Uskrs u Sloveniji

U našoj se kući Uskrs slavio od kada znam za sebe. Bilo je to u ono vrijeme koji sada mnogi nazivaju tamnicom naroda kada se, kako oni kažu, nije smjelo ići u crkvu i slaviti vjerske blagdane. Govore to uglavnom oni koji su bili članove partije, čije su redove brzo zamijenili nacionalističkim, ubivši se tvrdeći da je bilo tako, kao da nas nema koji smo rođeni u to prednacionalističko doba i znamo kako se tada živjelo.

Kada smo 94. završili u Americi, u kojoj se katolički praznici praznuju kao državni, Uskrs smo obilježavali zbog djece jer ih je to podsjećalo na sretno djetinjstvo, iako nismo religiozni i s crkvom nemamo ama baš nikakve veze.

Ove godine smo Uskrs proslavili u Sloveniji, kod kume Marine, koja je Uskrs slavila i u doba kada je to bilo „zabranjeno“, u krugu mnogobrojne familije, kako je to bilo nekada. I farbana jaja su se tucala, kao što smo to radili mi djeca iz komšiluka, trudeći se da naše jaje bude najjače, koristeći se raznim smicalicama da pobijedimo u toj naivnoj dječijoj igri.

Posjetu kumi Marini smo iskoristili da uživamo u prirodnim ljepotama Slovenije, bivše republike bivše nam države, koja je uvijek, a još više sada, dokazuje kako sredina u kojoj živimo može biti uređena i lijepa ako se oni koji u njoj žive odnose prema njoj s pažnjom u ljubavlju. Uređenost slovenačkih mjesta i sela nas je oduševila, tjerajući nas na razmišljanje kako je to moguće, poredeći je s gradom i republikom u kojoj smo se rodili i proživjeli više od pola života. Biće da je do naroda i njegove prosvjećenosti, ili bolje reći zatucanosti, jer inače nema nikakvog drugog objašnjenja za ono što je napravljeno od Bosne, gdje se od zapuštenosti i kiča njene prirodne ljepote umanjuju ili gube.

Zahvaljujući kuminoj kćerci Andrei, dva dana smo proveli planinareći slovenačkim visovima, testirajući našu izdržljivost i kondiciju. Nije nam bilo lako. Godine čine svoje. Iako tamo gdje sada živimo svaki dan hodamo sat do sat i pol, penjanje strmim planinskim stazama nije bilo lako. Najbolji znak je bio pritisak u prsima, upozorenje koje je odašiljalo srce da se uspori inače će otkazati poslušnost. Shvatili smo da se zašlo u godine kada čovjek mora biti oprezan i osluškivati signale koje nam naše tijelo šalje.

Prvo smo se penjali do crkvice Svetog Jakoba iznad Predvora kod Kranja gdje se nalazi i mali restoran s čije terase se pruža prekrasan pogled na dolinu odakle smo krenuli. Pogled je pucao čak do kumine kuće na jednoj strani i do Ljubljane na drugoj.

Na dan našeg povratka u Pulu Andrea nas je vodila na još jedno planinarenje. Ovaj put cilj je bila kapelica svete Lucije na brdu iznad mjestašca Vitovlje. Uz put smo sretali druge planinare koji su se vraćali s pohoda a po našem dolasku na vrh smo ih sreli poprilično. Slovenci vole da planinare i to je bilo vidljivo na svakom koraku. Lijepa je to navika koja se ovdje upražnjava kad god je to moguće. Hodanje po čistom zraku i penjanje na mnogobrojne visove sigurno ne mogu naškoditi i dobro je što to Slovenci upražnjiji još od malih nogu.

Nakon povratka u dolinu Andrea nas je skoro sat vremena vozala kroz slovenačka sela gdje je u oči upadala, kako ljepota, tako i uređenost. Cilj je bio restoran u nekom od manjih mjesta čijeg se imena ne sjećam gdje smo jeli veoma ukusnu hranu u odlično lokalno vino. I na kraju zasladili odličnim kolačima.

Rastali smo se na parkingu restorana. Naši domaćini su otišli put Ljubljane a mi smo nastavili prema Kopru i Hrvatskoj. Bilo je to jedno lijepo druženje koje ćemo morati ponoviti. Naravno, ako nam nešto drugo ne poremeti planove.

Naše komšije Kose

Zgrada u kojoj smo se skrasili, na par minuta od lijepe šljunkovite plaže, ima samo par stalnih stanara, onih koji tu žive cijelu godinu. Ostali stanovi se izdaju turistima ili su njihovi vlasnici osobe koje dio godine žive u nekoj od država Evrope a ljeti, ili za praznika, dolaze da uživaju u ljepotama Istre i Jadrana.

Stan s naše desne strane, gledajući prema vrtu, je prošle godine stavljen na prodaju. Njegovi vlasnici, koji su kao kompenzaciju za zemlju na kojoj je zgrada izgrađena dobili nekoliko stanova, su odlučili da svoj ulog unovče. Izabrali su pravo vrijeme jer je potražnja za stanovima u Istri velika i sve što se stavi na market ode veoma brzo.

Tako je bilo i sa ovim stanom. Od vlasnika, s kojim smo za ovo vrijeme od kako smo ovdje, uspostavili prijateljski kontakt, saznasmo da je kupac Bosanac, kako reče neki Koso. Reče nam da živi u Švicarskoj. Nije nas to iznenadilo jer Bosanaca je u Istri toliko pa ih srećemo na svakom koraku. Gotovo svi majstori koje smo angažirali su iz Bosne a u trgovinama ih prepoznajemo po govoru i ponašanju, jer su glasniji od domaćina. U našem ulazu, od četiri familije koje tu stalno žive, pored nas još dvije su porijeklom iz Bosne a tu je i Adnan koji u stan navraća povremeno jer živi i radi u Bosni.

Prije nešto više od mjesec dana upoznasmo naše nove komšije. Jasna i Enver Koso. U prvom momentu nismo znali o kome se radi ali kroz razgovor saznasmo da je Jasna studirala na Tehničkom fakultetu u Banjaluci a Enver igrao rukomet u banjalučkom Borcu. Tada mi proradiše klikeri. Sjetih se Envera Kose, talentiranog krila Borca koji je u naš grad stigao iz Goražda. Svojim dobrim igrama je privukao pažnju i selektora jugoslavenske reprezentacije pa je bio član ekipe koja je učestvovala na olimpijskim igrama u Moskvi.

Kose oko 40 godina žive u Švicarskoj a u Istru dolaze godinama i poznaju je kao svoj džep. Tu su stekle mnoge prijatelje a vrlo brzo mi je postalo jasno zašto. Za kratko vrijeme od kada smo se upoznali pokazale su se kao prava raja. Od prvog momenta smo uspostavili prijateljski odnos kao da se znamo godinama. Išlo se na makijata u Yes-u, ručak u odličnom restoranu u koji svraćaju kada su u Puli, na vino u Poreč, vlasništvo jednog od njihovih istarskih prijatelja. Veoma su društveni i vrlo lako uspostavljaju poznanstva.

Nakon kratke posjete koje su iskoristili da urede stan po svom ukusu Kose su se vratile u Švicarsku. U Pješčanu uvalu se vraćaju u maju, kada se vrijeme još više proljepša i kada je lijepo boraviti u Istri prije navale turista. Radujemo se njihovom dolasku jer osjećamo da smo imali sreću s još jednim komšijama u sredini koja je još uvijek nova za nas i gdje ćemo provesti ostatak naših života. A dobar komšija je, kako kažu naši stari, često vrijedniji od familije.

Susret nakon skoro 40 godina

Mirjana i Željko Stančić su još prije „odbrambeno oslobodilačkog rata“ Banjaluku zamijenili Kranjem i tu dočekali penzije. Jedni su od rijetkih koji su grad napustili prije događaja koji su na nas, koji smo u njemu dočekali početak „oslobađanja“, ostavili trajne posljedice. Znali su kuda idu i šta ih tamo čeka dok je većina nas koji smo grad morali napistiti zbog aktivnosti „oslobodioca“ nije znalo šta nam nosi sutra. Srećom, zahvaljujući odnosu prema životu, znanju i iskustvu, većina se dobro snašla pa sada, u ova penzionerska vremena, putuje i susreće se sa starim prijateljima i poznanicima čista obraza i bez mrlja na savjesti.

Našu kratku posjetu Sloveniji smo iskoristili da se sretnemo sa Mirjanom i Željkom nakon skoro 40 godina. Naše druženje je prošlo u razgovoru o sadašnjosti ali i o danima koji su prošli od našeg zadnjeg druženja, čini mi se u našem stanu povodom rođenja nađe kćerke. Iako su, kao i mi, već odavno u „zrelim“ godinama, i iako im uvijek nije bilo lako, kao ni nama svima, oboje se odlično drže. Još uvijek su aktivni pa, iako žive u stanu, čak obrađuju vrt u kojem uživaju i gdje provode dosta vremena. Slovenija je, ako je suditi po svemu što o njoj znamo i šta smo vidjeli, uređena zemlja i siguran sam da su Stančići u ta davna vremena napravili pravi potez odlazeći iz grada koji bih ih ionako natjerao na odlazak.

Naše druženje je bilo kratko ali je pao dogovor da se viđamo češće sada kada nas dijeli manje od tri sata vožnje autom.  

Uz prilog sam zakačio i par slika napravljenih na terasi hotela uz malo jezeru u blizini Kranja. Iako su se na nebu nešto ranije pojavili tmurni oblaci, nisu nam mogli pokvariti raspoloženje. Izrazi naših lica govore sve.