Igrale se delije...

Ljeto je, vrijeme u u Pittsburgh/u i okolini je lijepo, dani nisu pretopli pa puno vremena provodim u povrtnjaku i vrtu. Penzionerski dani teku mirno, bez velike frke. U bašći i dvorištu uvijek ima nešto da se uradi ali sada malo toga je pod moranje. Od izlaska sunca pa dok ne padne mrak nađe se vremena za sve: i za rad u bašći, listanje lokalnih novina, piskaranja, praćenja novosti na facebook-u, čitanje vijesti iz starog kraja.

Ovih dana dio vremena provodim u kompostu. Nisam ga dirao od prošle godine pa ga sada treba prebaciti, odvojiti gotov kompost, napraviti mjesta za novi. Taj rad sa zemljom mi posebno pričinjava zadovoljstvo jer me nekako smiruje a istovremeno mi mozak radi brže i misli lete na sve strane. Obično razmišljam o onome što sam upravo pročitao i vezujem događaje koji na prvi način imaju malo veze.

Najčešće razmišljam o rodnom gradu, ljudima i događajima, jer ta tema je za mene neisrpna. Za jednog tehničara je to možda neuobičajeno i nelogično ali eto, tako je. I danas, dvadeset godina nakon što sam morao napustiti rodni grad, događaji u njemu me dotiču iako danas s njima imam vrlo malo zajedničkog. Grad se izgradio, promijenio izgled i malo je toga ostalo što bi me podjećalo na ona davna vremena. A i većina njegovih stanovnika je nova i nepoznajem ih. Ali opet, pratim šta se tamo dešava iako to na moju budućnost više nema nikakvog uticaja.

Sezona je godišnjih odmora i mnogo nekadašnjih banjalučana se ovih dana slilo u grad. Vidim to na slikama na facebook-u. Sjedi se pred Palasom, u Alibabi i drugim restoranim i kafićima. Prepoznajem dosta lica, osjećam njihovo zadovoljstvo zbog susreta sa starim prijateljima, zapažam nekakvu mirnoću na njihovim licima. Sve više ih je u penziji ili su blizu i sada uživaju plodove svoga poštenog rada. Mnogima je rodni grad samo usputna stanica za dalja putovanja. Ide se na Jadran, Tursku, druga turistička odredišta. Ima dosta i onih koji uživaju u vrelom ljetu rashlađujući se u Vrbasu kao što su to radili  nekada u neka druga vremena. Njihovo dobro raspoloženje ne može pokvariti ni vlast koja ih plaši branom u Bočcu.

Na drugom kraju grada, policija u punoj „ratnoj“ opremi. „Brane“ se od familije koja im zadnjih godinu-dvije prkosi, ne pristajući na samovolju novih vlastodržaca i njihove rodbine i prijatelja. Bratija na vrhu grabi sve što se zgrabiti može i ne preza ni od čega. Ruše sve one koji im se nađu na putu. Ne pitaju da li je neko njihov ili nije. A većina je njihovih je onih drugih gotovo ni nema. Ni učešće u „odbrambeno-otadžbinskom“ ratu ne pije vode. Sada su vremena kada se još može grabiti bez pitanja jer većina ovaca ćuti. Znaju to oni i koriste priliku. Nadaju se da za to neće snositi konsekvence jer onih koji bi se suprostavili bezvlašću i nasilju nema puno. Šaćica. Najbolje to pokazuju slike sa protestnog okupljanja u vezi ovih zadnjih događaja. Ima ih manje njego policajaca koji su došli da „ubijede“ Vuliće da prihvate odluke vlasti.

Pratim ja tako šta se u mom rodnom gradu dešava ljeta trinaestog dvije hiljadite godine i vidim da se nije mnogo toga promijenilo od ljeta devedeset treće. Jedino su uloge promijenjene. Vlast sada teroriše svoje a dvadeset godina ranije je terorisala one druge. A većina je i onda ćutala, a ćuti i danas. Banjaluka je nijema i zatvara oći pred nasiljem kao što je to činila i dvadeset godina ranije. I čeka nešto ili nekoga da donese promjene na bolje. Ali ih neće dočekati kao što se to nije desilo ni dvadeset godina ranije. Tada se nijema većina barem nadala da će im biti bolje kada se riješe onih drugih. Danas te nade nema jer sve što se moglo otjerati je otjerano pa je sada red došao na njih same. Iako ih je većina svjesna situacije, malo ih se oglašava. Svi se nadaju da oni neće biti slijedeći. Ali, varaju se, jer oni koji su se dočepali vlasti neće tako lako odustati. Znaju oni psihologiju masa i jasno im je da se nemaju čega bojati.

A gdje su tu stari banjalučani, zašto se oni ne javljaju? Na Vrbasu su, ispred Palasa, u Alibabi... Odmaraju i uživaju. Njih se to ne tiče i ne treba da ih se tiče jer ničim nisu doprinijeli takvom razvoju događaja. Oni su sve to već jednom preživjeli i nije na njima da se sada petljaju u ono što se ovih dana u našem gradu događa. Na onima je koji su se za ovu „lijepu“ sadašnjost borili da sada „uživaju“ u plodovima svoje borbe. Nadam se da se bar ponekad i oni prisjete one koja mi često padne na pamet: „ovo nam je naša borba dala“. Možda će jednom shvatiti svoje zablude i pokušati da učine nešto da se za sva učinjena zla iskupe.

Za početak bi bilo dobro kada bi svoje učešće u sramnom ratu zadržali za sebe. Možda bi njihova stradanja tada dotakla i one koji su zbog tog učešća izgubili mnogo više ali su i pored svega sačuvali čist obraz.

P.S. Objavljene slike su "pokradene" sa raznih Internet stranica uz nadu da mi vlasnici neće zamjeriti.