SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, July 31, 2013

Japan - finale

Temple
Imao sam namjeru da nastavim javljanje jos u Japana ali vrijeme mi to nije dozvoljavalo. Popodne smo obicno zavrsavali nas program kasno. Poslije toga smo odlazili u grad Fukuoku i najcesce isli na veceru u neki od njihovih restorana. Voznja podzemnom je trajala oko pola sata pa se dolazilo u hotel dosta kasno i tada bas nisam imao snage da pisem.

Tom nam je pokazao najznacajnije stvari u gradu. Kako je Japan prenaseljen, shoping centri se otvaraju pod zemljom. Sve je povezano podzemnom zeljeznicom tako da oni sa posla svrate u te centre, pokupuju i opet na voz. Sve je prilagodjeno tome da se sto manje vremena gubi.
A ti centri su ustvari mali gradovi, sa prodavnicama hrane, garderobe, malih banaka i drugo.

Sve je besprekorno cisto i fino aranzirano sa puno ukusa.

Naravno ribe svih vrsta ima najvise ali sam vidio i prodavnicu kruha i peciva koja ni malo ne zaostaje sa ponudom kao neke evropske ili americke pekare. Na jednom mjestu se pekla riba a vidjecete i na slici da ti kuhari obuceni u uniforme po izgledu ni malo ne zaostaju za hirurzima.Sa rukavicama do lakta, maskama na licu, kapama i bijelim mantilima vise su licili na hirurge nego na kuhare. Ne daj Boze da neka dlaka padne u hranu...

U muzeju - Japanac usovio
Moje Americke kolege su se zasitili ribe pa su trazili da jedu stejk. Tom, kao dobar poznavalac nas odvede u mali restorancic na kako on kaze Japanski rostilj. Na stolu se nalazi rostilj a po vasoj zelji konobar donosi frisko pripremljene stvari za rostilj. Zabavljali smo se pekuci stvari na rostilju od junetine do povrca raznoraznih vrsta. Zanimljiva vecera, nema sta.

Nas domacin firma Mitsubishi nas je odvela na veceru u klasicni Japanski restoran. U sobi nista nije bilo osim niskog stola i jastuka za sjedenje. Predhodno smo skinuli obuci i dobili papuce. Sjeli smo na jastuke a onda su dvije konobarice u kimonima sluzile hranu. Pricao sam do sada dosta o toj hrani ali to sto su one donosile je bilo svaki put novo iznenadnjenje. Sve su to bile male porcije u zdjelicama koje se brzo pojedu, cim jednu pojedes ona donosi drugu sa drugacijom hranom. Bilo je tu i friske ribe i pecenog povrca, raznoraznih trava, umaka i nezanam cega vise nije. Sve je bilo izvrsno a ta friska riba kada se jede sa tim umacima ima bas dobar okus.

Japanski restoran
Jedenje stapicima je posebno bilo zanimljivo. Otisli smo kasno iz restorana u kome nema ni muzike niti ista na zidu od slika visi. Vidio sa samo jednu vjesalicu. Mora da je i nju neko greskom stavio.

Kimono
Japanci drze do svoje tradicije i kulture. Vidjeli smo zene na ulici obucene u kimono iako su temperature bile za to dosta visoke, zadnjih dana i preko 35C.

Ispred Mitsubishia
U firmi Mitsubishi smo bili izvrsno primljeni. Svaki sastanak je bio besprekorno organiziran.
Nas Tom je radio u toj firmi 30 godina i onda dosao u Ameriku. Kaze da je radio po cijeli dan i po 16 sati. Kada je napravio jednu inovaciju na kojoj je firma dobro zaradila, predsjednik firme je posadio drvo u njegovu cast. Trazio sam da ga uslikam pored njegovog drveta posadjenog 1997. Japanci slabo govore engleski, razumiju puno toga ali im je izgovor tezak pa nam je Tom sa poznavanjem japanskog bio desna ruka. Moja firma je 50% u vlasnistvu Mitsubisjija a 50% u vlasnistvu General Electrica pa smo i s toga imali odlican prijem. Oni takodjer dolaze i kod nas na izmjenu tehnickih informacija. Moracemo se dobro potruditi da im uzvratimo dobrodoslicu.

Tomovo drvo
Vec sam rekao da je odlika njihovog zivljenja cistoca na svakom mjestu. Na izlasku iz restorana poslije vecere dobijemo zvakacu gumu kao osvjezenje. Jedno vrijeme sam je zvakao a onda odlucio da bacim. Cijeli shoping centar sam trazio kantu za smece a onda iduci ulicom do hotela nekih 20 minuta nisam uspio naci kantu za smece. Tada sam shvatio da one njima i netrebaju jer ga oni ni ne prave za razliku od Amerike gdje se one nalaze nas svakom mjestu bilo u gradu ili zgradi. Tamo gdje ih ima kao aerodrom sve se razvrstava do najsitnijih detalja. Znam da se to sada razvrstava svugdje ali ovako detaljno kao u Japanu ja nisam do sada vodio.

Grad Fukuoka
Povratak je bio istom rutom Fukuoka-Tokyo-Chikago-Pittsburgh. Od Tokija do Chikaga smo ovaj put isli Japanskom kompanijom i vec sam pisao o ljubaznosti njihovih stjuardesa. Ovaj put je to i potvrdjeno. Usluga besprekorna sa izvsnom hranom i picem a na njihovim licima i poslije 12 sati leta je bio isti onaj osmijeh sa kojim su nas i docekale.

Kuci me mnogi zovu da cuju iskustva a ja im kazem da imam osjecaj da ta zemlja funkcionira kao jedna velika slozna porodica.

Evo par slika koje sam skinuo sa koleginih foroaparata.

Pozdrav svima.

Izet

Dorucak u hotelu

Izet, Tom, Eric, Tony

Japanska kuca

Japanaska riba

Kuhar ili hirurg

Mitsubishi rucak

Mitsubishi vecera

Rostilj

Shoping centar

Labels: ,

Monday, July 29, 2013

Igrale se delije...

Ljeto je, vrijeme u u Pittsburgh/u i okolini je lijepo, dani nisu pretopli pa puno vremena provodim u povrtnjaku i vrtu. Penzionerski dani teku mirno, bez velike frke. U bašći i dvorištu uvijek ima nešto da se uradi ali sada malo toga je pod moranje. Od izlaska sunca pa dok ne padne mrak nađe se vremena za sve: i za rad u bašći, listanje lokalnih novina, piskaranja, praćenja novosti na facebook-u, čitanje vijesti iz starog kraja.

Ovih dana dio vremena provodim u kompostu. Nisam ga dirao od prošle godine pa ga sada treba prebaciti, odvojiti gotov kompost, napraviti mjesta za novi. Taj rad sa zemljom mi posebno pričinjava zadovoljstvo jer me nekako smiruje a istovremeno mi mozak radi brže i misli lete na sve strane. Obično razmišljam o onome što sam upravo pročitao i vezujem događaje koji na prvi način imaju malo veze.

Najčešće razmišljam o rodnom gradu, ljudima i događajima, jer ta tema je za mene neisrpna. Za jednog tehničara je to možda neuobičajeno i nelogično ali eto, tako je. I danas, dvadeset godina nakon što sam morao napustiti rodni grad, događaji u njemu me dotiču iako danas s njima imam vrlo malo zajedničkog. Grad se izgradio, promijenio izgled i malo je toga ostalo što bi me podjećalo na ona davna vremena. A i većina njegovih stanovnika je nova i nepoznajem ih. Ali opet, pratim šta se tamo dešava iako to na moju budućnost više nema nikakvog uticaja.

Sezona je godišnjih odmora i mnogo nekadašnjih banjalučana se ovih dana slilo u grad. Vidim to na slikama na facebook-u. Sjedi se pred Palasom, u Alibabi i drugim restoranim i kafićima. Prepoznajem dosta lica, osjećam njihovo zadovoljstvo zbog susreta sa starim prijateljima, zapažam nekakvu mirnoću na njihovim licima. Sve više ih je u penziji ili su blizu i sada uživaju plodove svoga poštenog rada. Mnogima je rodni grad samo usputna stanica za dalja putovanja. Ide se na Jadran, Tursku, druga turistička odredišta. Ima dosta i onih koji uživaju u vrelom ljetu rashlađujući se u Vrbasu kao što su to radili  nekada u neka druga vremena. Njihovo dobro raspoloženje ne može pokvariti ni vlast koja ih plaši branom u Bočcu.

Na drugom kraju grada, policija u punoj „ratnoj“ opremi. „Brane“ se od familije koja im zadnjih godinu-dvije prkosi, ne pristajući na samovolju novih vlastodržaca i njihove rodbine i prijatelja. Bratija na vrhu grabi sve što se zgrabiti može i ne preza ni od čega. Ruše sve one koji im se nađu na putu. Ne pitaju da li je neko njihov ili nije. A većina je njihovih je onih drugih gotovo ni nema. Ni učešće u „odbrambeno-otadžbinskom“ ratu ne pije vode. Sada su vremena kada se još može grabiti bez pitanja jer većina ovaca ćuti. Znaju to oni i koriste priliku. Nadaju se da za to neće snositi konsekvence jer onih koji bi se suprostavili bezvlašću i nasilju nema puno. Šaćica. Najbolje to pokazuju slike sa protestnog okupljanja u vezi ovih zadnjih događaja. Ima ih manje njego policajaca koji su došli da „ubijede“ Vuliće da prihvate odluke vlasti.

Pratim ja tako šta se u mom rodnom gradu dešava ljeta trinaestog dvije hiljadite godine i vidim da se nije mnogo toga promijenilo od ljeta devedeset treće. Jedino su uloge promijenjene. Vlast sada teroriše svoje a dvadeset godina ranije je terorisala one druge. A većina je i onda ćutala, a ćuti i danas. Banjaluka je nijema i zatvara oći pred nasiljem kao što je to činila i dvadeset godina ranije. I čeka nešto ili nekoga da donese promjene na bolje. Ali ih neće dočekati kao što se to nije desilo ni dvadeset godina ranije. Tada se nijema većina barem nadala da će im biti bolje kada se riješe onih drugih. Danas te nade nema jer sve što se moglo otjerati je otjerano pa je sada red došao na njih same. Iako ih je većina svjesna situacije, malo ih se oglašava. Svi se nadaju da oni neće biti slijedeći. Ali, varaju se, jer oni koji su se dočepali vlasti neće tako lako odustati. Znaju oni psihologiju masa i jasno im je da se nemaju čega bojati.

A gdje su tu stari banjalučani, zašto se oni ne javljaju? Na Vrbasu su, ispred Palasa, u Alibabi... Odmaraju i uživaju. Njih se to ne tiče i ne treba da ih se tiče jer ničim nisu doprinijeli takvom razvoju događaja. Oni su sve to već jednom preživjeli i nije na njima da se sada petljaju u ono što se ovih dana u našem gradu događa. Na onima je koji su se za ovu „lijepu“ sadašnjost borili da sada „uživaju“ u plodovima svoje borbe. Nadam se da se bar ponekad i oni prisjete one koja mi često padne na pamet: „ovo nam je naša borba dala“. Možda će jednom shvatiti svoje zablude i pokušati da učine nešto da se za sva učinjena zla iskupe.


Za početak bi bilo dobro kada bi svoje učešće u sramnom ratu zadržali za sebe. Možda bi njihova stradanja tada dotakla i one koji su zbog tog učešća izgubili mnogo više ali su i pored svega sačuvali čist obraz.

P.S. Objavljene slike su "pokradene" sa raznih Internet stranica uz nadu da mi vlasnici neće zamjeriti.

Saturday, July 27, 2013

Keminim stazama

Za praznik (4. juli) smo se malo vucali po novoj domovini sve u duhu one naše „upoznaj domovinu da bi je više volio“. Za vucanje smo odabrali državu New York, tačnije, nekoliko state parkova u sjevero-zapadnom dijelu države u kojoj se nalaze Finger Lakes. Ideju za vucanje nam je dao naš banjalučki „avanturista“ Kemo Bajagilović koji je ove krajeve pohodio nekoliko puta i čije su prekrasne fotografije mogli vidjeti mnogi posjetioci facebook-a.

Kada smo kao izbjeglice stigli u Ameriku činilo nam se da ništa nije tako dobro ni toliko lijepo kao u rodnom kraju. Silni betonski, metalni, stakleni neboderi nas nisu impresionirali. Čak ni trgovine prepune hrane u kojima smo se u početku znali izgubiti nisu mogle zamijeniti one naše male radnjice u komšiluku. Našeg kruha nije bilo nigdje, voće i povrće je bilo bez ukusa, ni suhomenati proizvodi nam se nisu dopadali. Namještaj je bio preglomazan a daljine prevelike.

Smetalo nam je mnogo toga a nedostajalo puno.

A onda, malo po malo, pronalazili smo ono što smo tražili. Pronašli smo kruh isti kao onaj naš kod Insanića, otkrivali smo farmers markete gdje se mogu kupiti ukusne jabuke, naše „lijevčanske“ paprike, odličan američki "glamočki" krompir, otkrili specijalizirane dućane gdje se prodaje bosanski i albanski sudžuk, odlične sušene kobasice, pršut, kraški vrat. Pronašli smo i namještaj po našem ukusu. Navikli smo se da svuda idemo autom a oni koji koriste gradski prijevoz ili idu pješice nam sada izgledaju čudno.

A onda su neki od nas počeli otkrivati prirodne ljepote ove velike zemlje.

Svaka država u USA ima veliki broj parkova u kojima su skrivene mnoge ljepote koje nam prije samo nekoliko godina nisu bile poznate. Ti state parkovi se dobro održavaju, uredni su, imaju sve sadržaje neophodne da se čovjek osjeća ugodno i prijatno. Običan svijet vikendom i praznicima ih posjećuje da odmori dušu, pobjegne od vreve grada, sakrije se od betona i stakla i uživa u ljepoti netaknute prirode.

Parkovi koje smo na našem putu posjetili su nas oduševil,i svaki na svoj način. Leetchworth State Park je privlačio svojom urednošću, prekrasnom šumom i proplancima, vodopadima i visokim zidovima klisure koje je rijeka Genesee hiljadama godina kopala. Stony Brook park, prepun malih vodopada, je opet bio prepun plivača koji su se kupali u mnogobrojnim bazenčićima koje je napravi potok koji kroz njega vijugai. Watkins Glen State park je čudo prirode o kojem nikada u životu nisam čuo. Kreacije koje je napravila priroda su ravne kreacijama najslavnijih umjetnika.  Park je bio pun znatiželjnika kao što smo i sami a kamere i fotoaparati su snimali svaki detalj.

Taughannoock park je bio zadnji na našoj listi koju smo morali skratiti kako bi na vrijeme stigli u posjetu prijateljima u New Milfordu. U njemu se nalazi vodopad koji je, kako kažu, po visini viši od Nijagarinih vodopada. Kada smo ušli u park nismo mogli ni zamisliti da on krije tako visoki vodopad jer okolina  ne daje utisak da se iznenada uzdiže visoka stijena sa koje voda pada.

Fotoaparat  sam koristio koliko sam mogao a dosta sam toga zabilježio i na video kameri samo nikako uhvatim vremena da sve to uklopim u kratki video klip.

Ljepota viđenog i želja da vidim i ono što sam propustio će me natjerati da se u ove krajeve ponovo zaputim. Uz to, ovi kratki izleti u prirodu me odvuku od Interneta i vijesti koje mi kvare raspoloženje pa je to još jedan razlog da ovu svoju namjeru i ostvarim. A možda nam se slijedeći put pridruži još neko pa bi izlet mogao biti još zanimljiviji.
















Labels: ,

Friday, July 26, 2013

Orden časti

Desilo mi se nekoliko puta da pripremam novi prilog a onda me neka vijest iznenadi jer je direktno vezana za ono o čemu sam počeo da pišem. Evo prekjučer, u srijedu 24. jula počeo sam da pišem prilog o ulozi medija, a posebno štampe, na širenju laži za vrijeme devedesetih i njenom doprinosui na krvave događaje koji su uslijedili, kad jučer u “nezavisnim” Nezavisnim novinama ugledah članak pod naslovom “Dodik odlikovao Glas Srpske”.

Evo prve rečenice prekopirane sa web stranice “nezavisnih”:

D. SLADOJEVIĆ - 25.07.2013 16:59
BANJALUKA - Milorad Dodik, predsjednik RS, odlikovao je "Glas Srpske" ordenom časti sa zlatnim zracima, za priznati javni rad na afirmaciji ljudskih prava, toleranciji među ljudima i narodima, vladavini prava i sloboda, kao i rezultatima koji doprinose jačanju ugleda RS.

Dakle, „gospodin“ Dodik odlikuje „časni“ Glas Srpske ordenom časti za gore navedeni rad.



Čitam, i ne mogu da vjerujem. Čuj, orden časti! Pa zar je moguće da ljudi i danas nastavljaju da lažu sami sebe i da to pokušaju prodati ostalima kao istinu. A izgleda da to kod ovaca prolazi jer dotični „gospodin“ ne bi uporno nastavljao sa svojim predstavama za narod da one nemaju prođu. Da je bar izabrao orden zasluga za narod ili nešto slično, još bih mogao razumjeti. Ali, orden časti!!!

Da se vratim na prilog koji na kojem sam radio, uz napomenu da sam mu zbog navedenog članka promijenio naslov i da sam na kraju dodao nekoliko paragrafa u duhu ovog  iznad „izuzetno značajnog događaja“.

U onim tamo našim krajevima laž je toliko uhvatila korijena da je teško odrediti šta je istina a šta nije. Političari lažu jer im je to struka ali ova bolest je uhvatila i obični narod pa se pitam dokle će to ići. Međutim, nije to neka nova disciplina. U redovitu upotrebu laž je uvedena tamo krajem osamdesetih a za sve ove godine  su se neki tako dobro istrenirali da i oni sami vjeruju u ono što govore.  Najbolji primjer je vožd manjeg blentiteta koji čak prizna da je ranije lagao zbog političkih razloga  a sada, kako opet sam kaže, govori istinu. Kada bi ga neko malo bolje pritisnuo, vjerujem da bi se i sam zapetljao u kučine i ne bi mogao razabrati šta je istina a šta laž i kada je šta koristio.

Sjećam se onih dana kada se u Bosni zakuhavalo. Na televiziji i radiju, koji su bili pod kontrolom nove „narodne“ vlasti, reporteri su se trudili ko će koga nadmašiti u širenju laži koje su imale za cilj raspirivanja međunacionalne mržnje. Banjaluka je prednjačila jer je, kao najveći grad pod kontrolom SDS-a, imala na raspolaganju moćne medije. Radio Banjaluka je rigala laži o zločinima onih drugih (pečenju na ražnjevima, nabijanju odsječenih glava na kolčeve, bacanje djece lavovima itd), na TV-u su se vrtile slike sela u plamenu, tijela „naših“ pobijenih i unakaženih itd, a ni štampa nije puno zaostajala.

Novine tih dana nisam kupovao niti čitao ali sam od drugih saznavao ponešto, naročito ako se radilo o ljudima koje poznajem.

U Glasu Srpske (koji je u to vrijeme po hitnom postupku preimenovan i dobio odgovarajući pridjev kao i sve ostalo u našem gradu i regiji) počele su se javljati vijesti o ljudima sa kojima sam nekada radio. Optuživani su kao izdajice, dezerteri, suradnici neprijatelja, lopovi i prevaranti. Naravno da u te vijesti nisam vjerovao ali mnogi jesu. Neki su ovakve članke jedva dočekali da bi ih iskoristili za sramno ponašanje prema svojim radnim kolegama i komšijama koji su ni krivi ni dužni snosili posljedice „djela“ optuženih.

Neki dan mi u ruke dođe članak objavljen 1. maja 1992. godine u gore spomenutim „cijenjenim“ novinama u kojima se piše o nekolicini mojih bivših radnih kolega. Kako se iz članka može zaključiti, radi se o trojici inžinjera koji su bili aktivna vojna lica zaposlena u RO Profesionalna Elektronika (iako za Damira nisam siguran da je bio vojno lice). Sva trojica su, prema tvrdnjama autora članka, koji je prenio ono što je saznao od njihovih radnih kolega, odmah stupila u neprijateljske snage, od kojih je jedan od njih, Zvonimir Savi, bio naročito opasan. Uz put, prema istom izvoru, rukovodioci iz bivše fabrike su im, kao dio zavjere, prebacili namještaj u Hrvatsku, iako su znali da su navedeni sada na strani mrskog neprijatelja.



Tako je pisao Glas Srpske devedesetih, nigdje ne navodeći niti jedno ime izvora informacija. Malo mi je to čudno jer bi, ako se zaista radilo o dezerterima koji su prešli u neprijateljske snage, taj pojedinac ili grupa koja je dojavila šta se događa u fabrici, danas mogla tražiti određene privilegije koje pripadaju onima koji su se posebno istakli u „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ . Recimo, mogli bi uduplati godine staža ili dobiti nekakav dodatak za posebne zasluge za narod i otadžbinu. Međutim, imena nema, a nama samo ostaje da nagađamo razlog.

S jednim od  navedenih „dezertera“ sam od nedavno u kontaktu ali nismo razgovarali o ovom pisanju Glasa. Bilo bi interesantno ako bi se on ili neko od ove „opasne trojke“ javio da nam pojasni o čemu se radi. Uvijek je korisno čuti i drugu stranu jer veoma često istina ima dva kraja.

Tako je pisao „Glas Srpske“ devedesetih.

Ima toga još i naći će se na ovim stranama da nas podsjeti na vremena kada su prodane duše kupile poene izmišljajući laži o poštenim ljudima.

U stvari, griješim, danas su druga vremena ali laži su i danas na cijeni jer je potrebno naći opravdanja za zla koja su počinjena. Jer kako bi čovjek mogao razumjeti jučerašnju dodjelu ordena časti za novine koje su devedesetih pisale laži o pojedincima koje su ih mogle koštati glava nego kao jednu veliku laž koja se narodu servira sa najvišeg vrha vlasti. Međutim, vjerujem da to nikoga ne iznenađuje jer je onaj koji orden dodjeljuje ujedno i najveći lažov u mnoštvu njemu sličnih, još od doba lažnog komuniste, preko lažnog reformista i lažnog umjerenjak, pa sve do današnjih dana okorjelog nacionaliste i velikog vjernika. Ordeni su u današnje vrijeme jeftini pa bi bio red da jedan sličan ovome Glasovome dobije i drug Mile jer ga on svojim dugogodišnjim djelovanjem itekako zaslužuje.


Labels: ,

Thursday, July 25, 2013

Japan - drugi dan

Evo drugi dan nastavak:

Sada je kod mene 9:30 uvece, ponedjeljak. Vi jos trljate oci a neki se nisu jos ni probudili.
Ovde je sunce davno izaslo, ne zovu je bez veze zemljom izlazeceg sunca. A danas je sunce przilo. Bilo je jako vruce i sa velikom vlagom. Japan je vec danima pod toplotnim udarom.

Ja i Eric smo bili slobodni a Tom i Tony su imali program u Mitsubishiju. Mi smo krenuli u obilazak grada. Fukuoka mi nikad nije predstavljala neki grad, cak se u geografiji malo i spominjala ali sada vidim da je to jako veliki grad. Prenakrcan je ljudima kao i ostali Japanski gradovi. Ima formu kao i svi Evropski gradovi. U gradu se zivi a industrija je na periferiji. Imaju besprekoran prevoz, sto busom a najvise subway-om koji je Japanski tacan.

Nas hotel je u gradu pa smo pjesice isli u obilazak. Obisli smo par njihovih istorijskih mjesta. Nama je tesko razumjeti svu tu njihovu istoriju. Vidjeli smo da se klanjaju i mole mnogim kipovima sto mi nismo razumjeli zasto. Trebalo bi vise vremena da se to shvati. Cistoca je besprekorna. Nikoga nisam vidio da ulicom ide i jede ili pije iako je bilo vruce. Na semaforu, cak i onim zabacenim niko nece preci na crvenom i strpljivo cekaju na zvizganu dok se ne upali zeleno. Ja i Eric smo po americkom nosili vodu u ruci. Kada smo usli u njihov muzej, zena nam pridje i uljudno se nakloni. Dade nam kesu da u nju stavimo vodu, jer nije bas ugodno hodati po muzeju i piti. Naravno da smo se postidjeli. Fali nam kulture i ovdje je pravo mjesto da se zivot cijeni po drugim kvalitetama.

Muzej zanimljiv sa prekrasnim slikama i skulpturama. Napravili smo dosta slika ali ih moram uzeti od Erica. U kafeu muzeja popijemo izvrsnu ice coffee. Oni uglavnom prave esspreso kafu. Nera ne bi imala primjedbe na kvalitet i okus. Trgovine su na svakom mjestu. Primijetio sam da je hrana skupa ali ostalo je kao i u Americi. Usli smo u jednu ogromnu robnu kucu samo sa elektronikom. Nevjerovatno je sta tu sve ima. Najnoviji TV ekrani su par metara veliki a slika je posebna prica. Trodimenzionalna slika je takva da je to tesko opisati. Jednostavno kao da si ucesnik toga sto se prikazuje. Gledao sam kako se pravi kruh u 3D. Kad je bio gotov izvadili su ga i onda postavili u prvi plan. To je toliko izgledalo stvarno da samo miris njegov nisam osjetio. Vrhunska tehnologija. Japance tu jos mnogi nece dugo dostici.

Nase hodanje smo zavrsili oko 3 sata jer je postalo prevruce. Dobro nam je dosao odmor u sobi. Oko 7 su dosli Tom i Tony pa smo isli na veceru. Tom (to je njegovo americko ime) nas odvede u restoran odmah do naseg hotela. Jelovnik je sav bio na Japanskom pa nam je Tom prevodio i predlagao sta da jedemo. Izabrali smo dosta toga, ja sam uzeo red snapera a tu je bilo i tunjevine, oktopada, plave ribe, skoljki, onih njihovih morskih tava i mnogo toga jos. Sva riba je bila friska ali njen okus je puno bolji od onih nasih. Primijetio sam da oni uglavnom skidaju cipele u pravim restoranima i onda sjedaju za sto. Tom kaze da oni dosta piju i da je on dolaskom u Ameriku poceo da zdravije zivi na sta smo se mi svi nasmijali. Posto koriste podzemnu nema opasnosti da ce ih polocija uloviti. Proveli smo fino vrijeme i saznali dosta o tim njihovim obicajima i kako se koja hrana jede. A hrane se zdravo i to se vidi na svakom mjestu. Da je Jasna posla samnom vjerovatno bi i mi presli na jedenje friske hrane bez kuhanja. Vec vidim kako se zadovoljno smije. Kruha nema nigdje i ako Co krene u Japan Nero spremi mu jednu strucu da ponese sa sobom.

Eto toliko, sutra pocinje nas program, javicu se kad stignem.

Pozdrav svima iz vruceg Japana

Izet

Labels: ,

Wednesday, July 24, 2013

Ljeto u Hrvatskoj


Frane i njegovi prijatelji iz Sarajeva sretno zavrsili sedmodnevno krsterenje iznajmljenom jahtom i skrasili se sedam dana u Rakovo selo.
Svi puno rade i za ove dane kazu da im je najbolji odmor,

Nase dvoriste, mir i tisina pruzaju ugodjaj a i abazen koji je jedan od njih donjeo na poklon pruza poseban ugodjaj.

U ponedeljak smo isli u okolinu Drnisa i za 100 Eura se bira jagnje koje vlasnik odmah kolje.
Jagnjad vec imaju zute trakice na usima ( rezultat EU) i garantuju zdravstvenu ispravnost.

Vrhunski mestar za peci je Varazdinac Julije.
Uzivalo se do dugo u noc.
Sad idemo na Slapove Krke pa prilog nije dug.


Pozdrav Saima.







Labels: