Osman

Osmana Kovačevića sam poznavao onako samo iz viđenja, nismo nikada progovorili ni riječ . U moje vrijeme je bio direktor u Profesionali a ja nisam bio od onih koji su se gurali u njihovo društvo. Bilo je drugih kojima je to bila najvažnija stvar u životu. Bavio sam se svojom strukom i time bio zadovoljan.

Iz ono par prilika kada sam se našao u njegovoj blizini, osjetio sam da se radi o čovjeku dobre duše koji se svojim ponašanjem razlikovao od ostalih u njegovom okruženju. Bio mi je simpatičan iako nisam imao priliku da ga bolje upoznam.

Ako se neko sjeća kada sam još tamo davno pisao o Čajavečkim komunistima (Slobodan Bošković, pok. Vlado Koruga, Katica Krčmar i još par njih) koji preko noći okrenuše čurak, spomenuo sam Osmana. Žurio je Osman na skup Reformista i u auli Doma kulture ugledao spomenute kako časkaju. Bi Osmanu drago što ih vidi, što su opet svi na istoj strani, ali kad ih pozva da požure u salu jer je skup počinjao, oni mu rekoše da oni neće tamo, da oni imaju svoj skup. Zbuni se Osman ne shvaćajući  o čemu se radi. A naši drugari su se stajno satajali već odavno samo što to niko od nas nije znao.

Neki dan konačno izmijenih par riječi sa Osmanom služeći se ovim novim tehnologijama. Iznenadilo me je da Osman u svojim osamdesetim barata skype-om, a redovan je i na facebook-u. Požali mi se da ima toliko novih stvari i da mu je teško sve to pratiti a ja se nasmija. Evo ja prije godinu i pol ostavih struku pa sam već sada ispao iz štosa.

Iz kratkog razgovora saznah dosta toga o Osmanu i njegovima. On se sa suprugom skrasio u Zadru i lijepo mu je. Odlično se drži za svoje godine i veoma malo se promijenio. Kosa je sijeda ali duh mlad. Stariji sin mu je doktor u Majamiju a mlađi ima računarsku firmu u Švedskoj. Meni drago ćuti. Još jedan dokaz da za naš narod nema prepreka koje su nesavladive.

Druženje sa Osmanom preko skype-a mi osvježi dan. Uvijek mi je drago vidjeti našu raju iz grada koja čista obraza osvaja svijet. Gdje bi ta Banjaluka bila danas da nas nisu rastjerali teško je zamisliti.

Osmanu i njegovoj supruzi želim dobro zdravlje i dug život u nadi da ćemo se jednog dana negdje sresti. Da sve ne ostane na ovom virtuelnom druženju koje je više primjereno mlađima.