Kvaka 22

Radmila Karlaš mi je prije nekoliko dana poslala par tekstova koji su pisani za "Šeher Banja Luka" uz odobrenje da ih objavim na blogu. Prvi je pred vama a drugi ide za par dana.

-          Je li Or lud?

-          Naravno da je lud – reče doktor Danika.

-          Možete li njega da poštedite letenja?

-          Naravno da mogu. Ali najprije on mora od mene da traži da ga poštedim. Takav je propis.

-          Pa zašto onda on ne traži od vas da ga poštedite letenja?

-          Zato što je lud – reče doktor Danika. – Mora biti lud kad još leti na borbene zadatke, a toliko puta je jedva iznio živu glavu. Naravno da mogu da poštedim Ora letenja. Ali on to mora najprije da zatraži od mene.

-          Da li je to sve što treba da učini da bude pošteđen letenja?

-          Sve. Neka samo zatraži od mene da ga poštedim.

-          I onda možete da ga poštedite? – zapita Josarian.

-          Ne. Onda ne mogu da ga poštedim.

-          Hoćete da kažete da tu ima jedna kvaka?

-          Naravno da ima jedna kvaka – odgovori doktor Danika. – Kvaka 22. Ko god želi da se izvuče iz borbe nije zapravo lud.

Bila je samo jedna kvaka, i to Kvaka 22, koja je specifikovala da je briga za sopstvenu sigurnost pred opasnostima koje su stvarne i neposredne, proces racionalnog duha. Or je bio lud i mogao je biti pošteđen letenja. Trebalo je jedino da traži da bude pošteđen; ali čim bi to zatražio, ne bi više bio lud i morao bi još da izvršava borbene zadatke. Or bi bio lud kad bi još izvršavao borbene zadatke, a duševno zdrav kad ih ne bi izvršavao, ali ako je bio zdrav, morao je da ih izvršava. Ako ih je izvršavao, bio je lud pa nije morao; ali ako nije htio da ih izvršava, bio je duševno zdrav i morao je. Josarian je bio duboko potresen apsolutnom jednostavnošću te klauzule, Kvake 22, i zazviždao je u znak divljenja.

-          Strašna je to kvaka, ta Kvaka 22 – napomenuo je.

-          Najbolja što može biti – potvrdi doktor Danika.

 ( Kvaka 22,  Joseph Heller )

       Ova godina je započela s prijateljima u „Alibabi.“ Meni je godila njihova svježina osnažena golom činjenicom odsutnosti s ovih prostora, a njima moja prisutnost kao Janusa, božanstva sa dva lica,  od kojeg su izabrali onu stranu koja podsjeća na toplinu prošlosti, jer je svaka prošlost obavijena omaglicom naših sopstvenih emocija koju po potrebi obojimo, utoplimo, zašuškamo. Činjenica da sam se do restorana doklizala po još jednoj bridi svakodneve anemije u vidu besposlice, pa do  pomanjkanja elementarnih ljudskih prava i daljnjoj izloženosti neviđenoj pljački nekolicine kabadahijskih političara tipa laktaškog gnua, te zatamnjene budućnosti, IPAK ne umanjujem prostu i veselu činjenicu da sam tu noć provela na nogama, pjevajući uz gitaru. Đulinu naravno.

Tad  prijedorski poštar Draško Vidović još nije ubijen. Nosi svoje penzije ne očekujući da će ga pomahnitali dripac u prvoj polovini februara zaskočiti i raznijeti bombom, htijući mu oteti 30 hiljada maraka. Ono što je preovladavalo nakon ovog brutalnog ubistva bio je generalno izrečen javni stav da je živo čudo kako sličnih ubistava nema više. Naravno, u pitanju je ovdašnja Kvaka 22. Kada se već svakodnevo i svakonoćno pljačka sve živo. Kokošinjci, pušnice, stanovi, benzinske pumpe itd...itd... Tako moja komšinica Ivanka Janjanin nije otišla nigdje  na doček Nove godine. „Zašto Ivančice“, pitam je. „Jer sam čuvala pušnicu sa suhim mesom,“ odgovara ona. Pa ti sad vidi. I vidjeli smo. Nije prošlo malo, a kod Bihaća je ubijen sveštenik. Iz koristoljublja.

Između Nove godine, poštara, sveštenika  i finalizacije ovog teksta, u Banjaluku će pristići i lijepa Monika Bellucci, ispunjavajući dječačke snove pokondirenim, kompromitovanim i pohlepnim političarima na čelu sa Laktašenkom Strašnim.  Koji ne posustaje u svojim kabadahijskim ispadima i u trošenju ono malo jada što je preostalo. Privatizuje se Veterinarski zavod, Krajinapetrol und so waiter. A Mile voli, baš voli da zaroni. Tu je ljubav prema šuštavim novčanicama iz tuđih džepova uspio da usadi i u sineka, koji tako mlad postade truli milioner. Između drpanja sr. and jr., ponudiše hljeba i igara.

Doduše više igara do hljeba. Možda smo i zato svi gripozni, imunitet nam je na usahlom nivou.  Odlazak u apoteku me suočava sa ženom koja izlazi uplakana jer je sirup za njeno bolesno dijete nedostižan. Ima još narode.  22 godine nakon što je sve počelo. 1991.-2013. Post mortem.

Suočavamo se sa otrovanim mlijekom i aflatoksinom, i prvi put sam sretna što nemam dovoljno novaca da kupujem skupe hrvatske proizvode. I sjetih se neveselo komšije, našeg sada već pokojnog  kućnog prijatelja. Umro je prošle godine od teškog i invanzivnog oblika karcinoma jetre. Na pitanje ljekara čime je on to pobogu zasipao svoju jetru, kojim i kolikim količinama alkohola, jadničak je samo odgovorio da je pio dva litra mlijeka dnevno. I tu je bila ta kvaka, Kvaka 22.  I što je popio, popio je.

    
Postajem najsretnija kad mi moj Toto Vuk leži podno nogu i hrče dok ja tipkam po kompjuteru radeći uveliko na trećem romanu. Ponekad Toti Vuku pričam o planeti Eks odakle je on katapultiran i gdje nema invanzivnih karcinoma od mlijeka, već se ako i ima nekih dvonožaca isti lijepo razboljevaju od alkohola kao što i priliči insanu, a i na toj planeti nisi lud ako kažeš da ne pristaješ da te pljačkaju, čereče, ponižavaju.

Ili u nekom predahu preletim očima preko naslova u elektronskim medijima u Mile sile sedme. I, stoji u elektronskom magazinu BUKA kako se Mile boji penzionera i boranije (retorička opsrevacija R.K.), iste BUKE čiji me urednik upozorio prije dvije godine da ne pišem protiv Mile, jer šta će reći oni tamo u Sarajevu što mi pišemo protiv ovog ovamo. Sa teslićkim gorštakom u obličju bogatog urednika narečenog internet portala sam brzo završila prepisku kada me je dodatno, a sve vezano za moju kolumnu upitao ko je lik iz vica (stvarnog vica), te da napišem sve o njemu, ko je, šta je, kakve su mu namjere i odakle je. Taj moj tekst povodom Dana oslobođenja Banjaluke BUKA nikada nije objavila i osvanuo je u e-novinama Pere Lukovića. Tekst gdje kritikujem Laktaškog mogula, pljačku, kriminal i tvrdim da istorijat Banjaluke nije započeo za vrijeme bana Milosavljevića, već mnogo ranije, (pa lagano od Slavka Podgorelca prepisujem tačan datum kad samo imali prvu kafanu) na portalu BUKA nije objavljen, jer svakako za to postoji valjan razlog. Naime, postoji tu  jedna kvaka, Kvaka 22.

E pa, ako mi ne daju da pišem, mislim se, ja ću da kuham. Recimo čaj ili kafu, jer u  skladu sa standardom koji je proizašao iz statusa persone non grata, kuhanje jela, stvarnog jela u skladu s namirnicama s kojima raspolažem je umjetnost. Već odavno spremam varivca koja moj otac od milja naziva „Lakožder.“  

Pa, ako mi ne daju da zaradim ni za kupovinu pristojnih namirnica za kuhanje, ja ću da čitam knjige, totalno se pokušavam utješiti. I sve bude kako treba, dok ne dođemo, pogađate, do jedne kvake, a to je naravno Kvaka 22, 1991.-2013. U pitanju su hrvatska izdanja i novogovor. Prvi put u životu mi se dešava da sve manje razumijem i da mi treba riječnik. Ali koji riječnik. Gubim cijele pasuse pokušavajući odgonetnuti šta znače te riječi jezika kojim sam i sama do juče govorila, a govorim i dalje, sviđalo se to nekom ili ne. Pokušavam dosegnuti koji je to izvitopereni um napravio cijelu lepezu nesuvislih riječi čije značenje valjda zna samo jedan odsto u Hrvata. A ja i dalje ne priznajem ono što dijeli, već što spaja i upinjem se kao sivonja da razumijem knjigu unatoč lingvističkim sranjima.

I nije kraj. Ima još nešto. Jedan vic. Ali da me niko nije upitao ko su dotični iz vica, porijeklo, godišta i slično, poput narečenog urednika.

Dakle, kaže Ciganka Husi: “ Ćeš da budeš siromašan do 45-e.“

„Dobro, a poslije?!“

„Ćeš da se navikneš!“

Ćeš da se navikneš, Radmila! A znate zašto  Jer ima tu jedna kvaka zbog koje je to logično, u pravu ste, baš ta, Kvaka 22. Dobro nam došli u 2013!