Kratki susret

Jutarnja kavica

Ako se neko od prijatelja iz starog kraja nalazi u krugu od jedno osam sati vožnje autom mi ga ovdje u USA nazivamo komšijom. Udaljenost je to koja se može prevaliti u toku jednog dana, naravno uz kraći odmor.

Vujinići su se skrasili blizu istočne obale, u državi Connecticut, u jednom omanjem lijepom gradiću. Route 7, koja od Danbury-a vodi do New Milford-a me, ne znam zašto, podjeća na dio stare gradiške ceste kada se od Banjaluke ide ka Laktašima (naravno, u ono predratno doba, prije nakaradne gradnje koja je uslijedila zadnjih godina). Ovaj put smo do komšija stigli vozeći se prekrasnim predjelima države New York, stižući sa sjevera od strane Finger Lakes, lijepih jezera oko kojih se nalazi nekoliko državnih parkova sa prekrasnim vodopadima.

Zlata i Cađo su nas zamolili da ne dolazimo kasno pa smo neke planirane posjete parkovima morali ostaviti za nekad druga vremena.

Stigli smo kod Vujinića oko sedam uveče, pravo na večeru. Poslije je pala kava za one kojima je doktor još nije zabranio, a nakon toga se razvezla priča. Ostali smo do iza ponoći, pričajući o zdravlju, penziji koja se približava, djeci, planovima za budućnost, nekadašnjim lijepim vremenima... Interesantno je kako nas putnike nije hvatao san iako smo taj dan obišli dva parka, a nakon toga „drndali“ se u autu dobrih pet sati. Valjda se čovjek poželi lijepog razgovora pa vrijeme neprimjetno leti. Još jednom se pokazalo da sa rajom sa kojom smo se nekada družili sve ide nekako lako, spontano. Nema tu bojazni da će se reći nešto što je neprimjereno, da će doći do nesporazuma.

I drugi dan je prošao u lijepom druženju, bez nekih posebnih velikih planova. Vujinići su nam htjeli pokazati park u obližnjem mjestašcu Kent ali je parking bio pun pa smo morali promijeniti plan. Nastavili smo lijepom cestom kroz prekrasne predjele i završili u obližnjoj vinariji gdje smo probali dobro domaće vino. Jedna boca je stigla u Pittsburgh za dida Danu.

Taj dan kasno uveče je stigla Anja. Sa sestrom Dunjom je provela par dana u Montreal-u u posjeti kolegici iz bivše zgrade, Ani. Skoknule su na nekakav festival koji se tih dana održavao u Montreal-u. Vidim, ni za njih daljine ne predstavljaju problem. Nekada bi tako dalek put zatjevao posebne pripreme a danas, za mlađu generaciju, nikakve daljine nisu prepreka. Bilo mi je drago čuti da i mlada raja nastavlja s druženjem, da ih daljine nisu razdvojile. Anju nismo vidjeli već dugo. Prava je to djevojka, izđikljala, prerasla nas sviju. Meni je ostala u sjećanju kao mala, simpatična curica, koja se spretno ubacivala u društvo Dunje i Sanje koje su bile nešto starije od nje.

Slijedeći dan, nakon jutarnje kave i doručka, moralo se nazad. Čekao nas je dugi put kroz dvije države. U početku nas je vrijeme služilo a onda smo negdje na sredini puta uletjeli u jaku kišu koja je lijep dan pretvorila u noć. Morali smo voziti polako jer je vidljivost bila ograničena na samo nekoliko metara. I dok smo se mi borili s nevremenom, u jednom trenutku primijetismo dva muškarca u otvorenom kabrioletu, koji nas prešišaše i nestaše u kiši koja je lila kao iz kabla. Bio je to još jedan dokaz da čovjeka u današnje vrijeme ništa ne bi trebalo iznenaditi: dok smo se mi borili s cestom čiji su nam se obrisi gubili iz vida, ova dvojica su očigledno uživali u ljetnjem kupanju na highway-u.

Kući smo stigli bez problema. U Pittsburgh-u nas je dočekalo lijepo vrijeme. Kratki odmor je prošao i trebalo se spremati za novi radni dan. To, naravno, vrijedi za one koji rade dok penzioneri imaju pravo na produžen odmor.

Za razliku od uobičajenih prilika kada kameru često koristim, ovaj put sam napravio samo par slika. Valjda sam se bio umorio slikajući često kada smo obilazile parkove pa za sjećanje osta samo jedna slika na kojoj sam uhvatio domaćine. Istina, prvo jutro po dolasku, napravio sam nekoliko slika Čađinih majstorija. Uvijek sam cijenio ljude koji s pedanterijom prilaze svakom poslu za razliku od mene koji nemam strpljenja da posao uradim kako bog zapovijeda. Cađo je za ovih godina kuću i okučnicu tako lijepo sredio da sam ponovo dobio volju da se i ja upustim u neke poslove. A zarekao sam se da je dosta rada.

Čađine majstorije

Novi dan se budi

UMJESTO KOMENTARA

Za Čađu i Zlatu nešto iz njihovog života i rada.

Cajavec PE

Vlado