Vjenčanje u Bostonu

Dunja i Erik

Prošle nedelje je bilo slavlje u Bostonu. Udala nam se naša Dunja. Nažalost, nismo bili prisutni jer je vjenčanje bilo mala tajna pa nas je život prošle nedelje odnio malo južnije. Ali, imali smo svog „predstavnika“. Sanja je stigla iz Los Angelesa da podijeli sreću sa svojom najboljom prijateljicom još od prvih dana kada su stigle na ovaj svijet. Od nje smo „iskamčili“ i par slika da ovu lijepu vijest podijelimo s blogerima.

Dunji i Eriku želimo puno sreće u zajedničkom životu a mami i tati Vujinić poručujemo da ćemo slavlje morati ponoviti. Na njihovom ili našem „terenu“, manje je važno.

Sretni roditelji

Prijateljice od rodjenja

Summertime jos jednom

Vezan trenutak

Ana je imala 10 godina kad je dosla u Montreal. Trabalo je nastaviti uciti i odrastati u novom svijetu. Osnovna, pa srednja skola, onda koledz, universitet. U osnovnoj skoli je preko ljeta igrala fudbal, kao i mnoga ovdasnja djeca. Nije pokazala neku veliku zelju da nastavi taj sport u high school. Tamo joj ponudjen rukomet posto je izrasla  visoka, ali nije joj se svidjalo. Plivala je nekoliko godina i onda smo imali razgovor sa zakljuckom da ona nije neki sportski tip i da je ostavimo na miru s nasim komentarima da se mora baviti nekim sportom zbog zdravlja. Negdje poslije koledza je ona sama odlucila je da proba karaté. To joj se svidjalo, pricala nam je kako se odvijaju casovi i kako je disciplina jako vazna. Ona je kao pocetnik imala zadatak da brise pod.

Yann je dosao u Montreal na studije informatike sa malog ostrva Reunion juzno od Madagaskara. Upoznao je karaté jos kao mali djecak. U Montrealu je nastavio vjezbati. Upoznao je Anu jos dok je brisala pod. Tako je u montrealskom karaté klubu pocela ljubav. Ana je tada vec bila pticica koja je  napustila gnijezdo i zivjela sa prijateljicom u malom stanu u Verdunu. Yann je takodje odletio iz gnijezda i dijelio stan sa tri drugara u Montrealu daleko od svoje kuce i familije. Onda su Ana i Yann odlucili da zive zajedno i tu bi bio pocetak svijanja novog gnijezda.

Ove godine su Ana i Yann odlucili da formaliziraju svoju vezu jednim sluzbenim vjencanjem. Vjencanje nije nista promijenilo u njihovom zivotu ali to je bila izvanredna prilika da svi njihovi najmiliji dodju i budu zajedno. U ovom trenutku smo svi ponovo na poslu u redovnoj svakodnevnici. Proveli smo dvije  nezaboravne sedmice zajedno, u pripremama, izletima, vecerama i rostiljanju. Vjencanje je bilo u jednoj od zgrada McGill univerziteta. Protokol nije bio stro. Ana je umjetnik i ne voli klisee. Zamolila je prijateljicu iz high school Amy da bude administrator (maticar). Amy se pripremila temeljito, sve po redu i zakonu. Anin dido i Yannova baka su zamoljeni da ih doprate kratkim putem kroz salu do maticarke Amy. Svirala se njihova omiljena muzika Summertime. Bila je to neka verzija, koju nisam nikad prije cula, dirljivo. Ana jako voli urbani dio Montreala, Lachine kanal, obozava gledati ribice koje skacu iz vode pred kraj ljeta. Od male djevojcice izrasla je u mladu zenu, koja zna dijeliti srecu sa prijateljima i familijom.

Dubravka

Cijela svita

Baka i dida

Yann s bakom

Ana s didom

Ana s drugaricama iz high school
Desno je Amy koja je imala ulogu matičara

Torta

Razgovor s Dunjom, prijateljicom iz ranog djetinjstva sa Starčevice

Vjenčanje u Leeuwardenu

foto Michelle Hamstra

Glavni razlog zatišja na blogu je bio put u Holandiju zbog Davorovog vjenčanja na koje su iz USA stigli mama, tata i sestra. Svečanost je obavljena na privatnom imanju u blizini gradića Leeuwarden na sjeveru Holandije uz prisustvo rodbine i manjeg broja prijatelja mladenaca.

Svi na okupu (foto Michelle Hamstra)

Chantel i Davor su sve organizirali veoma lijepo. Prije vjenčanja su gosti proveli sat i pol vozajući se brodom kanalima kroz prekrasne predjele u kojima je Chantel odrasla a poslije vjenčanja smo se okupili u restoranu na obali kanala koji je bio rezerviran samo za nas.

Za vrijeme ceremonije vjenčanja nisam koristio kameru (zamolio sam Amira da napravi koji snimak) a prije i poslije svečanog čina sam napravio na desetine fotografija od kojih sam izabrao nekoliko za blog. Par slika sam „ukrao“ sa stranice profesionalnog fotografa nadajući se da moja krađa neće biti primiječena a ostatak možete vidjeti na ovoj stranici.

Chantel i Davoru želim sve najbolje u braku uz nadu da se će zajedno „izdržati“ bar onoliko koliko i njihovi roditelji.

foto Michelle Hamstra

foto Michelle Hamstra

Naša ekipa na brodu: Marina, Danijela, Nera, Laura, Tibor i Amir

Lijepe kuće uz kanal

Vožnja kočijom

Vožnja kočijom

U isčekivanju svečanosti

Još samo malo...

A sada se sluša o "pravima i obavezama u braku"

Prve čestitke

Mladenci i familija

Čeka se klopa

Lijepo poslijepodne u lijepom ambijenu

Sanja, Amir, Marina, Co, Nera i Davor

U restoranu uz kanal

Dan poslije: još jedan snimak pred polazak kućama

UMJESTO KOMENTARA

Davoru i njegovoj supruzi želim dug i sretan brak,
a roditeljima i sestri da uživaju u njihovoj sreći i jednoga dana i u unucima.

Hoće li im brak biti sretan, ovisi samo o njima dvoma;
koliko ljubavi, pažnje, razumijevanja, tolerancije budu oboje unosili u međusoban odnos.
Svi mi to dobro znamo, ali često zaboravljamo.

Neka ih prati sreća i dobro zdravlje!

Nataša

Vjencanje u Oslu

U petak maja 19. su se u Oslu vjencali Marina Stanimirov i Amir Zisko. Mi, nazalost, nismo mogli prisustvovati tom svecanom trenutku ali smo zato u Oslu imali 'specijalnog izaslanika' ciji je zadatak, izmedju ostalog, bio da napravi par slika i podnese 'izvjesce' za blog.

Kako to cesto sa mladjom generacijom biva, izgleda da je 'specijalni izaslanik' bio zauzet nekim drugim obavezama pa sam jedinu sliku na kojoj se mladenci dobro vide morao ukrasti sa facebook-a. Posto 'zadatak' nije obavljen prema 'ugovoru', to ce se osjetiti na 'financijskoj kompenzaciji za obavljeni posao'. Kod mene ne vrijede klauzule kao ovdje u USA gdje osobe koje ne urade svoj posao (i uniste firmu) bivaju nagradjene milionskim iznosima pri raskidu ugovornog odnosa.

Salu na stranu, zaista nam je zao sto nismo mogli biti u Oslu da podijelimo radost sa nasim kumovima Aidom i Feridom, te Marinom i Amirom ali se nadamo da ce za to biti prilike u buducnosti. Mladencima i njhovim roditeljim upucujemo nase iskrene cestitke s nadom da cemo propusteno nadoknaditi.

Uz prilog sam prikacio i nekoliko slika 'specijalnog izaslanika' da trud ne bi bio uzalud.

Godisnjica braka

Zdravo Co i svi blogovci.

Povodom 25-godisnjice naseg braka saljem vam par slika i malu pricu.

Kako se sve to desilo?

Kada smo Brana i ja odlucili da se vjencamo, mi se usutimo kao da nebi niko znao i nagulimo za Dubrovnik. Tamo smo planirali vjencati se, naci kumove na ulici (nekoga pitati), ostati jednu sedmicu na odmoru i vratiti se kuci. To je bio plan. Isto tako bio je plan da sve sto je potrebno od garderobe za vjencanje, kupicemo u Dubrovniku. I vjencanje smo htjeli za osmi mart ali je odrzano 7. marta (subota) 1987.

Po dolasku u Dubrovnik, obidjemo butike ali sve prazno. Kada smo pitali zasto je tako ? kazu nam da je karneval cvijeca i tako se sve rasproda… Na to nismo uopste racunali… To isto vece bez rjesenja malo cugnemo i dodje nam ideja da posudimo narodnju nosnju u LINDJI. Ja sutradan odem u Lindju, nadjem garderobera (on nam preporuci i izabere Dubrovacku narodnu nosnju) i tako zaposjednemo Knezev dvor…..

Ali nase drustvance je posebna prica. Zasto to kazem? Cuju svi od nasih roditelja gdje smo, naravno odmah se ubacuju u auta i u petak uvece nas zovu sa recepcije da imamo posjetu. Kad tamo nasa raja, ( kao da su radili u Cajevcu, ukljuce radare i pronadju te) uz “kritiku i zajebanciju”. Proveli smo super, nezaboravan vikend.

Raja, hvala vam jos jednom. Ja naravno ne spominjem imena, neka se svako prepozna, kako je izgledao prije 25 godina.

Mnogo pozdrava svima, Sega i Brana iz Holandije

Vjencanje u Ljubljani

U danima kada su me ubjedjivali da blogu produzim zivot, a ja se i rukama i nogama odupirao, stize vijest (i slike) o jednom vjencanju koja me je gotovo pokolebala da zadatu rijec prekrsim. Sada kada sam rijec vec odavno ponovo pogazio evo da sa zakasnjenjem obavijestim one koji to jos ne znaju a koje bi to moglo zanimati da se u Ljubljani vjencala Andrea Srebot, kcer Marine i Zdravka, koji od ovog zadnjeg rata zivot nastavise u glavnom gradu Slovenije. Sretni mladozenja Karlo je rodom iz lijepog mjestasca Sepurine na otoku Prvic, koje sam rijecju i slikom predstavio u jednom od priloga iz posjete starom kraju 2008.

Vjencanje je obavljeno, kako sa slika zakljucujem, u starom gradu, poznatom turistickom odredistu mnogih posjetilaca Ljubljane, koji se smjestio na brdascu s kojeg se pruza prekrasan pogled na grad ispod.

Slavlje je nastavljeno u restoranu, kako opet vidim, negdje u okolini Ljubljane. Slovenija je poznata po svojim prirodnim ljepotama i seoskom turizmu, a par slika to potrdjuju. Uz ovaj mali album upucujem najiskrenije cestitke mladencima, i naravno, sretnim roditeljima.

Aida i Nino - vjencanje u Bardstown-u

Vec duze vremena nismo imali ‘izvjesca’ s vjencanja pa mi je izuzetno drago da evo ja ‘posaljem’ jedno. Uz ‘izvjesce’ ce ici i dosta slika koje bi trebale docarati atmosferu iako nakon njihove pripreme primjecujem da sam se ogranicio samo na jedan dio drustva. Ovaj put nisam setao salom tako da ce mnoga lica ostati nezabiljezena. Dobio sam obecanje da cu dobiti jos slika pa cu ovu gresku mozda ispraviti.

Da podjem ispocetka. U subotu, decembra 26. U Bardstown-u, drzava Kentucky, vjencase se Aida Kreso, kcerka Zumrete i Zlaje i Nino Pavkovic, sin Asije i Zorana. Na vjencanje se stizalo iz raznih krajeva USA pa i sire, kako je to vec zadnjih godina slucaj sa nasom rajom razasutom svijetom. Mi se u na vjencanje zaputismo u subotu oko 8 i 30 ujutro nakon sto smo dan ranije docekali goscu iz Zagreba (Senadu, Nininu rodicu), proslavili Bozic u porodicnog krugu, te istog jutra ispratili Sanju za LA. Dakle, tipicno americki: sve na trku, jer se ovdje dogadjaji odvijaju kao na tekucoj traci.

Put je prosao bez problem i u Davorov hotel smo ranije nego sto smo planirali: cinili se da cemo uspjeti malo odmoriti prije nego se zaputimo u restoran Kreso’s u centru Bardstown-a, malog gradica nedaleko Louisville-a. Ali, ne lezi vraze. Nakon sto smo se smjestili u sobu, ispostavi se da je moje odijelo ostalo u Pittsburgh-u. A ja u farmerkama i sarenoj kosulji. Srecom, cipele su bile tu. I nasta trka: gdje nabaviti odijelo. Ili barem pristojne hlace, kosulju i kravatu. Nakon par telefonskih poziva i razgovora sa osobljem hotela, pade odluka da se ode u lokalni Wall-mart (oni sto zive u Americi znaju o kakvoj se trgovini radi) i kupe bilo kakve hlace i kosulja, a Emira ce donijeti kravatu. Nakon kraceg lutanja nadjosmo Wall-mart, a u njemu i ono sto smo trazili, te se vratismo nazad u sobu da bar malo odspavamo.

Stigosmo u restoran koji je bio vec prilicno pun gostiju. Pozdravi s rajom, domacinima, prvi snimci. Stigose i Dzindici sa Cericima (Enisom i Zajom) pa tako i ja skompletira svoju ‘svecanu’ garderobu. Malo iza njih stigose i mostarske Krese (Dzana i Nedzad) a uskoro se pojavise i mladenci i sve je bilo spremno za sam cin vjencanja. Mladenci lijepi, veseli, kako se to moze biti u njihovim godinama i u ovakvim svecanim trenucima.

Sama ceremonija vjencanja nije bila duga sto mi bi drago. Dosadilo mi citanje litanija koje ionako ne znace puno. Mladenci izmijenise burme, zaklese se na vjernost do groba (ili tako nekako), pade poljubac i poce zabava. Muzika, odlicna. Momci iz St. Louis-a. Pjesme, vecinom iz naseg vremena. Za mene prijatno iznenadjenje ako poredim sa nekim drugim zabavama na kojima me ubio novokomponirani melos gdje ne razlikujes pjesmu od pjesme a da o glasnosti ne govorim.

Slavilo se do kasno u noc. Islo se i plesati, da se ne zaostane sa mladima. Za sank se navracalo kada bi ponestalo ‘goriva’, a u medjuvremenu se veceralo, te zasladilo odlicnim domacim kolacima.

Slikao sam, kao sto rekoh, ali ne uhvatih sve. Malo mi je pomogla i Emira svojim snimcima. Albumi ce ici na blog onako kako koji pripremim. A za pocetak evo mladenaca kako sjeku svadbenu tortu, kojima zelim mnogo srece u buducem braku i da stalno budu veseli kako su to bili ovo vece. Cestitke naravno zasluzuju i roditelji na obe strane a svima skupa se zahvaljujem na lijepom druzenju i zabavi. Bilo je naporno ali vrijedilo je.

Album 1. - prije vjencanja
Album 2. - ceremonija vjencanja
Album 3. - svadbena torta i jos malo slika
Album 4. - Aidina sjecanja i ples
Album 5. - Jos malo slika (NOVO)

Vjencanje u Melbourne-u

Otici na vjencanje u Melbourn, Australiju rijetkima se ukaze.

Vjencavao se sin mojih dragih prijatelja Karmen i Ostoje Skakic, mnogi od vas ih poznajete, pa vjerujem da ce vas ova informacija obradovati.

Lijepo je bilo ucestvovati u radosti, sreci i ljubavi mladenaca, kao i njihovih sestara i roditelja. Vjencanje je odrzano na privatnom posjedu, koji se iznajmljuje za takve prigode, nekih pedesetak km od grada. Boravili smo tamo tri dana uzivajuci u ljepotama australske sume eukaliptusa, raznoraznih cvjetnih grmova, jezeru, raspjevanosti ptica u suncanim i vrlo toplim danima, 30C, sto je dodatno doprinjelo da taj dan bude osim svoje posebnosti zapamcen i po ljepoti okruzenja.

Kakav kontrast u usporedbi sa Zagrebom gdje je trenutno, kisovito, sivo i hladno.

Susrela sam i nekoliko dragih ljudi iz Rudi Cajaveca. Vama ostavljam da ih prepoznate.

Fotografije ce najbolje docarati ljepotu i radost dogadjaja.

Natasa

Ne mogu a da ne dopisem par rijeci.

Uz cestitke mladencima i familiji, pozdravljam i moje prijatelje i poznanike iz starog kraja. S nekima sam pravio planove o odlasku, s nekima dijelio odusevljenje promjenama nastalim u doba Ante Markovica, s vecinom proveo godine radeci u sada vec nepostojecoj Profesionali... Ako bude srece (i zdravlja) mozda se jednog dana ponovo sretnemo: nije ni Australija preko svijeta.

Imena ne spominjem, iako sam prepoznao vecinu. Ostavljam to drugima, kao sto Natasa predlozi.

Co

Romanticno vjencanje

Banja Luka subota 12. septembar 2009. Osvanuo ljep i topal dan. Skupila se rodbina i prijatelji sa svih strana. Jednu jedinu zadacu imamao da budemo lijepo skockani i vesli do duboko u noc. Nista ne smije pokvariti raspolozenje pa ni potpuno raskopane ulice oko kina Kozare. Sa automobilima se preskace preko trotoara i parkira se gdje se nadje mjesto.

Mlade djevojke cekaju sa narandjastim masnicama i cvijetivima margareta. Aleja Sv.Save 16. Vrata na cetvrtom spratu okicena istim stilom. Oko pola jedan stize mladozenja sa savojom rodbinom i prijateljima. Kicenje svih prisutnih u stilu margareta. Nazdravljanje i pjesma. Glavni likovi ovog sretnog dogadjaja su Srdjan Barovic i Vojana Djarmati (ml. kcerka Tomislava i Rade). U pola tri vjencanje u novoj pravoslavnoj crkvi. Familija i prijatelji se otpravljaju prema automobilima (naravno pjeske jer se nigdje ne moze voziti). Dok mi polako stizemo do pozorista, mladenci odlaze sa Visnjom i Baretom (Barisic) na Kastel po nekoliko prelijepih romanticnih slika.

Povorka okicenih automobila polako krece prema Novoseliji u motel Draganu (bivsi restoran kod Troke, restoran moje mladosti!). Dok cekamo mladence i maticare slijedi kavica u restoranu. Oko pola pet pocinje vjencanje na lijepoj terasi motela, koja gleda na Vrbas. U prekrasnom zelenom ambijentu uz suncano toplo vrijeme sve izgleda puno romanticnije, nego u lijepo uredjenoj dvorani galerije. Poslije cestitanja slijedi bacanje puketa koji dolijece u ruke Vojanine kume. Ponovno slikanje sa mladencima u zelenilu uz Vrbas.

Zabava pocinje u restoranu sa govorom Srdjanovog oca i Vojanine mame. Pocinju prvi taktovi muzike i prvi plesni koraci u bracnom zivotu mladenaca. Zabava se nastavlja uz zvuke zive muzike na plesnom podiju gotovo svih prisutnih, do kasno u noc. Uz brze ritmove, dobru hranu i pice, neki su morali i vise puta zamijeniti kosulje. Budno oko Visnjine kamere je sve to zabiljezilo iz svih mogucih uglova. Jedva cekam DVD! Evo i par svijezih slika.

Ja kao Vojanina tetka, nakon duzeg vremena, bila sam ispunjena srecom zbog lijepog i romanticnog dogadjaja.
Pozdrav svima

Mirjana

Vjencanje u Minesoti

Uvijek je lijepo biti na necijem vjencanju, posebno kada se to desava ovdje i kada su u pitanju djeca nasih kolega i prijatelja Banjalucana. Mi smo imali cast da prisustvujemo vjencanju Ane Curkovic i Andy Broun. Jedna dugogodisnja ljubav jos iz skolskih klupa krunisana je vjencanjem u Rochesteru drzava Minesota 30. Maja 2009.

Ana je kcerka nasih banjalucana Dubravke (Bube) i Dragana (Cureta) Curkovic. Kazem vjencanje je bilo u Rochesteru gradu koji je poznat po vrhunskoj svjetskoj klinici Mayo na kojoj se lijece uglavom bogatasi. Ustvari sam grad je i klinika sa mnostvom zgrada povezanih podzemnim i nadzemnim hodnicima. Izuzetno cist i miran gradic. Kazu da je zimi strasno hladno a temperatura se spusti do -40C.

Da se vratim vjencanju. Bilo je to americko vjencanje ali Dubravka i Dragan su se potrudili da se tu osjeti i nas mentalitet. Dubravka, poznata po kuharskim umijecima je za predjelo pripremika nekoliko vrsta pita a zajedno je sa mamom Rozikom napravila 10-tak vrsta raznoraznih kolaca. Uz to treba dodati i nasu muziku i pjesme pa je tako ovo slavlje dobilo jenu novu multikulturnu boju. To se svidjelo i Amerikancima koji su plesali i veselili se uz nase pjesme.

Gostiju je bilo vise od 300 i svecana sala u hotelu je bila dubke puna. Bilo je tu gostiju iz Norveske, Kanade, Svicarske, Hrvatske i iz svih krajeva Amerike. Svoje sudbonosno ‘da’ mladenci su rekli u obliznjoj crkvi a onda se slavlje nastavilo u prelijepom hotelu Marriott. Plesalo se do sitnih nocnih sati uz zvuke nase i americke muzike.

Kada se slavlje stisalo sutradan smo otsli kod Dubravke i Dragana kuci na nastavak dobrog druzenja uz Draganove specijalitete sa rostilja. On to zaista vrhunski radi i u sali smo mu rekli da bi vrlo brzo morali na dijetu druzeci se na ovaj nacin. Dragan i Dubravka su sve goste sa radoscu docekali a Dubravki nije bilo tesko da po par puta ide po nekoga u Mineapolis na aerodrom koji i nije bas tako blizu (sat i po udaljenosti).

Ana i Andy su zracili mladoscu i ljepotom. Rekla sam vec da je to ljubav iz skolskih klupa. Obadvoje su zavrsili koledz i uspjesno rade. Kuriozitet je i to da su vec kupili kucu u koju su nas pozvali sa ostalom rodbinom na kafu i otvaranje poklona. Bila je to jos jedna prilika da se stetnemo sa Aninom i Andy-evom rodbinom. Na kraju jos jednom neka ih prati sreca i ljubav u njihovom zajednickom putu.

Jasna

P.S. - Slike sa vjencanja