Proljece u Carnegie-u

Iako ove godine sve kasni u odnosu na prošlu, proljeće je ipak stiglo i u Carnegie, mali gradić nedaleko od downtown Pittsburgh-a. Jutros, nakon što sam zalio povrtnjak, izvalih se na ležaljku isod nastrešnice da, po običaju, pročitam šta ima novo u mom novom kraju (dok mi muzika svira u background-u), ali me ljepota jutra natjera da ustanem i dohvatim se kamere. Sunčeve zrake se probijaju kroz krošnje drveća, mačuhice se rascvjetale, i jasmin u uglu dvorišta je u punom cvatu, klematis samo što nije, trava zelena, pokošena prije dva dana, kao na Wembley-u.

Jutra su u mom backyard-u prekrasna, negdje od polovine maja pa sve do kraja oktobra. Čim Nera ode na posao, ja izlazim napolje, da uživam u ljepoti prirode dok još to mogu. Dok sam išao na posao, uživanje se svodilo samo na subote i nedelje, te praznike, naravno, ako je vrijeme bilo lijepo. S penzijom se to sve promijenilo pa sam sada cijeli dan u pokretu, od ranog jutra, do kasne večeri, ne žureći da sve završim u jednom danu.

Da mi je neko prije dvadesetak godina rekao da ću se opet negdje skrasiti i naći mir nakon što sam morao ostaviti rodni kraj, rekao bih mu da je lud. Kada sam odlazio iz rodnog grada, zarekao sam se da više neću ni prstom mrdnuti da napravim nešto da bi mi opet neka hulja sve otela. Mislio sam da ću prihvatiti filozofiju mog prijatelja Sege, koji je jedne večeri, dok smo sjedili u njegovom stanu na Starčevici spremajući se za odlazak, rekao da će mu ubuduće trebati samo gajbe od piva za stol i stolice, i ekser, da objesi odjeću. Svoju zakletvu i Seginu filozofiju sam zaboravio onog trenutka kada smo se uselili u kuću koju smo kupili nakon nešto više od godine dana od dolaska u Ameriku. Gotovo od prvog dana sam počeo planirati, zajedno sa Nerom, gdje šta posaditi, šta napraviti, kako učiniti život u ovoj velikoj i nama nepoznatoj zemlji ponovo privlačnim i što sličnijim onom kojeg smo nekada živjeli.

Sada, gotovo dvadeset godina od izlaska iz Banjaluke mogu reći da smo u našoj namjeri uspjeli. Stvorili smo kutak u kojem ima jako puno starog kraja, više nego što ga danas ima u rodnom gradu. A i komšije nam nisu loše i nemam osjećaj da nismo dobro došli. Sa Gerijem, komšijom s lijeve strane, se često zezam, dok sa druge strane imamo mlađi bračni par koji imaju mnogo sličnosti sa našom djecom. Nekada, u starom kraju, zaklinjali smo se u komšije a znamo šta nam se desilo. Ovdje više ne živim u iluzijama i ne očekujem veliku ljubav koju smo skupo platili.

Dan je danas prekrasan, a ja se raspisao. Treba nešto i uraditi dok Nera ne stigne s posla. Još samo da pripremim slike za blog pa da se prihvatim posla. Povrtnjak još nije potpuno zasađen a navikao sam svake godine da se zasladim paradajzom, paprikama, mahunama, krastavcima, zelenom salatom, mladim lukom i drugim povrćem, svježe ubranim. A i nije dobro da se čovjek ulijeni jer rad čini čovjeka, kako kaže svima nama znana narodna poslovica.