Nekad bilo, sad se spominjalo

Parada za Dan mladosti, godina 1957., učenici O.Š "Filip Macura"

 

Dvadesetpetog maja, Dana mladosti, prisjećaju se mnogi, s razlogom. Sjećanja su to na lijepu mladost, druženja, bezbrižnosti, jednom riječju, na lijepa stara vremena pod „diktaturom“ osobe kojoj je taj praznik bio posvećen. O dvadesetpetom maju sam već  pisao par puta a današnji povod je ova lijepa slika koju mi je prije više od mjesec dana poslala Amila Bajrić, naša sugrađanka na „privremenom radu“ u Švedskoj.  

Dan mladosti je bio praznik koji smo mi, djeca, školarci, očekivali s posebnim oduševljenjem jer su se na taj dan u našem gradu organizirale parade na kojima su mnogi od nas učestvovali. Prije nekoliko godina sam kao sjećanje na ovaj praznik objavio sliku raje iz osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ a na današnjoj su to djevojčice i dječaci iz osnovne škole „Filip Macura“. Slika je snimljena davne 1957. godine. Bilo je to doba kada su se sve škola u gradu pripremala za paradu koja je prolazila ulicom Maršala Tita, na čijim bi se trotoarima okupilo gotovo sve što je moglo hodati. Svaka škola je imala osobu zaduženu za paradu od čije mašte je zavisilo kako će se škola predstaviti. Eto, nekome u mojoj školi je jedne godine palo na pamet da bi crnci iz Afrike mogli privući pažnju posmatrača pa smo nas devet bili „obučeni u crnačke uniforme“: premazani  po licu i tijelu nekakvom crnom bojom,  s perikama na glavama i kopljima u rukama, i plesali neki ratnički ples u ritmu bubnja na koji je „stručno“ udarao moj školski drug Pejo. Više se ne sjećam od čega smo pravili perike ali znam da su izgledale prilično dobro. Koplja smo pravili sami, od odsječenih grana na čiji vrh smo natakli špic napravljen od mekanog lima neke od konzervi hrane iz tog doba. Imali smo mi i lava umotanog u mrežu, koji se u svom kostimu kuhao pod suncem toplog majskog dana dok smo mi na sebi imali samo kupaće gaćice pa nam je bilo lakše. Ne sjećam se ko je bio autor ideje da se naša škola ovako predstavi (čini mi se, pokojni nastavnik likovnog Duško Simić) ali to više i nije važno. Važno je bilo privući pažnju a čini mi se da smo to uspjeli što nam je bilo izuzetno drago i na što smo bili ponosni.

Djevojčicama i dječacima sa Amiline slike vjerojatno nije bilo teško skinuti kostime kada su se vratili kućama ali smo zato mi platili cijenu našeg „uspjeha“. Crna boja, koja se pod suncem prosto uvukla pod kožu, teško se skidala i trebalo je dosta upornosti, raznih sapuna i vremena da od crnaca ponovo postanemo Titovi pioniri, oni na kojima je ležala budućnost naše nekadašnje domovine.

Slavili smo taj praznik iskreno (bar sam tada imao taj osjećaj), misleći da će tako biti zauvijek. Mnogi Titovi pioniri su kasnije postali mladi SKOJ-evci,  a nakon toga su napredovali, i na partijskoj, i na društvenoj ljestvici. Parade su se u gradu održavale još neko vrijeme i onda su jedne godine prestale.  Kako i zašto, ne znam.  Da li je ljubav prema „diktatoru“ ishlapila ili je nešto drugo u pitanju, teško je reći. Mnogo kasnije, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, Titovi pioniri su potpuno isčezli a od te nekada perspektivne mladosti i budućnosti zemlje regrutirali su se borci za samo svoju naciju, koji su odjednom, preko noći, skinuli maske koje su godinama nosili i pogazili sve ono u šta su se godinama kleli. Tako su neki od nekadašnjih crnca, pahuljica, ribara i ostalih jednog dana postali uzdanice samo svoje nacije, zaboravivši na doba bezbrižnog druženja i nevine mladosti. Neki drugi nekadašnji crnci, pahuljice i ribari su zbog onih prvih završili razasuti po svijetu, gdje nekima danas ne trebaju parade da bi vidjeli prave crnce i lavove.

Ovih dana čitam da je, povodom Dana mladosti, i u „evropski grad“ Banjaluku stigla Titova štafeta, kao u naše dječačko doba. Iz vijesti na Internetu nisam mogao zaključiti da li su nosioci imali kakvih problema. U gradu, u kojem se jednako slave i partizani i četnici (ovi drugi svako malo paradiraju bivšom „diktatorovom“ ulicom), ništa nas ne bi trebalo iznenaditi. Sadašnja vlast koristi i jedne i druge, već prema dnevnim potrebama. Balansiraju dok se situacija ne iskristalizira a onda će prihvatiti one koji na kraju iziđu kao pobjednici.

Nama, koji smo iskreno vjerovali u jedno doba, danas ostaje jedino da se sjećamo tih lijepih dana gledajući slike kao što je ova Amilina, još uvijek ostajući zbunjeni događajima koji su slijedili. Naša djeca u zemljama u kojima sada žive učestvuju u nekim drugim paradama (kod nas u Americi toga ne nedostaje) ali meni se čini da one naše nikada neće biti dostignute. Mi, pored sjećanja na ona lijepa vremena, isto tako imamo dužnost da ne zaboravimo one među nama koji su izdali našu nadu u lijepu budućnost zbog ličnih interesa, lopovluka, lažnih mitova, zaslijepljenosti nacijom, fašizmom, ma u koju se grupu mogu svrstati. Oni, svaki ponaosob znaju dobro gdje pripadaju samo se neki od njih prave naivni i zadnjih godina glume kao da oni nemaju nikakve veze sa onim što nam se dogodilo. Vjerujem da ste prilikom posjeta rodnom gradu već čuli ove dobro naučene fraze: Ma ko nas to zavadi? Šta nam je ovo trebalo?  Na nama je da im damo da znanja da nisu dostojni ni da ih pogledamo a kamo li da sve zaboravimo i ponovo nasjednemo na one iste priče kojima su se služili godinama. Jer, ne zaboravimo, stara poslovica kaže: „historija je učiteljica života“.

I na kraju, sretan Dam mladosti svim onima koji su ga iskreno slavili i koji i danas hodaju čista obraza ma gdje bili.