve, zvonik, zidine, muzeje, galerije, otvorenu scenu,…
Nema dalmatinskog kamena, nema vječnih, neruiniranih kamenih fasada, uličica i trgova; nema mirisa Dalmacije, na koje sam navikla i koji su dio mene, ali ima svoju posebnost, koja također plijeni.

Vjerujem da ste na ovim mojim fotografijama nešto od spomenutog uspjeli osjetiti.

Nataša






Duga iznad Trsta









Sa zidina

Zidine prema Hrvatskoj

Labels: , ,

Saturday, June 05, 2010

Vjencanje u Ljubljani

U danima kada su me ubjedjivali da blogu produzim zivot, a ja se i rukama i nogama odupirao, stize vijest (i slike) o jednom vjencanju koja me je gotovo pokolebala da zadatu rijec prekrsim. Sada kada sam rijec vec odavno ponovo pogazio evo da sa zakasnjenjem obavijestim one koji to jos ne znaju a koje bi to moglo zanimati da se u Ljubljani vjencala Andrea Srebot, kcer Marine i Zdravka, koji od ovog zadnjeg rata zivot nastavise u glavnom gradu Slovenije. Sretni mladozenja Karlo je rodom iz lijepog mjestasca Sepurine na otoku Prvic, koje sam rijecju i slikom predstavio u jednom od priloga iz posjete starom kraju 2008.

Vjencanje je obavljeno, kako sa slika zakljucujem, u starom gradu, poznatom turistickom odredistu mnogih posjetilaca Ljubljane, koji se smjestio na brdascu s kojeg se pruza prekrasan pogled na grad ispod.

Slavlje je nastavljeno u restoranu, kako opet vidim, negdje u okolini Ljubljane. Slovenija je poznata po svojim prirodnim ljepotama i seoskom turizmu, a par slika to potrdjuju. Uz ovaj mali album upucujem najiskrenije cestitke mladencima, i naravno, sretnim roditeljima.

Labels: ,

Sunday, January 04, 2009

Kod Venere i Dode u Ljubljani

Nasa posjeta starom kraju se zavrsila tamo gdje je pocela: u Ljubljani. A i u Ljubljani ima nase raje, kao uostalom u svakom veceg gradu planete koji se zemlja zove. Ako bi neko uradio istrazivanje koji je grad u svijetu ‘zastupljen’ u najvecem broju svjetskih gradova siguran sam da bi Banjaluka bila na prvom mjestu. Tako smo mi predzadnji dan posjetili jos jedu bivsu banjalucku familiju: ovaj put su to bili Venera i Slobodan (Doda) Dodig (pazite, ovo zadnje slovo je od izuzetne vaznosti) koji zive u centru Ljubljane.

Stan Dodiga se nalazi u zgradi koja je nedavno adaptirana tako da smo bili prijatno iznenadjeni promjenama na bolje u odnosu na zadnju posjetu. Doda, koji je od ranije medju svojom rajom bio poznat kao osoba koja se razumije u mnogo toga, adaptirao je stan u potkrovlju onako kako samo on to umije. A znate kakva su potkrovlja u starim zgradama: u slucaju Dodiga, to potkrovlje je toliko da je podijeljeno u dva nivoa, a uz Dodin smisao za dizajn, cijeli ambijent je dobio onu prepoznatljivu toplinu kao sto je to imao stan koji je Doda napravio u potkrovlju porodicne kuce u Banjaluci kojem smo se svi divili.

Uz odlicnu mezu (zabiljezeno kamerom) i pice (ja sam, kada je u pitanju meza uvijek za ‘pivkana’) i u starom drustvu, vece prije polaska za Ameriku je proslo brze nego sto smo to zeljeli. Iako svaki put planiramo da ostavimo dovoljno vremena da se vidimo sa starim prijateljima uvijek ispadne suprotno pa covjeku jedino ostaje da se nada da ce slijedeci put biti drugacije.

Sa druzenja je ostalo i ovih nekoliko slika da se covjek posjeti na lijepe trenutke druzenja sa rajom s kojom je druzenje uvijek bilo zadovoljstvo.

Labels: , ,

Monday, October 13, 2008

Back to YU - Otočec

Slovenija je lijepa, uredjena zemlja, u kojoj sam se uvijek osjecao nekako prijatno, bez obzira sto mnogi iz nasih krajeva nemaju isti odnos prema ovom dijelu bivse Juge. Mozda je to zato sto se mnogo ljepse osjecam u okolini koja je uredna, gdje se na svakom koraku vidi da tu zive ljudi koji pridaju paznje detaljima, gdje mozda nema topline kao sto je ima u Bosni (kako to neki znaju reci, a znamo sta nam je ta ‘toplina’ u Bosni donijela) ali ima reda. I rada. Jer Slovenci su oduvijek bili poznati kao radisni ljudi, koji su uz to postovali pravila, sto se moze vidjeti na svakom koraku. Na putu ka moru sam uzivao vozeci se novim autoputom koji je prolazio kroz divne predjele, pored uredjenih gradića i sela, gdje su sve kuce zavrsene, pune cvijeca, a okucnice uredne. Mozda se nekome to ne svidja ali meni je to ugodnije za pogledati od bosanskih sela i zaseoka gdje su kuce nabacane jedna na drugu, gdje je tek mozda svaka peta kuca zavrsena, a otpada i ‘hantrakula’ na sve strane. 

Kuma sam zamolio da prvu pauzu napravimo u Otočcu, poznatom dvorcu na rijecnom otočiću, gdje smo svratili na 30-tak minuta da prosetamo, popijemo kavu, i uzivamo u prekrasnom septembarskom danu. Tako je nastao i album slika ispod od kojih neke zasluzuju posebnu paznju jer je priroda prakrasna i cini se kao da su neke naslikane rukom nekog umjetnika. 

Nakon kratke setnje otočićem, sjeli smo u bastu restorana da nesto popijemo. Espreso je posluzen u prelijepim šoljama, pa sam zamolio kuma da se to ovjekovjeći. Htio sam da mojim amerikancima pokazem kako se kava sluzi u nasim krajevima. Za njih su plasticne case sasvim prihvatiljive i ne osjecaju potrebu da tu nesto mijenjaju. A meni kava u plasticnoj casi nije kava, pa to ti je. 

Put smo nastavili prema Novom Mestu, Karlovcu, Slunju …, ali moram da ostavim nesto i za sutra.

Grad Otocec - nekad zamak bogatuna, danas skupi hotel

Pogled s druge strane obale

Pogled na kule grada

Kuma Mirina, kum Srebi i Nera - jedna za uspomenu

Pogled na prekrasan park oko zidina grada

Zamak, danas pretvoren u luksuzni hotel


Kameni zid

U dvoristu zamka

U iscekivanju konobara

Kavica je stigla

Pogled na zamak iz dvorista

Kum Srebi uz Lasko


Labels: ,

Sunday, October 12, 2008

Back to YU - Ljubljana

U ova burna vremena kada je cijeli svijet na koljenima (financijskim), kada se kampanja za predsjednika USA dovodi do usijanja, pitam se ima li smisla pisati o jednom putu u krajeve koje brinu sasvim druge brige. Istina je, ni brige u starom kraju nisu iste: dok se u Sloveniji uticaj svjetske krize osjeca kao i u drugim zemljama ujedinjene Evrope, a u Hrvatskoj (pored financijskih problema uzrokovanih svjetskom krizom) muku muce s kriminalom koji se uvukao u sve pore sistema, dotle je u Bosni jos uvijek nacionalizam osnova svega.

U tri nedelje za koje smo ‘proletjeli’ kroz tri drzave bivse nam domovine, imao sam priliku da obidjem neka mjesta na kojima se imalo sta vidjeti, sreo sa mnogo prijatelja iz nekih drugih, cini mi se, boljih vremena i, naravno, posjetio familiju razasutu u nekoliko gradova ovih novih drzava. Snimio sam skoro 1500 slika i sada muku mucim sta uraditi s njima. U pocetku mi se cinilo da bi bilo lijepo napraviti priloge o svakom susretu, posjeti gradovima i mjestima, prirodnim ljepotama, a sada kako dani prolaze, sve mi se vise cini da sve ovo sto radim nema puno smisla. Nesumljivo je da bi za mene licno bilo bolje da se okrenem stvarima o kojima zivot ovisi a da ‘mlacenje prazne slame’ ostavim drugima koji to rade bolje i koji za to imaju vise smisla. Ali ja ne bih bio ja kada sam sebi ne bih skakao u usta, sto vecina stalnih posjetilaca bloga vec odavno zna. Iako znam da ima vaznijih stvari na koje bih trebao trositi svoje slobodno vrijeme, nekako mi je zao da ne napisem par rijeci o mojim utiscima s puta, uz neke od fotografija za koje bi bilo steta da ne budu objavljene. Zbog toga evo zapocinjem seriju priloga pod zajednickim nazivom “Back to YU”. Vidjet cu koliko cu izdrzati.

Put u stari kraj nije zapoceo glatko. Vec u samom startu su nastali problemi. Avion iz Pittsburgh-a za New York se nije pojavio sto je uzrokovalo promjenu itirinera: umjesto presjedanja u New York-u i Briselu, poslani smo u Chicago i Frankfurt. Na aerodromu u Pittsburgh-u smo proveli 7 sati prije nego sto smo konacno poletjeli. Da stvar bude gora, i avion za Chicago nije stigao na vrijeme, a kako se vrijeme u Pittsburgh-u naglo kvarilo, umalo da nas put nije zavrsio prije nego sto je poceo. Poletanje sa Pittsbugh-skog aerodroma je bilo dramaticno: jak vjetar se poigravao s malim avionom i prvi put u zivotu sam pomislio da je stigao sudnji cas. Srecom, avion se, uz mnogo problema, uspio podici i evo sada, par nedelja kasnije pisem ovaj prilog.

Problemi su se nastavili i u Chicago-u i u Ljubljani. U Chicago-u smo jedva uhvatili vezu za Frankfurt a u Ljubljani nasim koferima nije bilo ni traga ni glasa. Predpostavljam da su otisli na neku drugu stranu svijeta (vjerojatno originalnom rutom) i morali smo cekati da ih pronadju na nekom od svjetskih aerodrome. Ali su nas zato na aerodromu u Ljubljani docekali nasi kumovi Marina i Srebi. Kod njih nije bilo greske.

Planirani put je morao biti malo izmijenjen: odlazak na more je odlozen dok koferi ne stignu a vrijeme cekanja smo ‘ubili’ setnjom kroz Ljubljanu. Istina, i vrijeme se dan prije naseg dolaska pokvarilo pa Ljubljana nije bila puna raje kao sto je to obicno. Medjutim, to nije ni malo promijenilo moje misljenje o Ljubljani kao o gradu u kojem bih tako rado proveo ovo malo sto je ostalo od zivota. Slovenci su uvijek povlacili pametnije poteze nego drugi narodi u bivsoj Jugi i Ljubljana a i cijela Slovenija je ostala postedjena priliva stanovnistva iz ruralnih prostora u gradove. Grad je sacuvao onaj svoj gradski duh i nije se sirion neplanski, sto se ne moze reci za mnoge druge gradove Jugoslavije, gdje su pridoslice potisnule domacine i gdje se u nacinu zivota osjeca veliki uticaj sela.

Iako vrijeme nije suradjivalo, bilo je dovoljno toplo da smo mogli popiti kavu u jednom od mnogobrojnih restorana i kavana koji se protezu uz rijeku Ljubljanicu. Uz put su nasi domacini iskoristili vrijeme da daju svoj glas na izborima koji su se odrzavali u to vrijeme. (Da napomenem da su u Sloveniji pobijedili socijalisti, iliti bivsi komunisti, kako ih neki nazivaju. Zanimljivo, narocito kada napravimo poredjenje sa izborima u Bosni, gdje se sve vraca u ona ruzna, predratna vremena).

Isti dan uvece smo proslavili nasu 30-tu godisnjicu braka u jednom veoma lijepom restoranu kojih je Ljubljana puna. Imena restorana se ne sjecam a ni dijela grada u kojem se nalazi. Ali se zato sjecam odlicne hrane i dobrog domaceg vina. I dobrog raspolozenja, u cemu su nam pomogli Andrea, Kreso i njegova djevojka Zana.

Uz ovaj prvi ‘izvjestaj’ evo i malog "albuma slika". Slijedecih dana bi ih trebalo biti jos, ako vrijeme dopusti.

Nera s kumovima. Stari grad u pozadini.

Pogled na stari grad

Svaki cosak i ulicica su iskoristeni za restoranske baste

Nera i Marina - malo odmora

Restoranske baste uz rijeku Ljubljanicu

Na svakom cosku se osjeca da ljudi ovdje zive stoljecima

Nera, Co, Srebi i Marine - uz vino se cekaju ostali

Hrana je stigla, nema se vremena za poziranje

Kum Srebi


Labels: ,